Mnogo je stranica glazbene povijesti ispisano na ulicama Berlina. Od Bowijevih dana s kraja sedamdesetih, koji je svoj stan u zapadnom dijelu grada i poznati Hansa studio dijelio s prijateljem i cimerom Iggy Popom, do danas kad je na terasi jednog od bezbroj hipsterskih kafića svakodnevno moguće sresti Trickyja, ponosnog žitelja Berlina, dok ispija svoju popodnevnu kavu i visi na Instagramu. Inspiraciju i utočište u ovom gradu osamdesetih je godina pronašao i Nick Cave, zajedno sa svojom originalnom postavom Bad Seedsa čiji je član dvadesetak godina bio i rođeni berlinčanin Blixa Bargeld. Profesionalac kakav jest, Cave tijekom svojeg nedavnog berlinskog koncerta netom završene turneje nije pokazivao neku posebnu, veću ili manju privrženost prema ovdašnjoj publici niti je držao nostalgične govore o svojoj burnoj i produktivnoj berlinskoj prošlosti. No podugačka guest lista govorila je nešto sasvim drugo pa su se tako na tribini oko miks pulta predviđenoj za novinare i goste, zajedno gužvali redatelj Wim Wenders, članovi Rammsteina, Die Toten Hosena i cijela svita uglancanih darkera i mračnjaka, poznatih i manje poznatih faca iz berlinskih kulturnih krugova. Ilustracije radi, na koncertu Pearl Jama desetak dana ranije ista je tribina bila gotovo prazna.

Koncert na otvorenom u prostoru Waldbühne počeo je u suton, a Cave je tu činjenicu popratio riječima “Još uvijek je dan, zastrašujuće!“. Bila je to simpatična opaska, nešto što se danas iz usta Nick Cavea više ne shvaća doslovno, nešto što je iz nekadašnje ozbiljne furke danas preraslo u autoironiju sredovječnog gospodina. Ista je stvar i s cjelokupnim imidžem benda, ispeglana odijela kojima se samo na prvi pogled želi ostaviti dojam komornog orkestra. Otpuštene kravate i razbarušena kosa Warrena Ellisa već nakon nekoliko uvodnih pjesama daju pravu sliku onoga što Nick Cave i njegovi Bad Seedsi danas jesu – najiskrenija i najiskonskija glazbena eksplozija koju je trenutno moguće doživjeti na sceni.

Emocionalni je to rollercoaster, dinamika koncerta nepredvidljiva je kao i dinamika mnogih Caveovih pjesama. Zagrijavanje na Do You Love Me?, otpuštanje kočnica na From Her to Eternity, delirij na Lovermanu iza kojeg savršeno slijedi lagano smirivanje ritma u Red Right Hand. Set balada i susprezanja suza vrhunac dobiva u izvedbi Distant Sky iza koje ponovno, iznenada i neočekivano slijedi energično buđenje uz Tupelo. Bio je to i najčarobniji dio ovog magičnog koncerta, noć je konačno potpuno zasjala svojim crnim sjajem a mračne projekcije palmi na video zidu stopile su se sa šumom koja okružuje pozornicu i gledalište. Zastrašujuće savršeno, gotovo nadrealno. Uslijedili su preacherski momenti na Jubilee Street i Stagger Lee, te očekivano zborno pjevanje na Push the Sky Away.

Caveovi koncerti uvijek su uključivali njegovu fizičku interakciju s publikom a ti momenti danas više nisu samo momenti, ta interakcija traje neprekidno, od samog početka do kraja nastupa. Nemoguće je danas ne gledati Nick Cavea u kontekstu njegove nedavne osobne tragedije. Čak i da to ne želite, promjene na njemu su očite, postoji Nick Cave prije, i postoji Nick Cave poslije. Ovaj sadašnji, Nick Cave poslije, nije nekom logikom zakoračio u dublji mrak i još veće crnilo nego se, ironično, upravo suprotno, potpuno ogolio i otvorio, ne skriva se više iza svojeg samouvjerenog garda i maske neokrunjenog princa tame. U tom se smislu i fizički potpuno predaje publici, doslovno se stapa s njom i postaje dio nje, čovjek od krvi i mesa, sa svim svojim slabostima i manama. Kao da traži utjehu u nepoznatom dodiru i zagrljaju, kao da se sa svojom patnjom želi izgubiti u masi. Nastup zbog toga ne pati, naprotiv, dobiva sasvim novu dimenziju.

Mijenjaju se ljudi, mijenjaju se i gradovi. Berlin više nije onaj isti grad u čijim je mračnim zakutcima Cave nekad tražio inspiraciju. Zidovi su srušeni, sve maske su davno pale a grad je svoju  potpunu ogoljenost i otvorenost doveo do krajnosti. U tome danas i leži njegova privlačnost, ali aura nekadašnje mistike osjetno nedostaje. Srećom, postoje trenuci koje još uvijek može pružiti samo Berlin. U noći punog mjeseca, na platnu jednog od najvećih berlinskih ljetnih kina, uz samog Wima Wendersa u publici, gledati projekciju Wings of Desire/Der Himmel über Berlin u originalnoj verziji točno trideset godina nakon njegova nastanka, jedan je od takvih trenutaka. S ostatkom auditorija pjevušiti From Her to Eternity uz mlađahnog Cavea i Bad Seedse u jednoj od završnih scena filma, jednako je magično kao i pjevanje na koncertu u Waldbühne. Čak i oni koji ne vjeruju u Wendersove anđele ne ostaju ravnodušni na takve trenutke.