Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

pj1

U manje od tjedan dana svoje instagram storyje kod Brandenburških vrata snimali su i Trent Reznor i Mike Patton i Sean Kinney i Jeff Ament i klan Vedder i ekipa iz Massive Attacka. Nije to neobično za Berlin, osobito na vrhuncu ovosezonske koncertne groznice koja trenutno trese Europu. Nije neobično ni to da su svi veliki koncerti u Berlinu rasprodani mjesecima unaprijed, nevezano uz činjenicu da se odigravaju u istom tjednu, ponekad i u istom danu. Tako su prošli tjedan Alice In Chains svirali u rasprodanom Huxley's Neue Weltu, koncertnoj dvorani kapaciteta do dvije tisuće ljudi. Samo dva dana kasnije Pearl Jam su na drugom kraju grada održali koncert pred dvadeset i dvije tisuće ljudi. Rasprodan mjesecima unaprijed. Već bi ove početne brojke trebale zaustaviti bilo kakvu daljnju usporedbu. No gledati jedno za drugim dvoje preostalih od četiri stupova grungea poseban je doživljaj pa je i usporedba u tim okolnostima jednostavno neminovna.

pj3

Toliko slični, a toliko različiti, istih startnih pozicija i podjednake količine ljubavi i divljenja od strane svakoga kome su ikada nešto značili zvukovi Seattlea. Alice In Chains uvijek su bili heavy, nikad nisu skrivali svoje glam metal korijene i uzore. Vidljivo je to i danas, čak i u sastavu njihove publike, bajkeri i metalci koji su u utorak okupirali Huxley's nisu baš bili viđeni u četvrtak u kilometarskim redovima ispred Waldbühne. Bila je to za njemačke prilike prilično živahna i glasna publika, dvorana se doslovno tresla od skakanja a zidovi odzvanjali od pjevanja. Izlizani su to “hitovi“, jedna te ista setlista, onaj tko od Alice In Chains 2018. očekuje iznenađenja taj očito ne zna puno o bendu. To naravno ne znači da je koncert dosadan ili bezličan. Dapače, od prve do zadnje minute bend je, bez pretjerivanja, potpuno unutra. Jednako žestoki i ufurani na bisu kao i na prvoj stvari, bez tragova umora na sebi ili zamora na publici. Feedback je naravno bitan, a budući da se berlinska publika nije štedila, atmosfera je, glazbeno-reporterskim rječnikom, bila usijana. Uz iznimku nekoliko novijih stvari, glasnice su se trošile od prve do zadnje pjesme, a suze su neizbježno krenule uz Nutshell koju Jerry Cantrell redovito posvećuje Layneu i Mikeu (Starru, Inezovom prethodniku). Da, svima nam nedostaje Layne, ali nekako smo se u ovih desetak godina navikli na tog simpatičnog i samozatajnog Williama Duvalla, na njegov moćan glas i najbolju afro frizuru modernog rokenrola.

aic

I dok su Chainsi došli, startali točno u minutu, razvalili i otišli, Pearl Jam su kasnili, pa su još malo kasnili, došetali s noge na nogu, svirali, svirali, još malo svirali, i otišli. Rijetko se na zapadu događa da koncert počinje sat vremena kasnije od najavljenog no svako pravilo očito ima svoje iznimke. Čak se i Jill Vedder dobrih pola sata prerano spustila do pozornice i čekala ukazanje svojeg čovjeka. Jaknu s porukom za američku prvu damu Melaniu ovog je puta ostavila u hotelu. O fascinantnom koncertnom prostoru Waldbühne, dijelu kompleksa Olimpijskog stadiona iz 1936. mogao bi se napisati poseban tekst. Poseban tekst mogao bi se napisati i o dvorani Huxleyevog Novog Svijeta, na čijoj je pozornici nekada svirao i Jimi Hendrix. No o berlinskim znamenitostima nekom drugom prilikom. Za ovu prigodu dovoljno je reći da je Waldbühne projektirana tako da svaka od dvadeset tisuća osoba u gledalištu ima podjednako dobar pogled na pozornicu. Bile su to i prve riječi kojima se Edddie Vedder obratio berlinskoj publici: “Konačno vas sve vidimo!“

Krenulo se tako laganim ritmom taktovima pjesme “Wash“ iz daleke 1991. u sljedeća dva i pol sata “večeri s Pearl Jamom“. I bilo je lijepo, ali bilo je i dosadno. Već u trećoj stvari jamanje, svaka sljedeća trajala je prosječno sedam minuta. Red govorancije, red Trumpa, red čitanja simpatičnih poruka na lokalnom (njemačkom) jeziku, red ulaska u publiku, red gostiju, red nepotrebnih obrada, i tako dalje, i tako dalje. Sve to uz neizbježne rekvizite, bilježnicu i butelju crnog vina. Da se razumijemo, ja volim Pearl Jam. Eddie Vedder, klišeizirano, moja je stara tiha patnja i zauzima jednako mjesto u mojem srcu kao i Layne Staley i Chris Cornell. Datum 26. rujna 2006. jedan je od važnijih u mojoj osobnoj povijesti. Plakala sam na izlasku iz kina 2011. nakon premijere filma Pearl Jam Twenty. Kroz suze sam i prošli tjedan u sav glas s bendom i publikom pjevala “Breath“, koju je Eddie u najavi posvetio “prijatelju iz Seattlea čiji bend nikad nije postigao uspjeh, ali su bili veliki u Italiji i Belgiji.” Taj prijatelj je naravno Cliff Poncier, izmišljeni lik kojeg je tako savršeno utjelovio Matt Dillon u jednom od dva omiljena filma svih vremena potpisnice ovih redova. I možda baš zbog svega toga nisam u ta dva i pol sata doživjela katarzu koju sam očekivala. Nerealno je od pedesetgodišnjaka očekivati istu energiju i polet od prije 25 godina. No Pearl Jam su vrlo rano nakon svojeg velikog booma krenuli putem prijevremene penzije: snimka legendarne energično rifovske bombe od nastupa na Pinkpopu 1992. neusporediva je s bilo kojom snimkom s kraja devedesetih. Penjanje po čeličnim konstrukcijama i riskiranje života također su stvar prošlosti, a na dobrobit glavnog aktera i ta famozna boca crnog vina očito je dala svoje. Tokom berlinskog koncerta tek je nekoliko puta sramežljivo potegnuo iz nje dok je ostatak vremena pijuckao čaj u podnožju seta Matta Camerona

I sve je to očekivano i na neki način ima smisla, ali tu dolazimo do točke usporedbe s početka teksta. Sat i pol krvi, znoja, suza i masnih rifova koje su dva dana ranije u malom prostoru isporučili njihovi vršnjaci i generacijski drugovi, neusporedivo je s dva i pol sata laganog njihanja u ritmu povjetarca berlinskog šumarka u suton. Jerry Cantrell možda skriva podočnjake ispod šilterice, a Sean Kinney svoj neuspjeli botox na licu, no onaj isti energični grip još uvijek je u rukama. Gledajući Matta Camerona na pijedestalu berlinske Waldbühne došlo mi je žao tog talentiranog “klinca“ koji se u ovakvim gažerskim uvjetima nema šanse ni pošteno rasvirati. Previše je sve to rastegnuto i razvodnjeno, jedan je Boss i njegov E Street bend, a Porch, Even Flow ili Why Go nikad nisu ni bile pjesme za springstinovske aranžmane. Iskra onog nekadašnjeg divljeg i buntovničkog žara osjetila se na trenutak u izvedbi Rearviewmirror kao i na izlizanoj himni Neila Younga na kojoj se bendu pridružio legendarni J Mascis iz benda Dinosaur Jr.

pj2

Obiteljski je to izlazak, takva je danas Pearl Jamova publika. Nema tu više “opasnosti“, nema sirovog rokenrola. Simbolično je sve krenulo u nepovrat još 2007. kad se Stone Gossard na pozornici Lollapalooze pojavio u crocsicama. Za Alice In Chains, usporedbe radi, od prvog dana do danas brine se još uvijek ista mama, legendarna Susan Silver. Ali da, grunge je odavno mrtav. I guess, it's evolution baby.