Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

IMG 20190209 222513

Nakon dugih 7 godina neaktivnosti u izdavanju novih uradaka i koncertnih nastupa, Snow Patrol su u svibnju prošle godine izdali album naziva „Wildness“. Razlog toj neaktivnosti leži osobnim problemima frontmana Garyja Lightbodyja , među kojima je alkohol zauzeo počasno mjesto. Obzirom da je rijetko vidjeti Irca koji ne pije, nitko baš i nije obraćao posebnu pažnju na njegovu očitu ovisnost.

Na albumu kroz 10 kompozicija bend čvrsto brani i nadograđuje svoje poimanje rock/pop glazbe. Prekriven je i tamom i svjetlom uz pregršt ugodnih harmonija i melodija. Parafrazirajući popularnu TV seriju „Last Man Standing“ sa Tim Allenom u glavnoj ulozi, upravo na osnovu tog albuma mogu slobodno kazati da su Snow Patrol jedan od „Last Band Standing“ makar u pop/rock domeni. Također sam im zahvalan što taj, inače užasno težak za stvaranje ogranak rocka čiji rezultati ne trpe prosječnost, nije profaniran na način kako to u skorašnje vrijeme rade kolege iz Coldplaya. Na toj formuli mnogi manje snalažljivi bendovi odavno su polomili ruke ili noge. Treba iskreno napomenuti da su melodije oduvijek bile njihov forte, za razliku od stihova, ponekad infatilnih ili naivnih.

Došlo je tako vrijeme da se materijal s gore spomenutog albuma prezentira širem auditoriju, a to znači odlazak na turneju. Uhvatili smo ih na nezaobilaznoj stanici za uglavnom sve relevantne učesnike suvremene glazbe, u Beču, u koncertnoj dvorani Gasometer. Za neupućene, Gasometer su 4 bivša spremnika za plin sagrađena u 19 stoljeću koja su pretvorena u rezidencijalan polivalentan objekt sa restoranima, kino dvoranama, apartmanima, trgovinama. Sama koncertna dvorana može primiti 2-3 tisuće posjetitelja na dva nivoa.

IMG 20190209 225110

Patriotizam je i na ovom koncertu došao do izražaja, naime za zagrijavanje publike koja je do zadnjeg mjesta napunila dvoranu zadužena su dva mlada Irca, JC Stewart i Ryan McMullan. Što reći osim da autorski rad prvog osim želje za rezanjem žila (makar meni iz dosade jer je i vrckavu „Girls just want to have fun“ usporio na puževu brzinu) nije na mene ostavio nikakvog utiska. Ryan McMullan ima repertoar sličan Stewartovom uz trunku zanimljivosti viška izraženu kroz sugestivan vokal i relativno zanimljive pjesme. Oba svoje vokale prate sa gitarom ili el.klavirom. Iskreno, samim glasom uz gitaru ili klavir može me oboriti samo Neil Young, a od njega večeras ni traga.

Po točnom rasporedu u 21:15 (poznata germanska preciznost) svjetla se gase uz bučno odobravanje publike, a na pozornicu istrčavaju sjeverni Irci u sastavu: Gary Lightbody (vokal); Jonny Quinn (bubnjevi); Nathan Connolly (gitara); Paul Wilson (bas) i Johnny McDaid (klavijature).

Koncert su otvorili sa „Take Back The City“ sa albuma „A Hundred Million Suns“ iz 2008, a koja otvoreno sugerirala kojim putem će se koncert kretati. To je potvrđeno Garyjevom izjavom da će okosnica koncerta biti na novom albumu uz njihove starije i poznate pjesme. I tako bi, čuli smo udarne pjesme sa novog albuma ( a nema ih baš malo) „Life On Earth“; „Don't Give In“; „Heal Me“ i neizbježno genijalnu „Empress“.

Od starijih pametno su odabrali sjajne „Crack The Shutters“ opet sa albuma „A Hundred Million Suns“ iz 2008; „Run“ sa albuma „Final Straws“ iz 2003; a sa albuma „Eyes Open“ iz 2006 izabrali su, normalno „Chasing Cars“ i „You Are All I Have“ s kojima su ujedno i završili „službeni“ dio koncerta.

IMG 20190209 212633

Nastavak je pripao sjajnoj, naizgled jednostavnoj, ali pravoj ljubavnoj baladi „What If This Is All Love You Ever Get“ napisanoj samo za glas i klavir (navodno je uvrštena u jednoj epozodi u TV serije „Grey's Anatomy“

Treba izdvojiti i multimedijalno pojavljivanje Marte Wainwright na velikom ekranu čiji vokal je dao još potrebnog naboja u odličnoj „Set The Fire To The Third Bar“ sa albuma „Eyes Open“

U recenziji njihovog albuma „Wildness“ postavio sam pitanje je li se na „mladu“ isplatilo čekati punih 7 godina. Nakon ovog koncerta, itekako. Bio je to jedan od onih „malih“ koncerata u kojima publika uživa od prve do zadnje uz aktivno pjevanje, na što je nije bilo teško nagovoriti.

Scena nije bila raskošna, nije imala ulogu distrakcije, uobičajene boje i slike, zvuk je bio odličan, bend kvalitetno razigran i uvjerljiv, pregršt lijepih pjesama – što više treba.

Gary Lightbody nam je čak otkrio pomalo zaboravljenu i naizgled nevjerojatnu činjenicu da je ovo 25 godišnjica njihovog djelovanja. Iskrene čestitke uz želju da ne ponovite sljedećih 7 godina neaktivnosti.