Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Pravi je užitak kada si možeš dopustiti odlazak na koncert i dopustiti umjetniku da te iznenadi. Pod iznenađenjem mislim da neću škicati set liste s nedavnih koncerata i provesti koncert čekajući baš svoju omiljenu pjesmu, da neću pretpostavljati tko bi još mogao stati na pozornicu i koji instrumenti će se čuti i čiji će još glasovi zapjevati.

Neću si razbijati glavu misleći jesu li glazbenici dobro raspoloženi i hoće li koncert odraditi srcem i dušom ili će biti loše volje pa će sve odraditi tehnički, na autopilotu. A neću misliti ni o tome kakav tonac ima dan i kakva će biti akustika. Jer ovaj koncert je u koncertnoj dvorani – u Vatroslavu Lisinskom. Kada sve ovako posložim, izgleda da jako kalkuliram i da idem na ispit iz matematike a ne slušati glazbu, no, doživjela sam svašta, iznevjerili me i oni koje najviše cijenim, pa se unaprijed pripremim na propuste da bi eventualno razočaranje bilo manje. Ovaj put sam išla bez ikakvih pretpostavki, samo s mišlju da ću se prepustiti glazbenom putovanju čiji će mi vodič biti Vlatko Stefanovski i da će zbog toga sve biti savršeno.

Treba li uopće predstavljati Vlatka Stefanovskog, umjetnika čije se glazbeno stvaralaštvo proteže mnogim glazbenim žanrovima, umjetnika koji je cijeli svijet proputovao sa svojim gitarama pripovijedajući svima svojim materinjim jezikom kojeg ama baš svi razumiju? Mislim da ne treba, a tome je sinoć svjedočio i do posljednjeg mjesta ispunjeni Lisinski.

Mother Tongue/Мајчин јазик/Materinji jezik je zadnji Vlatkov album koji je bio os oko koje se vrtio sinoćnji koncert a kojega je Vlatko nakon koncerta potpisivao mnogobrojnim posjetiteljima.

Neću se držati (niti mogu) „matematičkih“ pravila i navoditi točno u minutu kada je koncert počeo, niti nabrajati slijepo pjesmu po pjesmu, već ću se voditi glazbenom pričom koja je sinoć ispričana. Vlatko je naglasio kako tu priču živi i priča četrdeset godina i uistinu su on i gitara kreirali jedan poseban svijet bez granica i jezik kojim se u tome svijetu govori. Jezik koji mi svi razumijemo, a neuki smo ga sami artikulirati, neuki prenijeti emociju koja mu je ustvari glavna karakteristika.

Iako, još su neki njime sinoć pripovijedali – gosti iz Makedonije, etno bend Ljubojna – Vera Miloševska i Oliver Josifovski. Vera je svojim krasnim vokalom dočarala „Eleno kerko, Eleno“ i „Ne si go prodavaj Koljo čiflikot“, a svojim nemirnim rukama govorila i pratila Vlatka i Olivera.

Među gostima našli su se i na tamburici Filip Novosel i na kontrabasu Tihomir Hojsak izvodeći s Vlatkom „Gipsy Song“ i „Kalajdžisko oro“, dok je posebna gošća bila i Josipa Lisac, nakon koje je Vlatko i sam rekao da je teško više išta zapjevati a nakon „Bistre vode“ da je teško više išta i zasvirati. Sva sreća da su se prije na repertoaru našle i „Kandilce“, „Čuvam noć od budnih“, „Uspavanka za Radmilu M.“, pjesma kojom je dočarao Makedoniju svijetu „Jovano, Jovanke“ i još mnoge predivne pjesme.

Kako mu je zagrebačka publika najbolja i kako je koncert u Lisinskom ipak bio posebna svečanost, na bis smo dobili „Čukni vo drvo“ i „Skopje“ za kojom su mu se na pozornici pridružili i svi već navedeni gosti. Lisinski sinoć nije poput Skopja u Vlatkovoj pjesmi imao mikroklimu, imao je atmosferu satkanu od glazbenih majstorija kojom nas je proveo, okupio, zagrlio i ujedinjio Vlatko Stefanovski svojim glazbenim putovanjem, svojom pričom ispričanom materinjim jezikom.