Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

kraftwerk

Jučer je Debora Ipekel u 19.00 h otvorila ovogodišnje, sedmo izdanje Dimensions festivala u pulskoj areni. Mlada turska DJ-ica s Londonskom adresom odaslala je tada u, nažalost, gotovo potpuno prazan amfiteatar prve zvukove svoje eklektične selekcije duba i housea te je ovogodišnja petodnevna svetkovina elektronske glazbe u srcu Istre napokon krenula. Izostanak publike i neobjašnjivo tiha glazba koja je u tim trenucima dopirala sa stagea učinili su njen nastup prilično neprimjetnim i vrlo je lako bilo pomisliti kako je netko jednostavno pustio tamo neku playlistu da svira tek toliko da nešto udara prije nego stage preuzme Nubya Garcia sa svojim bendom. Da se iskreno kaže, dojma smo da je prema Debori učinjena velika nepravda, jer je njen nastup na početku bilo lakše percipirati kao pozadinski šušur nego kao DJ set.

Upravo je dolsakom Nubye Garcie i njenog benda taj bizarni tretman koji je Ipekel htjela-nehtjela dobila došao do izražaja, jer je razlika u glasnoći baš bezobrazno bola uši. No eto, što je tu je, sorry Debora. Garcia je fantastična saksofonistica i kompozitorica karipskog podrijetla koja je oko sebe okupila ništa manje impresivnu ekipu muzičara. Ova energična i uigrana grupa priredila je vrhunsku svirku za tada već nešto popunjeniju arenu napavši okupljene razigranim i nesputanim blendom najrazličitijih muzičkih pravaca s naglašenim saksofonističkim jazz improvizacijama neporecivo talentirane i srčane Nubye čiji muzički senzibilitet nije moguće previdjeti jednom kada na svoje oči i uši vidite i čujete kako to ova djevojka radi uživo. Od izleta u dub, afrobeat i razne druge egzotične zakutke, ova skupina muzičara uspijeva napraviti uhu zanimljivu i privlačnu formu koja besprijekorno funkcionira i naravno da je publika to i prepoznala. Oni koji su bili tamo svakako imaju razlog biti zadovoljni. Šteta što je ovakav bend nastupio dovoljno rano da ne dobije publiku kakvu zaslužuje, ali, što se tu kod nas kaže, jebi ga sad.

Josey Rebelle je u dva navrata okupirala stage. Prvi puta nakon nastupa Nubye Garcie i benda, a drugi puta kao kratki, polusatni intermezzo između Nilsa Frahma i Kraftwerka. Ova hvaljena mlada londončanka, nažalost, imala je isti problem kao i njeni prethodnici – manjak publike. Josey se pokazala kao zanimljiva selektorica kojoj nije nimalo problematično efikasno i efektno skakati iz žanra u žanr i obračunavati se sa često nepodudarnim bpm-ima svojih traka. Zakuhala je zanimljivu kašu koju jesmo konzumirali, međutim bilo je teško ostati potpuno fokusiran, jer su krenuli oni začudni susreti sa živopisnim posjetiteljima Dimensionsa, čovjek se zapriča, nasmije, svega nasluša, podruži i razveseli, pa eto, ono što se servira sa stagea opet nekako završi kao pozadinski šušur. Sorry Josey, ali što se tu kod nas kaže – jebi ga sad.

Nils Frahm. Njemački kompozitor i svestrani glazbenik zauzeo je stage u 20:40, nastupivši na Dimensionsu po drugi puta (2014. je Frahm također nastupio na koncertu otvorenja odličnim 45-minutnim setom) i kroz simbiozu sa nemalim brojem modulara, syntheva, ritam mašina i klavijatura isporučio topao, iznimno ugodan ambijentalni crossover između klasične i elektronske glazbe. Nils je po prvi puta ove večeri okupio značajniji broj ljudi unutar arene i on se vrlo brzo povećavao kako je njegov nastup odmicao. Ovom prilikom predstavio nam je svoj novi album All Melody koji je izbacio krajem prvog mjeseca 2018. i mora se reći kako je arena reagirala krajnje pozitivno. Bilo je užitak gledati kako se čovjek potpuno stopio sa svojim mašinama brišući granicu između opipljivog i neopipljivog, sve do potpune kapitulacije svih okupljenih kada se ozbiljno primio koncertnog glasovira i počastio nas uistinu velikom muzikom.

Kada je Kraftwerk došao na red, arena je izgledala impozantno. Podij se popunio, atmosfera je zakuhala i sve je bilo spremno da posvjedočimo nastupu jedne od najutjecajnijih pojava u muzičkoj povijesti. Uz 3D vizualizacije na velikom platnu iza njih i njihove androidne pojave ispred njega, audiovizualni spektakl imao je sve preduvjete za uspjeh. Nakon pedeset godina na sceni, Kraftwerk oduševljava sve generacije i posebno je svjedočiti istinskoj bezvremenosti njihove glazbe. Njihov nastup je robotski precizan, trake prikladno i odmjereno prilagođene za live nastupe, a vizualna priča koja se odvija iza njih znalački je osmišljena i krasno korespondira sa zvučnom slikom. Sinoć smo čuli sve stvari koje bi se od Kraftwerka poželjelo čuti – Numbers, Computer World, Computer Love, The Man Machine, Spacelab, The Model, Neon Lights, The Robots, Autobahn, Radioactivity, Tour de France i Trans Europe Express. Osobni highlight svakako je bila Tour de France u kojoj smo se uz osobito zadovoljstvo uspjeli potpuno pogubiti. Vidjeti ovaj nastup bila je privilegija i zadovoljstvo kakvo se riječima ne može opisati, no to je ipak čisto subjektivna stvar.

Na kraju svega dogodio se detroitski superheroj Moodyman koji je od svih izvođača te večeri uspio stvarno razmrdati guzice po svim levelima arene odmah na početku svog seta ziheraški kupujući publiku Peggynim hitom It Makes You Forget i napornim trkeljanjem u mikrofon, ali valjda se to negdje vani puši. Istina je je da Moodyman, do momenta kada smo još bili u Areni, dobro odradio svoj set. Ali to je sve. Jesmo li oduševljeni – nismo. Nadajmo se iskupljenju u Štinjanšenku.