Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

1

Jedan od postulata glazbenih zbivanja koje se i ovog ljeta održavaju u splitskom Đardinu, a koji se može iščitati iz samog naziva „Evo ruke“ upravo je želja da se mladim, neafirmiranim glazbenicima (i ne samo njima) pruži šansa za predstavljanjem i dokazivanjem.

Upravo se to sinoć dogodilo prilikom prvog (ako se ne varam) koncerta benda  Sreja & the Kittens u Splitu. Sreja je Sretko Silić, on i njegovi  „mačići“  dolaze iz Korčule, gdje već više od 3 godine djeluju u sastavu: Milan na gitari i vokalu, Saša na gitari, Peco na bubnjevima, Sreja na basu i Mirej jedina „mačka“ među njima sa zavidno dobrim vokalom. Mirej mi u kratkom razgovoru kazala da isključivo nastupaju po otoku Korčuli, što je obzirom na ono što su nam kroz skoro 2 i pol sata priuštili, stvarno velika šteta.  

Zašto?

Prvenstveno zato što su njihove glazbene priče (doduše ne autorske) odreda bile dobro intonirane, sugestivno i uigrano odsvirane, sa solažama na gitari koje su imale dušu (Milan je inače samouki gitarist) i što je dosta značajno, odavno nisam čuo takva dva dobra vokala (Milan i Mirej - koja se uključila u drugoj polovici koncerta kada je svojom energičnim nastupom podigla do tada pomalo statičnu atmosferu na pozornici). Ne kaže se uzalud da žena za svakoga ima torbu punu suza, ali i radosti.

2

Sve je počelo sa u plavo obojenim notama, klasikom bluesa „Stormy Monday“ te „Strange Brew“ jedne od prvih supergrupa, The Cream. Ritam se ubrzo zahuhtava, čuli smo tako red Hendrixa ( „All Along The Watchtower“, „Foxy Lady“) „Cheap Sunglasses“ ZZ Topa, pa red (opet) Creama „White Room koja se odmah prelila u „Crossroads“. Očito im je majstor Eric iznimno drag jer smo čuli i njegovu „After Midnihgt“. Na red su došli i Pink Floyd sa „Time“ i „Run Like Hell“ u kojima mi iskreno činilo da se bend ne osjeća baš najbolje. Sve se to ispravilo u odličnoj Mirejinoj roli u „Piece Of My Heart“ nenadmašne Janice na koju se svaki ljubitelj rocka mora iskreno naježiti, te sam na trenutak zavidio ljudima koji su to imali prilike izvorno čuti na Woodstocku. Mirej se taman zagrijala, što je bilo očito iz njene prezentacije jedne od boljih rock kompozicija koju je svojevremeno nenadmašno otpjevao Paul Rodgers, nadimka The Voice, a riječ je o „Ready For Love“ grupe Bad Company. Bend nije preskočio ni opus Led Zeppelina, čuli smo tako „Communication Breakdown“ i „Black Dog“. Od „novijih“ covera odlična je bila Bossova „High Hopes“

Vokalno i instrumentalno vrhunci večeri bile su izvedbe  „Nutbush City Limits“ rock bake Tine Turner, te naročito inspirativna izvedba „With The Little Help From My Friends“ u kojoj su Mirej i Milan zaista iskazali vrsne vokalne sposobnosti.

Iskreno nisam očekivao da na otoku može djelovati bend koji nema piraških afiniteta, bend koji je svu svoju energiju i znanje usmjerio kroz bogati repertoar obrada pjesama nastalih u najboljim godinama stvaranja rock glazbe. Ovako dobro prezentirana glazbena prošlost nije ostala bez pozitivnih reakcija mnogobrojne publike koja je aklamacijama nagrađivala glazbenike, pri tome očito uživajući u dobroj glazbi. A Korčula je dokazala da posjeduje „rasadnik“ dobrih glazbenika, u koje rado uključujem i Robija iz grupe Rolin Humes.