Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

elis

Elis Lovrić postaje sve poznatija i cjenjenija među glazbenicima i otkad se pojavila ne prestaje biti među najboljima. Ona je stvorila svoj stil i učinila labinjonsku cakavicu prepoznatljivu široj publici.

"Amerika je bila veliko otkriće za naš svijet i tako je moj labinjonski jezik na kojem sam odrasla bio veliko otkriće za mene. Shvatila sam da se možda neke velike stvari već skrivaju u nama, ali nismo svjesni toga. Zato sam ga nazvala Amerika, odnosno Merika po labinjonski, da se uvijek sjetim kada nešto tražim vani, možda je već tu ili blizu, ili u meni ili oko mene."

Nastup je započela "Fanicom", pjesmom inspiriranom njenom najdražom ulogom i već se tada počela događati čarolija! Kako je Elis podizala glas, tako su se počele javljati i ptičice u atriju pa smo na kraju slušali jedan sasvim prirodni duel koji nam je svima izmamio osmijeh. O cijelom događanju možemo govoriti kao susretu između Elis i publike jer je između svake pjesme ubacivala svoje dosjetke, sjećanja, priče koje stoje iza pjesama i tako nas ne samo upoznavala sa blagom koje je stvorila, već i sa blagom koje nosi u sebi. Sve što govori, sve što pjeva, dolazi iz duše, i nije da drugi duše nemaju, ali otkrivaju samo djelić nje i doista se osjeti kada netko taktizira. Kako i sama kaže, uvijek možemo iz nečega što je teško izvući nešto dobro, nešto što je od tebe učinilo osobu koja je drukčija i jednostavno bogatija.

Trinaest je godina čekala svoj glazbeni prvijenac i bila je to neka duga trudnoća, našalila se, ali pronašla je svoj put ("Tić"). Otkrila je svoju Ameriku, otkrila je svoj nepoznati svijet i nije ju sram biti ono što jest ("Se ca još željin"). Opisati emotivno iskustvo kroz glazbu može djelovati vrlo zahtjevno, ali Elisine evokativne lirske slike i dar za melodiju sjaje kao primjer autentičnosti. Dogodi se ono kad vjeruješ izvođaču i pjesmi od prvog tona. Tome je zasigurno pridonio Stjepan Večković (gajde, mih i dvojnice) koji je izmjenom na svojim tradicionalnim instrumentima stalno gradio bogatu zvučnu sliku i vješto se nadopunjavao s Elisinom gitarom. A kad smo već kod gitare, Elis je stalno uštimava, raštimava, koristi je kao udaraljke, izmjenjuje razne načine sviranja i cijelo se vrijeme igra njome kao dijete igračkom. Ona slušatelju nudi novu dimenziju glazbene percepcije, ali što može nekoga dotaknuti, to je teško mjerljiva kategorija. Elis je u svijetu, ali istodobno slušatelja vadi iz svijeta te ga vraća k sebi, ka njegovoj srži i onome što nosi u dubini. Njena glazba ima moralnu, duhovnu i estetsku vrijednost, a tekstovi su joj čista poezija ("Sretno ti bilo", "Merika", "Kanat od mora"). Kao suprotnost melodičnim i elegantnim pjesmama stižu "Zavrti me, zavrti" i "Je ča je" gdje Elis koristi svoje dramsko iskustvo i izvodi ih na posebno briljantan način držeći pozornost publike.

Ona je i poliglot pa kad je na bisu najavila da će premijerno otpjevati pjesmu koja je nedavno prevedena na španjolski, a u koju se ona toliko zaljubila da ju je prevela na njemački, nisam mogla ni pomisliti da je riječ o pjesmi "Vilo moja". Samo se nadam da će je snimiti čim prije kako bi i svi ostali mogli čuti kako jedan tvrdi njemački, za koji nitko ne vjeruje da može zvučati dobro u takvim nježnim pjesmama, može zvučati toplo. Kada se poruka prenosi na pravi način, kada se prenosi pravi osjećaj koji je jedinstven svim ljudima na svijetu, jezik nikada nije barijera. To je ono što nas je naučila sinoć.

Kad god pišem o Elis, stižu komentari kako bi njena glazba trebala biti više zastupljena u medijima jer bi čim više ljudi trebalo čuti tu njenu ljepotu od glazbe koja čisti mnoga srca, ali zaboravljamo kako komercijalne televizije i radijske stanice vrlo malo prostora posvećuju sadržajima koji primarno nisu zabavni. Možda je i bolje da njena glazba nije zabavna, već katarzična, jer se tada neće dogoditi žamor u publici i manjak koncentracije, već će vladati potpuna osupnutost pravom umjetnošću, baš kao sinoć u Muzeju za umjetnost i obrt u kojem se okupila mala, ali odana publika. Zavajka Elis!