Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

image1

Napokon je došao i taj petak, koncert Dubioze Kolektiv u Parizu, za mene prvi njihov koncert na kojem sam imala priliku biti, a da je izvan Hrvatske. Ulaz u klub bio je od 19 sati, a već pet minuta kasnije čuju se zvukovi truba i Živeli orkestar započinje svoju svirku. Nije moj stil glazbe, balkansko ciganski melos, orkestar i pjevačica, ali moram priznati da su dobro zagrijali većinu od 200-tinjak prisutnih.

azo3

Dubioza je bila najavljena u 19:30, prilično rano, taman za doći direkt nakon posla. Satnica se je poštivala, uz manja odstupanja i Dubioza dolazi na scenu u 19:40. Uz kratak intro sa uputama za ponašanje na koncertu na francuskom, u kojima se savjetuje poganje, skakanje, pušenje marihuane i zapravo sve ono što je inače zabranjeno, otvaraju svoj set sa „Volio bih“. Dvorana je već prilično popunjena, a uz prve stihove odmah se razabralo tko je iz „naših“ krajeva. No, mene su zanimali ti drugi, stranci, Francuzi. Na početku suzdržani, ali teško je ostati miran uz Dubiozu i to ne samo zbog glazbe koja poziva na neki moving, već i zbog animacije od strane benda, a participacija publike stvara jedno zajedničko iskustvo. Nastavljaju sa „USA“ i „Free mp3“, i atmosfera postaje sve zagrijanija. Ja se pomičem u sredinu gdje je najžešća ekipa, najjači fanovi i nekolicina „naših“. Publika iz skoro svih dobnih skupina, ali u sredini se poga bez obzira na godine. Kreće i stage diving, a kao što sam jednom prije nekoliko godina i napisala Pariz je najsigurnije mjesto za stage diving, i još uvijek stojim iza te izjave, kad skočiš uvijek te netko uhvati. Od starijih pjesama svirali su „Firma Ilegal“ što me je skroz usrećilo jer to je to razdoblje, „Blam Blam“, „Vlast i policija“ i totalni uzlet Dubioze. Zatim ponovno pjesme na engleskom, „Wild wild east“ i „Boom Shakalaka Boom“. Do kraja koncerta atmosfera ostaje usijana, publika divlja, pjeva, skače, baca se sa scene. Odsvirali su i „Pakšu“ koja je odlična stvar u drum n bass stilu. Za malu pauzu i kratak odmor kako bi mi došli do daha, dijele publiku na dva dijela, tradicionalni „Wall of death“ (nastao u hardcore punk sceni) , i traže da nadjačamo jedni drugi pjevanjem kao uvod u pjesmu „Himna generacije“. Nezaobilazno spominju se podijele, demokracija, pozdravljaju se Balkanci, a kažu i da su čuli da je trenutno žuta boja vrlo popularna u Francuskoj, aludirajući na prosvjede Gilets jaunes iliti Žutih prsluka.

image5

Uvijek angažirani, dosljedni sami sebi, bend koji zaslužuje svaki respekt. Pjevač Almir je komunicirao sa publikom na francuskom, ostatak benda na engleskom, ali učili su publiku i pokoju riječ bosanskog, onaj minimum hvala puno, ali kao što sam već spomenula, veliki dio njihovog koncerta je upravo sudjelovanje publike.

Na sceni im se već pred kraj koncerta pridružuje i puhački dio benda Les Hurlements d'Léo, sa kojima su odsvirali obradu pjesme „I fought the law“ (najpoznatiju u izvedbi benda The Clash), a uslijedio je i uobičajeni dio kako plesati bosanski tango.

image12

Za kraj, ništa od očekivanog, barem ne ono što sam ja očekivala, nije bilo „Blam Blam“ nije bilo Kokuza, već završavaju sa „No Escape (from Balkan)“. Odličan žestoki kraj, no sa završetkom pjesme i aplauza, bend odlazi sa scene i ne vraćaju se. Nekolicina nas viče hoćemo još, pokoji francuz se pridružuje u apelu, ali ostatak već tradicionalno u šutnji odlazi na šank, na wc ili na cigaretu. Nema još jednog, onog pravog bisa, satnica se poštuje, decibeli se poštuju, usred koncerta mogla sam normalno pričati sa ljudima oko sebe, scena se rasprema i znamo da je gotovo. Odlazim i ja prema jednom od dva šanka, čujem trube, opet Živeli Orkestar svira dok se scena priprema za Les Hurlements d'Léo. Na oba šanka ogromna gužva, pa odlazim u birc do. Mala pauza na miru, kako bi mi se slegao dojam sa koncerta i možda kako bi još malo zadržala taj osjećaj u sebi, za sebe.

lesh4

U 21:15 kreću Les Hurlements d'Léo, dvorana je prepuna, prema riječima organizatora bilo je oko 1200 ljudi, malo više nego na Dubiozi. No nekako očekivano, francuski bend sa više od dvadeset godina karijere i definitivno francuske šansone na rock način, ali bilo je tu i disca i ska i punka. Publika na početku opet lagano suzdržana, ali totalno svi polude kada im se na sceni pridruže Les Ogres de Barback, također francuzi sličnog glazbenog izričaja. Cijela dvorana pada u trans, a zatim slijede laganije pjesme, više tipa šansona, nekako romantično nostalgične. Za mene ipak malo previše pa sam otišla prije samoga kraja, a i htjela sam ostati pod dojmom Dubioze, do slijedećeg puta.