Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

1

Ima li tko pravo ignorirati ili omalovažavati glazbenike koji nemaju autorski materijal?

Neznalice svakako, ali bi po tom kriteriju također ignorirali čitavu plejadu glazbenika koji sviraju/reproduciraju npr. klasičnu glazbu. Stoga, davanje apsolutne prednosti autorskom radu pada u vodu ako je reprodukcija odsvirana kvalitetno, s dušom i srcem.

2

Članstvo u tom otmjenom društvu zaslužila je splitska grupa Mad Catz koja je kroz svoje petogodišnje djelovanje izmamila među publikom mnoštvo dobrih i pozitivnih reakcija zahvaljujući u prvom redu iskrenim, kvalitetnim nastupima u kojima su se u potpunosti ufurali u svoju glazbu, kako izborom instrumenata, tako i ponašanjem, glazbu koja ih iskreno veseli, glazbu u kojoj se osjećaju zaštićeno i sretno jer je to njihov prvotni odabir. A to je glazba 50-tih, 60-tih i 70-tih godina, čistokrvni rock and roll, čistokrvni rockabilly.

Mad Catz su osnovani prije godina, a članovi su: Dinko na gitari i back vokalu, Paško na kontrabasu, Mijo na bubnjevima i Sara, prvi (i te kakav) glas benda. Godine 2015. staž u bendu brusila je i Marina Fernandez.

3

Ako se zapitate zašto u Splitu više nećemo slušati rockabilly, razlog je jednostavan - bend se raspada zbog zasićenosti (bar su mi tako kazali), pa je tako svirka na Rivi bio njihov posljednji gig, kako ga je Sara najavila. Šteta, bend se kroz nešto više od 2 sata suvereno „prošetao“ klasicima rock and rolla uz veliko odobravanje publike koja se očito dobro zabavila uz obavezno plesanje koje je neminovni pratilac ovakvih nota.

Sve je počelo instrumentalom „Ghost Riders In The Sky“ grupe Outlaws, da bi nas Sarino precizno i odlično intonirano pjevanje uz odličnu svirku ostatka benda odvelo u neko romantično, pomalo naivno, aranžmanski jednostavno, melodijsko čisto doba začetaka rocka. Od „Stupid Cupid“ Connie Francis, „Rockabilly Feeling“ The Cellmatesa, preko „I'am Walking“ Fats Domina; „Forthy Days“ Cliff Richarda; „Your Loving Man“ Santosa; „Great Balls Of Fire“ Jerry Lee Lewisa;“Johnny B.Good“ Chuck Berryja; „Summertime Blues“ Eddie Cochrana (rado se prisjećam istoimene izvedbe Whoovaca na jednom od ponajboljih live albuma svih vremena – „Live At Leeds“); „Come On Let's Go“ Los Lobosa, pa do zgodnih verzija „Walk This Way“ Aerosmitha te „Crazy Little Thing“ grupe Queen.

4

Ni slučajno se nije mogao preskočiti „kralj“, pa je Elvis bio zastupljen s „All Shook Up“; „Blue Suede Shoes“; „Hound Dog“; “Burning Love“, te naravno i očekivano s „Jailhouse Rock“

Odlična je bila izvedba „Johnny Got A Boom Boom“ jedan of favorita Imelde May, a možda jedan od najpoznatijih, novijih rockabilly bendova Stray Cats bio je zastupljen sa „Stray Cats Strut“ i „Wild Saxophone“.

U drugom dijelu koncerta bend je pojačan brass linijom – njihovi prijatelji Bojan na saxu i Leni na trubi odlično su zaokružili cjelokupnu glazbenu sliku.

5

Publika je zdušno zaplesala na „The Twist“ i „Let's Twist Again“ Chubby Checkera, „Tutti Frutti“ Litlle Richarda; „Shake Rattle And Roll“ Billy Haleya i Cometa, da bi vrhunac zabave pripao „This Cat On A Hot Tin Roof“ Brian Setzera, „Americano“ (u originalnoj izvedbi Renata Carosonea), te zaista impresivnom završetku koncerta – instrumentalnoj „Wipeout“ The Venturesa.

Ponavljam šteta, jer sam uvjeren u iskrenost njihove zaista odlične, precizne i usklađene prezentacije nekog prošlog svršenog vremena, ali vremena koje opetovao mami osmjehe na licima, a kukove i stražnjice na neminovno gibanje.

6