Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Samir Ceric Kovacevic 7126

Beirut sam posljednji put imala priliku gledati uživo u Linzu, 2016., na festivalu „Ahoi! Full hit of summer“ u organizaciji glazbenog promotora PSI Music, a koji su organizirali i ovaj koncert Beiruta. U Linzu se 2016. koncert odvijao na otvorenom, na obali Dunava, a tijekom cijelog koncerta po 9000 ljudi slijevala se jaka kiša. Sjećam se kako se nitko nije micao s kiše. Štoviše, s jačinom pljuska jačalo je i raspoloženje publike, a Beirut je uza sav popratan zvuk oluje i dalje zvučao iznimno. Sjećam se, kako je tada, bez obzira na u tom trenutku već ozbiljan potop, publika neumorno pozivala Beirut na bis, kojemu se bend naravno i odazvao. Bilo je to ekstatično iskustvo Beiruta. Tada sam si obećala da njihove izvedbe uživo, kada god to bude moguće, neću propuštati. Tako sam se, tri godine poslije, bez obzira što je netom prije koncerta u Beču Zagrebom odjeknula vijest o njihovom koncertu u našem gradu u listopadu ove godine, u nedjelju uputila prema Beču, iščekujući željno novo putovanje nekim već dobro poznatim glazbenim predjelima, ali i novim stazama njihovog posljednjeg albuma „Gallipoli“.

Koncert je, prema očekivanjima organizatora, bio rasprodan, vrlo brzo nakon što su ulaznice bile puštene u prodaju, a održavao se u dvorani jednog od četiri bivša plinska spremnika, naziva „Gasometer“. Još jedan primjer uspješne prenamjene starih neiskorištenih građevina iz kojega bismo mogli nešto naučiti. Riječ je o četiri ogromna zidana plinska spremnika, stara 112 godina, koja su revitalizirana i obnovljena (jedinstveni cigleni zidovi očuvani su i restaurirani kako bi zadržali svoj originalni oblik) te danas služe kao dom stambenim, poslovnim prostorima, shopping centrima, ali i kulturnim i umjetničkim događanjima – u „event hallu“ kapaciteta oko 3500 ljudi, gdje se održao i sinoćnji koncert.

Samir Ceric Kovacevic 6984

Naravno, u Austriji se satnice uvijek pridržava pa je tako predgrupa Beirutu već u 20:00 bila na pozornici. Iskreno, nisam znala što očekivati kada je na pozornicu izašao Helado Negro. Pravim imenom Robert Carlos Lange, tekstopisac, pjevač i producent američko-ekuadorskog podrijetla, u pratnji dvoje glazbenika, ispunio je dvoranu neobičnom, ali vrlo umješno sljubljenom mješavinom elektronike, jazzy hip-hopa, popa i latina. Bio je to moj prvi susret s ovim glazbenikom, ali, nakon nekoliko pjesama sam shvatila - i savršen uvod za Beirut. Njegova glazba slatko je melankolična, na trenutke te vodi na bezbrižne, ljetne žurke na krovovima visokih nebodera, gdje uz zvuke senzualnog vokala, uživaš u ljepoti života okružen jednako bezbrižnim prijateljima, dok svi zajedno ispijate koktele ne misleći o ničemu doli o velikoj ljepoti koja vas okružuje. No, ima u toj glazbi i puno više, ako joj dopustiš da te uvuče u svoje dubine i priče o kojima priča. Ambijentalna elektronika, instrumentalisti na saksofonu, violini, klavijaturama, latino ritmovi i neobično senzualan vokal davali su jedno drugome upravo onoliko prostora koliko je potrebno da svaki zvuk odigra svoju ulogu u ovoj zanimljivoj glazbenoj produkciji. Cjelokupna zvučna konstrukcija savršeno je arhitektonski oblikovana - Helado Negro potpuno jasno zna mjesto i potrebnu prisutnost svakoga tona u stvaranju krajnje zvučne kulise pa tako i kada instrumenti trebaju surađivati s elektronikom, a kada će izolirana solo dionica na saksofonu jedina dati upravo onu potrebnu snagu priči koju nam Helado želi ispričati. Zanimljivo, svakako motiv za malo bolje upoznavanje Helada Negra ne bi li se štogod više otkrilo tamo.

Samir Ceric Kovacevic 7018

Beirut je dočekan ovacijama cijele dvorane, a ja sam nestrpljivo iščekivala „Gallipoli“ uživo, taj posljednji album Beiruta koji mi se i nakon samo nekoliko preslušavanja uvukao pod kožu. Tuga i radost, poznat zvuk nostalgije, ponovno je, nakon vedrog, ali pomalo preraspršenog materijala na zadnjem, prije četiri godine izdanom „No No No“, na izvrsnom uratku „Gallipoli“, vratili su im katarzičnost i ekstazu, vezivna tkiva organizma zvanog Beirut.

Koncert je počeo s prvim naslovom s tog izvrsnog „Gallipolija“, „When I Die“. Zachov vokal u prvom planu, uz ukulele kao poseban ton lirske melankolije koja se provlači iza kulisa ove pjesme o kraju, dodatno je pojačan izrazito slikovitom i moćnom brass sekcijom. Ben Lanz na trombonu i Kyle Resnick na trubi zaokružili su svojim instrumentalnim uplivom cijeli glazbeni prizor. „When I Die“ pretvorila se u katarzičnu sliku kraja, laganog i blještavog. Beirut je već ovdje, na prvoj pjesmi, publiku bez problema odveo u dubinu priče koja je ispričana na „Gallipoliju“, u novu epizodu svoga stvaranja. U tom trenutku, pred nama kao da se otvorio geografsko-emotivni Atlas svijeta, kojemu je Zach, uz svoj bend, upravo otvorio prvu stranicu i počeo ga listati.

Samir Ceric Kovacevic 7188

Priča za pričom i bilo je jasno da je „Gallipoli“ dugo očekivano remek djelo Beiruta, a koje svakako treba iskusiti uživo. Prema riječima Zacha Condona, „Gallipoli“ je počeo nastajati u njegovom umu onoga trena kada su mu iz Santa Fea dostavljene njegove stare Farfisa orgulje, na kojima je nastao i najveći dio Beirutovih starih albuma, Gulag Orkestar (2006.) i The Flying Cup Club (2007.). Nastavak priče urodio je ovim iznimnim, na trenutke, instrumentalističko hipnotičkim iskustvom koje nas podsjeća na spomenute prethodnike.

Iako su reakcije publike bile snažnije na neke stare znanice poput „Santa Fe“, „Elephant Gun“ i „Postcards from Italy“, pjesme s „Gallipolija“, iako mnogima još ne toliko poznate, izazivale su oduševljenje i gromoglasan ushit nekoliko tisuća ljudi. Poput publike koja je bila snažno prikovana za zvuk koji je dolazio s pozornice, Beirut i njegov Zach, jednako snažno davali su sebe u svaku izvedbu, otkrivajući, sloj po sloj, detalje koje „Gallipoli“ skriva. „Gallipoli“, naslovna pjesma albuma, inspirirana je procesijom, praćenom limenom glazbom, kojoj su članovi benda slučajno nazočili u malom talijanskom gradiću Gallipoli. Brass sekcija Beiruta, trube i trombon na početku daju savršen zaron u priču koju Zach nastavlja pričati svojim senzualnim, ljepljivim vokalom. Tog trenutka, zatvorenih očiju, nošena zvukom truba i trombona, šetala sam uskim ulicama Gallipolija, ne nužno onog u Italiji, Gallipolija iz Beirutovog Atlasa svijeta. Brass sekcija Beiruta i dalje je moj omiljeni kompas.

Samir Ceric Kovacevic 7112

„Landslide“ treći je singl s „Gallipolija“. Farfisa orgulje snažno podjsećaju na zvuk „Gulag orkestra“ iz 2006., a fuzijom sa sjajnim, lepršavim zvukom vedrog „No No No“ iz 2015., ovaj su put sudjelovale u stvaranju nove, zrele priče, nastale evolucijom, gdje su detalji svakog pojedinog instrumenta otvarali prostor Zachovom vokalu, a „Landslide“ se pokazao kao savršen spoj starog i novog, nostalgičnog i razigranog. Moram priznati da, pored sve ove osebujnosti koju sam osjetila u „Landslideu“, ipak ju moram proživjeti još nekoliko puta kako bi ju potpuno upila kroz sve pore kože.

Ono što nisam očekivala, a mogla sam naslutiti slušajući album prije koncerta, jesu gotovo psihodelična iskustva do kojih nas je Beirut doveo instrumentalnom distorzijom na nejverojatno snažnima „Gauze Fur Zah”, čiji je instrumental na kraju, u trajanju od gotovo dvije minute, poput putovanja kroz duboki svemir, ovaj put šireći Atlas svijeta i na planete van Zemlje, te „Corfu“ koja predivno odjekuje u svojoj ekstatičnoj disonanci. Razdor zvukova toliko je snažan da mi se u jednom trenutku činilo da će se sam zvuk kao takav raspršiti i nestati do posljednje čestice. Te neočekivane predjele „Gallipolija“ definitivno vrijedi poslušati uživo.

Samir Ceric Kovacevic 7105

Vrhunac je, nekako očekivano, donio „Nantes“, koji je sa Zachom otjpevala cijela dvorana. Ima nešto posebno u toj pjesmi, nazvanoj po istoimenom gradu u Francuskoj, koja pjeva o čežnji i nostalgiji. S njom je i završen prvi dio koncerta. Naravno, dvorana je odjekivala pozivom na bis. Pljesak je bio neumoljiv, potpuno zaokružen i vrlo jasno: trajat će dok god treba. Članovi benda su se, vidno sretni i zahvalni, vratili na pozornicu, pozdraviti nas sa „zadnjom čašom“ – onom putnom („Un dernier verre - pour la route“), novom „We Never Lived Here“ i savršeno prigodnom, melankoličnom „Gulag orkestar“ za kraj.

Nakon svakog koncerta Beiruta, emocije su pomiješane, kao i sam zvuk kojeg stvaraju, ljepljive poput Zachovog vokala te ujedno radosne i tužne, poput nostalgije. Beirut je bio izvrstan, svatko od članova benda, u svakom trenutke ove večeri, bio je uronjen u svoj dio priče do kraja, kako bi svi zajedno stvorili veličanstvenu glazbenu poslasticu i odveli nas u svaki kutak i procjep „Gallipolija“.

Samir Ceric Kovacevic 7073

Nakon približno dva sata, svi zajedno, Beirut i mi, zatvorili smo nakratko taj njihov Atlas svijeta, do neke druge prilike. Raduje me što ćemo ih imati prilike vidjeti i slušati u Zagrebu, već u listopadu ove godine u Tvornici kulture. Nadam se samo da će zvuk biti jednako savršen poput ovoga u Beču, kako bi i doživljaj mogao biti potpun. Nadajmo se najboljem, a ako niste, požurite po ulaznice koje su već u prodaji, jer Beirut je svakako pri vrhu ljestvice bendova koje je teško opisati, koje treba doživjeti.