Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

DSC07946a

Autoru ovih redaka zaista se doslovno razvukao osmijeh od uha do uha prilikom saznanja da će jedan od najboljih rock gitarista   u omiljenom ljetovalištu starih Rimljana, Ostiji Antichi (udaljenoj pola sata vlakom od Rima) održati u ostacima amfiteatra jedan od svojih koncerata s najnovije svjetske turneje. I to samo par dana prije dugo očekivanog koncerta baštinika grungea – Pearl Jama u Rimu. Ali ne samo osmijeh; trenutno se pojavio i Proustovski flashback na omiljene zvukove jednog neusporedivog doba čiji sam iskreni akolit, vratila se melankolija koja je nekada bila čista sreća.

Face s kojima se Jeff Beck u svojoj dugotrajnoj karijeri družio spadaju u sam vrh svjetskog rocka: Eric Clapton, Rod Stewart, Ron Wood, Jimmy Page, Carmine Appice, Tim Bogert (bivši članovi Vanilla Fudge), Cozy Powell, Mick Jagger, Roger Waters, Kate Bush, ZZ Top, Brian May…

Jeffa Becka apsolutno smatraju jednim od najvećih gitarista zbog njegovog vizionarstva i virtuoznosti, iako neki tvrde da su ga jedino Clapton i Hendrix uspjeli nadmašiti u domišljatosti, uzbudljivosti, tehnici ili pak neprikrivenoj strasti. Njegov krimen možda je u njegovoj nepostojanosti i mjerodavnosti koju je prilagođavao isključivo prema sebi, kao i ponekad nesretnim izletima u razne glazbene stilove (naprimjer jazz rock), koji mu je doduše donio financijske benefite.

DSC07997b

Njegova dva albuma Truth iz 1968. (na kojemu se nalazi obrada „You Shook Me“ Muddy Watersa, a koju su 5 mjeseci kasnije na svom prvijencu odsvirali i Led Zeppelin) i Beck-Ola iz 1969. godine predstavljali su superiornu mješavinu hard rocka s poslovičnim utjecajem bluesa, mješavinu koju su u temelje rock glazbe dodatno učvrstili Jimmy Page i društvo. Jazz fusion bio je zastupljen na albumu Blow By Blow iz 1975., utjecaji swinga nalaze se na Rock 'n' Roll Party iz 2011., dok mješavinu rocka i elektronike nalazimo na albumu You Had It Coming iz 2001.

Možda je najbolje njegovu glazbu usporediti s ružom vjetrova koji neprestano mijenjaju smjer, pa ako malo pričekate siguran sam da ćete naići na onaj koji vam najbolje odgovara. Ukratko rečeno, daš čovjeku 6 žica i on stvori umjetnost.

Ponosan je dvostruki član Rock & Roll Hall Of Fame, a 8 je puta bio dobitnik nagrade Grammy Awards.

DSC07972b

Svoj posljednji uradak, Loud Hailer, na kojemu se obilno koristio elektronskim gadgetima, smatra najpoštenijem, uz napomenu da je želio zvuk s albuma nepatvoreno prenijeti na svirku uživo.

Na ovoj turneji prate ga na bubnjevima proslavljeni Vinnie Colaiuta, stari suradnik Jimmy Hall na vokalu, Kanađanka Rhonda Smith na basu (svirala sa Princeom) i Vanessa Freebairn na čelu.

Ako se upitate čemu ovakav naslov, evo obrazloženja. Nakon debelog 45-minutnog zakašnjenja, kad je nekih 3 do 4 tisuće ljudi počelo opasano negodovati i kad sam pomislio, evo još jedne razvikane face koja misli da je normalno ljudima krasti dio života, javio se organizator s obrazloženjem da se autor ne osjeća dobro, ali da će se koncert ipak održati. Nakon još nekih pola sata gase se svjetla i gitarska legenda izlazi na scenu, na što publika skandira „Happy birthday to you“. Iz prve se vidi da Beck ima problema s krvarenjem iz nosa, pa se tako javila prva misao da se baš na svoj rođendan, koji je k tome pao na nedjelju, dan održavanja koncerta, dobrano našmrkao kokaina. Beck je papirnate maramice nemilice gurao u nos i krvave ih bacao po pozornici, pa je njegov bijeli Strat u trenu postao crven.

DSC08032a

Početak je pripao distorzijsko/psihodeličnoj „Pull It“ s albuma Loud Hailer, a što će se kasnije pokazati kao jedina izvedena kompozicija s tog zaista odličnog albuma (po mom skromnom mišljenju, jednog od ponajboljih ostvarenja iz 2016. godine), da bi sljedeća Billy Cobhamova „Stratus“, klasik fusion jazza u trenu dobila zaslužene aklamacije i podigla publiku na noge. Nakon pomalo orijentalno obojene „Nadie“, Beck i zaista odlično složena ekipa glazbenika „udarili“ su još jače po fusionu – cover Mahavisnu Orchestra „You know, you know“ pokazao je svu glazbenu raskoš, brzinu i nadahnuće Vinnieja Colaiute, te naročito Rhonde Smith koja je briljirala u svom kratkom, ali zaista sočnom solu na basu. Inače njih dvoje su cijelim koncertom isporučivali neumoljive i čvrste ritmove na koje se majstor Beck nadograđivao svojim prepoznatljivim gitarskim rukopisom.

Nakon instrumentala, konačno smo čuli i Jimmyja Halla u solidnoj izvedbi „Morning Dew“. Nije to bio Rod Stewartov „otrovan“ vokal, no sasvim je dobro zvučalo.

Malo smirivanja atmosfere uslijedilo je coverom The Chieftansa „Mna Na h-Eireann“ sa zapaženom rolom Vanesse Freebairn na čelu te rasnim bluesom „Brush With The Blues“, da bi se očekivano ubrzanje energične svirke nastavilo Hendrixovom „Little Wing“, a naročito u staroj Beckovoj numeri „Big Block“.

DSC07991a

Sam završetak koncerta pripao je Stevie Wonderovoj „Superstition“, pomalo morbidnoj, ali zaista hrabroj obradi jedne od ponajboljih kompozicija iz ostavštine The Beatlesa („A Day In The Life“), te na kraju urnebesna „Goin' Down“ u impresivnoj vokalnoj izvedbi Jimmyja Halla; bio je to još jedan cover, ovog puta The Alabama State Troupersa.

Unatoč dobi od 74 godine i konstantnom krvarenju iz nosa, Jeff Beck je pokazao nepatvoreno oduševljenje odsviranim koncertom, reakcijama brojne publike, kao i jedinstvenoj scenografiji starih rimskih iskopina koje su okruživale pozornicu tvoreći na trenutke nezemaljsku atmosferu. A što kazati o samoj svirci? Kad se na okupu nađu gore nabrojana imena, uz zavidan glazbeni bukvar maestra Becka, onda čak i prosječnom konzumentu mora biti jasno da će prisustvovati nesvakidašnjem glazbenom doživljaju. Tako je upravo i bilo, stoga treba samo zaželiti dug život Jeffu Becku i zahvaliti mu se na svemu onome čime nas godinama inspirira i oduševljava.