Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

JapandroidsMočvara 01668

Kako mi je u jednom navratu ispričao Mate Škugor, koncertni promotor iza projekata Žednouho i Superuho, koncert Japandroidsa od prije nekoliko godina u NKC Parku je bio neobjašnjiv. U maniri Twilight Zonea, potpuno anonimni Kanađani samo su pet dana prije tog koncerta bili na petnaestak prodanih karata, no dva dana prije giga sve se okrenulo naglavačke. 200 prodanih ulaznica i gotovo sigurni rasprodanac. On se naravno i dogodio, a mnogi su ostali bez karte ispred kluba na zagrebačkom Ribnjaku. Unutra, iako je prostor debelo limitiran – kaos. Na žalosnu žalost, gig nisam pohodio i iskreno teško ću si oprostiti da nisam prepoznao „Fire's Highway“ live snimku u svojem inboxu kao dovoljan razlog da odem „pogledati“.

Oni koji su otišli, mjesecima su prepričavali scene prepune sirove energije i znoja uz soundtrack prvoklasnog rock'n'rolla čiji riffovi tjeraju šake u grč. Bend je simultano s ovim događajem postao popularan i poznat, a njihovo drugo studijsko izdanje „Celebration Rock“ na kraju 2012. godine  zasjelo je na vrh mnogih top.lista najboljih albuma godine. Podsjećamo, pričamo o za indie-rock mitskoj godini. Tada je Mac DeMarco izbacio svoj najbolji album „2“, Wild Nothing također svoje pop remek djelo „Nocturno“, a tu su još i DIIV, Beach House i Ariel Pink redom s izvrsnim radovima. Toliko o maniji zvanoj Japandroids.

Pet godina i nekoliko stotina koncerata kasnije, bend je ostao istrošen poput Gazdinog znojnika. U periodu ponovne samo-aktualizacije, u jednom sporom ali očito zdravijem ritmu od prijašnjih, nastao je treći i još uvijek aktualni  „Near to the Wild Heart of Life“. Očekivano zreliji i drugačiji, no ipak slabiji od prva dva, gurnuo je traženi duo nazad na iste te pozornice koje su ih potrošile nekoliko godina ranije. Umorni od još jedne jake turneje koja traje već godinu dana, stigli su po drugi puta u Zagreb, no ovaj put se nismo znojili u Parku već u nešto većoj i primjerenijoj Močvari.

Drago mi je da sva znana lica kultnog kluba nisu došla po još jednu večer u Parku. Iako koncert nisam vidio, s velikim žarom u očima se i dalje o njemu govori. Isto tako, ne sjećam se kada se toliki broj ljudi „pripremao“ za mali gig u obližnjim kafićima. Bez obzira na zbilja drugačiji aktualni album, dobro raspoloženje je bilo u zraku, a i ne smijem ne spomenuti kako je odlazak na koncert značio propuštanje utakmice između Kolumbije i Engleske.  Negdje oko 21 35, Brian i David su stali na binu i zakotrljali drugu epizodu zagrebačke koncertne priče.

JapandroidsMočvara 01608

Naravno, prvi koncert se nije ponovio niti se mogao ponoviti. Brian i David su ipak nešto stariji i zreliji, iako koliko vidim, momci su studirali već početkom dvijetisućitih, što znači da ni u Parku nisu bili baš mladi. Isto tako, nažalost očekivano, materijal s novog albuma jako loše prolazi kod publike i vjerujem da to nije slučaj samo u Zagrebu. S eventualnom iznimkom „North East South West“ koja je podigla koju stisnutu šaku u zrak, jedan komad setliste je prošao u puno mirnijem duhu od očekivanog. Brianovi riffovi kao da nisu toliko snažni. Kao da fali taj dvodijelni kolektivni duh jednostavnih ali opet jakih aranžmana da podignu publiku s nogu „na noge“. Nažalost, koncerti nisu isprekidane dionice pjesama gdje se raspoloženje resetira krajem jedne i početkom druge pjesme. Tako su čak  i numere s prva dva albuma,  izuzev „Younger Us“ posvećene upravo junacima prve koncertne sezone, te možda „Wet Hair“ prošle pomalo umorno. Daleko od toga da duo odrađuje nastupe. Ovakvu glazbu nije moguće odraditi ali se od nje da itekako umoriti. U duhu mundijala, zamislite pjesme Japandroidsa kao himne punk reprezentacija. Umaljani u podrapane dresove i hlačice,  podmazani alkoholom prije tekme, reprezentativci pjevaju uspješnice Japandroidsa na svojim „stadionima“ točnije u svojim „klubovima“. Jedini je problem što ne možeš pjevati himnu 90 minuta mjesec dana svaki dan. Umara. Tako i ova mini putujuća karavana jednostavno ne može u svakom gradu dati svaki atom snage svojim odmetnicima. Upravo je to i problem.

Nije Japandroids jučer bio loš, dapače, no kada je u DNA sastava ugravirana „pirja“ onda se ta pirja i traži. I tako iz noći u noć. U Parku su ju 2012. godine ispisali, no u Močvari tu izblijedjelu tetovažu jednostavno nisu mogli pronaći. Ako ništa barem smo se pošteno oznojili. Iskreno ovakav scenarij sam u neku ruku namirisao još prošle godine kada sam bend ulovio na jednom festivalu, a sve ono jučer je samo sumnje i potvrdilo. Prvi film je uvijek najbolji.