Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

IMG 2974

Gotovo sam siguran da nijedna glazbena franšiza nije više iskorištavana od one koja svoje ime veže uz imena dva bluesmena iz Georgije, Pinka Andersona i Floyda Councila. Naravno, s lakoćom prepoznajete da jer riječ o grupi Pink Floyd.

Njihovu prebogatu i s bilo čim neusporedivu glazbenu ostavštinu već godinama kroz razne turneje „razvlače“  članovi benda, Roger Waters i David Gilmour, a da ne spominjem Australian Pink Floyd Show ili Brit Floyde, čiji su zaista odlični audiovizualni nastupi amenovani od strane gore navedenog dvojca.

Toj se financijski, očito, isplativoj „zlatnoj koki“ priključio još jedan od originalnih članova benda s najnezahvalnijom ulogom – bubnjar Nick Mason. Malo se tko pri spominjanju Pink Floyda neće dotaknuti Gilmourovog sviranja i pjevanja, Wrightovih minijatura na klavijaturama ili Watersove kompozitorske kreativnosti; dok bi Masona – premda je oduvijek bio prisutan u stvaranju njihovih glazbenih tapiserija – armija njihovih fanova redovito preskakala ili izbacivala iz priča i razmišljanja, iako je on svojim racionalnim, čvrstim i postojanim sviranjem naveliko zaslužan za uvijek prepoznatljivi zvuk benda.

IMG 2737 Pano

Po svom umirovljenju Nick Mason ipak nije ostao izvan igre. Producirao je album Round One za odavno pokojnu grupu Principal Edwards, surađivao je Robertom Wyattom na njegovom albumu Rock Bottom, proizvevši tom prilikom vrlo čist zvuk kojega je kasnije ponovio na albumu Shamal grupe Gong.

I tako, s obzirom da Rick Wright i Syd Barrett više nisu s nama, iscrpljen je broj članova koji bi njihove nenadmašne  glazbene priče prezentirali u živim nastupima.

Na turneji pod nazivom Saucerful Of Secrets prate ga renomirana imena iz glazbene industrije: Garyju Kempu prepušteni su vokal i gitara (sjećate li ga se iz grupe Spandau Ballet?); Lee Harris (bivši član Blockheadsa) je na gitari; Dom Beken kao producent turneje na klavijaturama te Guy Pratt na basu (svirao sa Floydima, Roxy Music, Davidom Bowieom, Michaelom Jacksonom, Tears For Fears, Iggy Popom, Tomom Jonesom, Whitesnakeom).

IMG 2788Set lista s prijašnjih koncerata otkriva nam da su u pitanju kompozicije iz najranije faze djelovanja (ne isključivo) Pink Floyda iz 60-ih godina, odsvirane na malo drugačiji način (makar prema Masonovim riječima, a što ćemo s lakoćom provjeriti na njegovom koncertu održanom u maloj dvorani Bečke Stadhalle). A tu prvotnu fazu njihovog stvaralaštva vežemo uz originalnost i lucidnost Syda Baretta, naveliko potenciranu „blaženim“ opijatima, zaslužnima za njegovu gotovo neprirodnu simbiozu popa i psihodelije na čemu mu se Nick iskreno zahvalio. Stoga je sasvim normalno da koncert započne upravo psihodelijom: „Intersellar Overdrive“ te impresivno odsvirana „Astronomy Domine“ (jedan od vrhunaca večeri) s albuma The Piper At The Gates Of Dawn, inače njihovog prvijenca čiji je naslov odabrao upravo Syd prema jednom poglavlju knjige „Wind in the Willows“, u trenu su zagrijale otprilike tisuću posjetitelja koji su se udobno smjestili na tapeciranim sjedalima.

Poznato je da su odnosi između članova Pink Floyda bili nategnuti, a čiju je potvrdu izrekao i sam Nick Mason: „Waters mi je dobar prijatelj, vrstan je kompozitor, samo je vrlo težak kada treba dijeliti“, da bi uz to dodao: „Ovo što ćete slušati nije nikakav Australian Roger Waters Show, a slušati ćete kompozicije nastale 60-ih godina“.

IMG 3135

Dokaz tome ubrzo je uslijedio kroz pravu baražu odlično odsviranih i pomalo zaboravljenih kompozicija: „Lucifer Sam“ (još jedna s albuma The Piper…); „Fearless“ s albuma Meddle; „Obscured By Clouds“ i ubitačno dobru, ali kratku „When You're In“, obje s njihovog sedmog studijskog albuma napisanog za film „La Valle“, te njihov debitantski single „Arnold Layne“, s pričom o perverznom transvestitu koji je krao žensko rublje sa sušila.

Potom se set lista opasno zahuktava sa medleyjem rijetko odsviranim uživo: „If“ i „Atom Heart Mother“ (istoimeni album koji ih je de facto lansirao u orbitu superslavnih), odličnom i dandanas svježom i nabrijanom „The Nile Song“, akustičnom „Green Is the Colour“ s albuma „More“, te „Let There Be More Light“ s njenim orijentalnim introm, da bi još jedan vrhunac dobili u „Set the Controls for the Heart of the Sun“ (obje su Watersove pjesme kojima je pomalo preuzeo ulogu vodećeg kompozitora u bendu uslijed činjenice da su nepovratno izgubili glavnog kompozitora i instrumentalistu) sa nadahnutim i nabrijanim solom Garyja Kempa. Predaha nema do samoga kraja, slijedi „See Emily Play“ (prvotno nazvana „Games for May“), mnogima i prvi pamtljivi kontakt s njihovim opusom, da bi Guy Prattov Rickenbacker svojim masnim tonovima najavio, uz gromoglasno odobravanje publike, „One of These Days“ s albuma „Meddle“, na što su se prvi redovi publike u trenu preselili tik do bine, pa smo mogli gotovo dotaknuti očito zadovoljne glazbenike koji su nam kao bonus odsvirali „A Saucerful of Secrets“ i „Point Me at the Sky“.

IMG 2806

Što kazati na kraju? Čuli smo rijetku fazu njihovog stvaralaštva, podlogu na kojoj je bazirana  evolucija kasnijeg opusa, a koju su, nije mi poznato iz kojih razloga, izbjegavali svirati i Gilmour i Waters, stoga samo zbog toga Masonu naklon do poda. Još jedan naklon ide i nadahnutim glazbenicima koji su bez greške superiorno, s obzirom na iskustvo i znanje, „odradili“ svoje zadatke; o Guy Prattovom sviranju ne treba trošiti ni sekunde vremena, odličan gitarski posao iznijeli su Lee Harris i Gary Kemp (uz također odličan vokal), gotovo iz sjene glazbenu tapiseriju svojim klavijaturama  obogaćivao je Dom Beken kojem je bio rođendan, pa je stoga od publike dobio „Happy birthday“. A Nickovo sviranje? Uvijek precizno i pouzdano bez suvišnih vratolomija, i večeras je pokazalo kolika je u stvari bila njegova prava uloga u bendu, jer je po riječima Garyja Kempa on oduvijek bio dobra i skromna duša benda.

IMG 3314

U svakom slučaju ovo je bio dio opusa Pink Floyda apsolutno rijetko izvođen i gotovo obvezan za slušanje,  dio bez kojeg se ne bi nazirao ni onaj kasniji po kojemu su stekli svjetsku slavu, dio koji je uživo dobio sasvim novu dimenziju kvalitete i opetovanog interesa. I da, ostaje uvijek otvoreno pitanje: što bi bilo s Floydima da Syd Barett nije propuhao?

Setlista:

Interstellar Overdrive
Astronomy Domine
Lucifer Sam
Fearless
Obscured by Clouds
When You're In
Arnold Layne
Vegetable Man
If (Medley with Atom Heart Mother)
The Nile Song
Green Is the Colour
Let There Be More Light
Set the Controls for the Heart of the Sun
See Emily Play
Bike
One of These Days

Bis
A Saucerful of Secrets
Point Me at the Sky