Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

DSC09943b

Rijetki su mladi glazbenici koji svojim glazbenim djelovanjem postignu nepatvoreni blast from the past. Jedan od njih je Michael Kiwanuka, koji je sa svoja dva izdana albuma nedvojbeno vratio vjeru u bolju glazbenu budućnost, premda se njegovoj glazbi s lakoćom može prikačiti etiketa retro, s užom specifikacijom na soul. Njegovi uzori su Bill Withers, Joni Mitchell, Ritchie Havens i Jack Johnson, a kad na takvu podlogu dodate Michaelov sugestivan vokal, sposobnost pisanja snažnih melodija te zanimljivih i raskošnih aranžmana, onda ni ne čudi da krajnji produkt vrijedi „nekog đavla“.

Michael Kiwanuka na najljepšu ljetnu pozornicu ne samo u Hrvatskoj dolazi u okviru svoje aktualne turneje i nakon odličnog nastupa na poznatom Glastonbury festivalu.

Promjena vremenskih uvjeta dokotrljala se i do Šibenika te je bura propisno ohladila prepuno gledalište, pa smo s nestrpljenjem čekali početak koncerta koji se pomalo odužio zbog tonske probe koja je očito trebala biti izvršena dosta ranije. (Malo grintanja nikad ne škodi, zar ne?).

DSC00006b

Michael Kiwanuka, simpatično popunjenog stasa, relativno niskog rasta, frizure iz nekog prošlog svršenog vremena, koncert je započeo malo iza 22 sata, a već je uvodna „One More Night“ oraspoložila slušatelje koji su trenutno napunili prostor pred pozornicom.

Izostale su bogato aranžirane studijske orkestracije koje prenose romantičnu patinu, naročito u laganicama, te su za potrebe koncertnih nastupa, pa tako i ovog, aranžmani u potpunosti prilagođeni klasičnom bendu s izvjesnom dozom čvrstoće i ponekad dobrom dozom nabrijanosti.

Prvi vrhunac koncerta možemo pronaći u dugometražnoj verziji (u trajanju preko 8 minuta), mogu osobno kazati, novog soul klasika – „Black Man in a White World“ s izrazitim elementima funka (je li netko prepoznao Marvin Gayjeov feeling?), a koji je sasvim opravdano naišao na iskrene aklamacije.

DSC09836a

Michaelov bend (gitara, bas, klavijature, bubnjevi, dva back vokala) savršeno je kompaktan, uigran i vraški dobro svira; dvije tamnopute pjevačice daju finalnoj glazbenoj slici dodatnu boju (pitam se postoji li ijedna Afroamerikanka koja ne zna pjevati)? Ne znam naslov pjesme u kojoj je jedna od pratećih pjevačica pustila glas u maniri jedne „The Great Gig In The Sky“, te sasvim očekivano izazvala navalu adrenalina kod brojnih članova publike.

Pametno posloženi aranžmani prilagođeni sviranju u živo bez (očekivano) studijskih gudača koji originalima daju dodatnu dozu lirike i sanjive atmosfere, naročito u laganijim pjesmama, nisu ni na trenutak ostavljali mjesta ravnodušnosti ili dosadi. Uglavnom je bio zastupljen materijal s drugog albuma „Love & Hate“, dok je s prvijenca odsvirana (sasvim očekivano) naslovna „Home Again“ koja ga je u neku ruku i proslavila.

Službeni dio koncerta završio je pomalo nesvakidašnjom situacijom: scenu prvo napušta Michael, zatim dvije pjevačice, pa gitarist, bubnjar te basist, da bi smirenim prebiranjem po tipkama pjesmu završio klavijaturist.

DSC09826a

Aplauz se nije ni stišao, a bend se vraća na pozornicu u očekivano izvrsnom grand finaleu u kojemu je dokazan Michaelov neosporan talent pisanja lijepih harmonija i ugodnih melodija. „Cold Little Heart“ jedan je od njegovih upečatljivih uradaka u čijem je intru koji, u originalu, traje nekoliko minuta, stvorena paralela apsolutno na tragu majstora takvih uvoda – naravno, riječ je o Davidu Gilmoreu i ekipi. Iskreno, u originalu me gitara uvelike podsjeća na „While My Guitar Gently Weeps“. Izvedena je skraćena verzija, jednako dobro profilirana, jednako uzbudljiva, jednako upečatljivo odsvirana. A sam kraj pripao je naslovnoj pjesmi s drugog albuma, „Love & Hate“, kao stvorenoj za uvjerljiv završetak koncerta u koji se aktivno uključila i publika.

Michael je predstavio članove benda, no nažalost nisam baš „ubrao“ njihova imena, a svemogući Google ne nudi dodatne informacije. Šteta, u svakom slučaju treba ih posebno spomenuti, s akcentom na gitaristu čija frizura neodoljivo podsjeća na onu Sideshow Boba iz crtanog serijala The Simpsons.

DSC00169a

Ukratko, ovo je bio jedan od onih koncerata za koje nemaš vremena pristojno se pripremiti kroz upoznavanje materijala, ali koji te baš izbije iz cipela kvalitetnom svirkom, odličnim zvukom, impresivnim pjesmama, iskrenošću i trenutačnom interakcijom s publikom; bio je ovo koncert koji se ne zaboravlja olako, premda isto tako neće steći atribut pamtljivog za sva vremena. A možda je i bura učinila svoje, i bend i publika morali su se baš dobro zagrijati.

Karijera Michaela Kiwanuke zasad se kreće uzlaznom putanjom, pri čemu se glazbenik ne boji blagog preispitivanja i eksperimentiranja u odnosu na objavljeni materijal koji je ipak čvrsto vezan uz pop/soul. Pitanje je koliko će nestabilni glazbeni trendovi i interes za njegovim vizijama utjecati na njega, no apsolutno mu se treba duboko nakloniti za sve što je dosad napravio, s naglaskom na iskazanoj hrabrosti izričaja, kao i vjerodostojnom evociranju dobre glazbe.