Bila je ona već u Zagrebu, na samom početku onih trusnih devedesetih, u vrijeme kada je većina estradnih zvijezda izbjegavala naše krajeve zbog "visokog rizika". Ta hrabra žena upravo voli nastupati na takvim mjestima. To su njoj tereni za obavljanje "prakse" na temelju njenog "nauka".
Zbog svega toga muha se mogla čuti u gledalištu prepune "Tvornice" (ulaznica za koncert nije bilo već dva dana prije, pa je mnogo razočaranih ostalo na ulici) za vrijeme pjevanja Joan Baez. Nešto što je razlikuje od Dylana jest njen savršen glas, zvonak i raspjevan, s natprosječnim glasovnim mogućnostima za "branšu" kojoj pripada. Ipak, godine čine svoje i primjećujemo da jako čuva svoj glas. Baš zato jer joj je stalo da otpjeva lijepo i točno i da tako izdrži sat i po, svjesna da je ljepota njenoga glasa bitan element koji ju je proslavio i koji nam mora priuštiti, ne upušta se u riskantne ekshibicije. Uglavnom pjeva sottovoce, a tako svira i prateći sastav, da je ne nadglasa. Njena glazbena pratnja doista uživa uz nju, svirajući minimalistički, bez naprezanja i tehnički zahtjevnih dionica. Neke pjesme Joan Baez izvodi uz pratnju električne gitare, električnog basa i bubnjeva, dok ona svira akustičnu gitaru ili samo pjeva, neke pjesme izvodi kantautorski, samo uz vlastitu pratnju akustične gitare, a pjeva ona i a capella, dokazujući koliko voli pjevanje i koliko ga osjećajno, gotovo dramatično, proživljava.
Naročito su burno pozdravljene pjesme Gracias a la vida, Dylanova Love Is A Four-letter Word (mjesec dana raniji imali smo je prilike čuti u izvornoj verziji), Christmas In Washington i The night they drove old dixie down. Svečano je zvučala pjesma Imagine Johna Lennona koja joj je prirasla srcu jer dobro odražava njen svjetonazor.
Šaljivo je djelovala scena u kojoj Joan na bis dolazi s papirom na kojem su napisane riječi pjesme Blowin" in the wind jer ih više ne zna sve napamet, pa papir nema kamo staviti osim na pod, odakle ne može dobro čitati, jer je uz zagasito svjetlo statičnog light-showa oči više ne služe kao nekad (tu pjesmu, po set listi, nije namjeravala izvesti). No, zato publika zna riječi, pa je upotpunjuje. A koncert završava trećim bisom na kojem a capella pjeva Amazing grace, tako da između stihova ponekad "odrecitira" publici sljedeći stih, kako bi svi u dvorani mogli zajedno pjevati.Ubrojivši i vrijeme tri bisa na koja smo je uspjeli pozvati, Joan je pjevala ukupno oko sat i po. Na kraju trećega bisa pantomimom nam je ta skromna i sretna žena pokazala da više ne može i da bi htjela ići spavati. Tog trenutka mogli smo joj reći samo "Laku noć". Inače, do viđenja...