Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Lord of the dance 1

Nakon nekih koncerata, kući se vraćate pjevajući, a nakon nekih plesnih predstava, cupkajući. Vraćajući se s “Dangerous Games” predstave u izvedbi ansambla Lord of the Dance, nisam imala poriv ni za jednim - no to ne znači da je predstava loša. Nekoliko godina plesanja tradicionalnih irskih plesova dalo mi je uvid u kombinaciju ljepote i fizičke zahtjevnosti koju takvi plesovi traže.

Ponajprije, što je Lord of the Dance? Isto kao i filmovi o Jamesu Bondu u kojima se uvijek pojavljuje isti junak u drugačijim okolnostima, tako je i lord of the Dance glavni lik koji se do sada pojavio u nekoliko predstava: Celtic Tiger, Feet of Flames, Lord of the Dance i Dangerous Minds. Za razliku od ostalih, iako također temeljen na stiliziranom irskom tradicionalnom plesu, Dangerous Minds u stvari nemaju ništa tradicionalno; to je predstava u kojoj je glavni negativac ima masku koja podsjeća na Dartha Vadera, a u pozadini su ekrani koji su povremeno platno na kojima se ukazuje virtualni Dark Lord koji prijeti, a ostalo vrijeme na njemu se vrte kompjuterski generirani prizori poput prirode kada je na sceni Lord of the Dance, a vatre kada su na sceni Dark Lord i njegovi pomagaći. Mnogo druhih prikazanih slika bilo je teško objasniti i povezati s pričom.  Vjerojatno zamišljen kao iskorak u moderno vrijeme, površno osmišljeni prizori koji svojom jarkošću, veličinom i mobilnošću (npr. vodopad koji teče i sl.) odvlače pažnju s plesača. Šteta je odvući pažnju publike s nečeg što su upravo došli gledati i uživati u talentu i velikom trudu koji svaki plesač ulaže da ostvari svoju ulogu.

Lord of the dance 4

Već i sam tradicionalni irski ples zahtjevna je aktivnost jer, osim koreografije koja može biti prilično komplicirana, zahtijeva od plesača neprestano skakanje i okretanje. A kada se taj ples pretvori u step kakav se pleše u Lord of the Dance,  plesači još dodatno moraju jačati gležnjeve jer se odrazi kod skokova ne smiju vidjeti, a dodani su i pokreti iz samih gležnjeva koji značajno podižu atraktivnost plesa. I dok se u prvim predstavama iz serije moglo uživati u takvim izvedbama, u Dangerous Games oni su izostali ili su svedeni na minimum.

Najnoviji iz serije “Lordova” neobičan je i po pojavljivanju samog Michaela Flatelyja koji u uvodnom dijeli razgovara s dječakom (njegov sin?) nakon što pomaknu kazaljke na ogromnom virtualnom satu. Flately govori o ostvarivanju snova samo ako se usudite sanjati.

Naslanjajući se na priču o uspjehu i snovima, priča počinje Little Spiritom koji sanja, a Dark Lord mu pretvara snove u noćne more. Cijeli plesni spektakl je u stvari niz od 30 slika koje Little Spirit sanja tijekom večeri. Little Spirit je, kao i uvijek, jedina osoba koja nije step plesačica već gimnastičarka koja svojom gipkošću daje do znanja da je poseban lik u predstavi.

Lord of the dance 6Da me ne biste krivo shvatili, iako imam puno zamjerki (neke tek slijede), nemam nijednu na ples i plesače. Ako ste se mogli fokusirati na njih, onda je to stvarno bilo zadovoljstvo za pamćenje, obogaćeno zvukom udaranja metalnih pločica na tvrdim cipelama (hard shoes) istovremeno svih plesača na pozornici. Mikrofoni smješteni u pod ne daju mogućnost pogreške, no ovi plesači pažljivo su birani i istrenirani do najmanjeg djelića sekunde.

I dok nastup u hard shoes stvara ponajprije auditivni ugođaj, vizualno dojmljiv obično su segmenti koji se izvode u gotovo nečujnim mekim cipelama (soft shoes), ali ovdje se sveo na ponavljanje uobičajenih koraka, kao što sam već spomenula.

Gledajući predstavu, jedno pitanje mi se vrzmalo po glavi: ako je cilj pokazati irski step i njegove mogućnosti i ljepotu, zašto to nije do kraja učinjeno? A ako je cilj predstaviti koreografsko umijeće, zašto koreografija ne opisuje priču i više zbunjuje nego govori?

Lord of the dance 12

Je li publika postala toliko nezahtjevna da pristaje na bilo što? Vjerujem da je Flately svjestan nedostataka i nastoji ih pokrpati jeftinim smicalicama - golom kožom. U nekoliko dijelova plesačice se na pozornici skinu u grudnjak i najlonke (i cipele, naravno), a plesači skidaju majice ili se pojavljuju bez gornjeg dijela, a da ta golotinja nije dio priče niti ju objašnjava. No gromoglasno odobravanje publike svaki put je pretvorilo Arenu u ogromni striptease bar.  Irski step je vizualno vrlo lijep i atraktivan i možemo smatrati nagradom gledanje tijela u njegovom izvođenju, no baš kao što su slike s ekrana u pozadini skretale pažnju s plesa, tako je to učinila i prekomjerno pokazivanje kože.

Uz ples i pjesmu, dolazi do neminovnog sraza dvaju lordova u kojem, nakon visokog skoka i udarcem cipele o cipelu (opet hard shoes), Lord of the Dance pobjeđuje Dark Lorda. I svi sretni idu kući.

Ne, čekajte, nije još gotovo! Na ekranu se pojavljuje Michael Flately u tri primjerka i kreće u plesno nadmetanje sa samim sobom. 59-godišnji Flately još može izvoditi čuda. Čovjek još drži rekord u brzini “tapanja” tj. izmjene kod naizmjeničnog dodira podloge prstima i petom. Koliko brzo vi možete prstima i petom dodirnuti pod? Flately može 35 puta u sekundi. Pokazao je to i u snimci kojom zatvara predstavu. Bilo bi lijepo da su i drugi plesači i njihove sposobnosti došle do izražaja i tako dale više osobnosti plesu, kada se već u priči niste imali za što uhvatiti.