Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

IvanSkrabe 7.3.2018. Tvornica

Pjesnik među glazbenicima i neupitno jedinstvena pojava na domaćoj glazbenoj sceni Ivan Škrabe prošlotjedne je srijede, rekao bih, a kasnije ćete i saznati zašto to mislim, imao čast otvoriti za talijansku (ovoga puta) četveročlanu modifikaciju zvanu Don Antonio.

Na prvi pogled poprilično upitan odabir predgrupe, no naposljetku nedvojbeno ispravan. Ono što spaja Ivana i Don Antonia određena je poezija koja se kroz ova dva sastava ispoljavala na dva različita načina. Kod Ivana to je definitivno ona izrečena koja je sastavni dio svake njegove pjesme i utoliko je možda čak i prije i iznad glazbe da Ivan ima i pjesama u kojima čak niti ne koristi gitaru, već samo tu spomenutu poeziju. Kod talijanskog kantautora i producenta Don Antonia vjerujem da do izražaja više dolazi onaj osjećaj opčinjenosti poezijom koja funkcionira i proizlazi iz svake pjesme; bila to romantična talijanska pjesma ili zdušno odsvirani blues. Ivana Škrabea gledao sam već nekoliko puta i moram priznati da me njegova pojava, a onda i cjelokupni izričaj koliko mistično zaintrigirava toliko i nadahnjuje. Zbilja ima nešto mistično u ovom čovjeku, nešto što nije na prvu dokučivo, nešto što će vas iznova pozivati na svaki njegov koncert da to pokušate dokučiti i, tko zna, možda ćete na kraju ostati kao i ja i nakon već petog puta što gledam nastup Ivana Škrabe, bilo u solo varijanti bilo s bendom, ostati ništa pametniji. No i bez prevelike filozofije, jednostavno je i gotovo instinktivno zaključiti da se radi o veoma simpatičnoj i vedroj osobi čije su pjesme nastavak osobnosti. Više nego polusatni koncert u srijedu pružio nam je cijelu, kratku i još uvijek nenasnimljenu diskografiju Ivana Škrabe. Ivan se u svojim pjesmama ne libi onomatopeje niti dubokih metafora i stihova što je vjerojatno i najveći razlog koji pridodaje mističnosti njegove persone. Ivan Škrabe odradio je standarno dobar nastup, no možda je ono malo nečega ipak nedostajalo, ali to ću pripisati manjkavosti prostora, odnosno neskladu ove glazbe s ambijentom. Nakon svega zaključit ću da je Ivan Škrabe doista jedinstvena pojava na domaćoj glazbenoj sceni, a zato i vrijedna i prijeko je potrebno Ivanu dati prostora za razvoj jer njegovo vrijeme tek dolazi. (piše: Tin Đudajek)

Don Antonio 

Lagala bih kad bih rekla da me ovome koncertu prvenstveno privuklo bilo što drugo osim imena izvođača. Moram priznati da nisam bila upoznata s time tko je zapravo Don Antonio ni što svira, no ime me zaintrigiralo ne samo zato što smo imenjaci, već i zato što je jednostavno zazvučalo talijanski i zanimljivo. Zvuči i jest blesavo, no osjećaj me nije prevario. Dapače, koncert Don Antonija praktički me izuo iz cipela, izvukao mi vilicu skroz do poda i pokazao mi za kakvim koncertima zapravo žudim, a također i postavio previsoke kriterije za sve koncerte na koje ću ubuduće otići. Nije to čak toliko ni do glazbenog žanra (ili točnije rečeno glazbenih žanrova) koje ova genijalna glazbena četvorka vrlo vješto spaja i servira, već više do cjelokupne atmosfere koju prilikom izvedbe stvara iskazivanjem nepatvorene ljubavi prema glazbi, virtuoznim sviranjem instrumenata (što bih se čak usudila nazvati simbiozom s instrumentima) te toliko toplom i prirodnom komunikacijom s publikom.

U Zagrebu su sada bili prvi put, no unatoč tome je žalosno da se taj koncert nije više i bolje promovirao i da je prošao ispod radara. Velika je šteta da je takvom glazbenom događaju prisustvovalo svega dvadesetak ljudi, no gajim nadu da će ih put uskoro opet nanijeti u Zagreb i da će tada dobiti zasluženu pažnju i obogatiti još mnoge uši glazbenim izvrsnostima koje nude.

Don Antonio i Dalibor Pavicevic The Bambi MolestersTvornica 7.3.2018

Na scenu su stupili skromno te ih je Antonio Gramentieri odmah predstavio riječima: „I am Don Antonio, we are Don Antonio, our album is Don Antonio and we play romantic italian music.“  Nešto kasnije dotakao se činjenice da i „romance“ i „Romagnia“ dijele isti početak riječi, čime je htio objasniti i odakle crpi inspiraciju za pjesme koje piše i izvodi. Romagnia je uvelike važno mjesto za Don Antonio jer je upravo ondje finaliziran rad na albumu koji je inače snimljen na Siciliji. Uzevši u obzir odakle Don Antonio dolazi što se geografskog položaja tiče, ne čudi što je glazba prožeta toliko intenzivnim emocijama koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Mediteranski štih čuje se u svakoj noti, no varira od pjesme do pjesme jer Don Antonio glazbu stvara inspriran mjestima koja posjećuje, ljudima kojima biva okružen, putovanjima na koja ga odnesu turneje. Temelj je talijanski, a na nj se dodaju elementi drugih glazbenih žanrova i stilova tipičnih za ostale svjetske kulture. Tijekom večeri se tako moglo uživati u zvucima inspiriranim nikaragvanskom pjesmom, u Antonijevim pričama o australskoj turneji na kojoj su, kako je rekao, bili prije dolaska u Zagreb i potrošili previše novaca, u gledanju glazbenika koji sviraju toliko strastveno i uživljeno, u skoro pa opipljivim emocijama i atmosferi koja kao da je na trenutke stvarala mirise mediterana u Malom pogonu Tvornice.

Jedna od posebnosti koncerta bilo je i gostovanje Dalibora Pavičića iz benda The Bambi Molesters. S Don Antonijevskom četvorkom odsvirao je dva veoma zanimljiva glazbena broja koja su atmosferom podosta odudarala od ostatka koncerta jer su bila mračnija, teža, ali i punokrvnija. Zajednička svirka dviju električnih gitara koje zajedno zvuče kao nerazdvojna cjelina dala je nov pogled na virtuoznost Antonija Gramentierija, ali i na lakoću kojom surađuje s drugim glazbenicima. Valja naglasiti kako Gramentieri, iako je iznimno karizmatičan i simpatičan te vlada pozornicom usprkos tome što svira sjedeći, u ostaloj trojici glazbenika koji s njime tvore Don Antonio ima partnere koji nimalo ne zaostaju za njim, ni po kvaliteti sviranja, ni po uživljenosti u izvedbama, ni po ičemu drugome (osim po komunikaciji s publikom koja je Gramentierijeva specijalnost pa ni nema potrebe da to umjesto njega obavlja  itko drugi). Saksofonisti Francesco Valtieri i Gianni Perinelli majstorski su iznijeli svoje izvedbe na više različitih puhačkih glazbala, većinom saksofona, a bubnjar Piero Perelli iskazao se veoma kreativnim i originalnim glazbenikom koji bubnjeve nadograđuje raznim elementima i tako im daje novi, zanimljiviji i puniji zvuk.

Teško je, ako ne i nemoguće, ostati ravnodušnim na takvu večer. Nizale su se pjesme od kojih je svaka imala svoju posebnu crtu, no opet zvučala Don Antonijevski. Na kraju samog koncerta publika je bila počašćena rockom, pjesmom „Crazy mama“, što je odlično sjelo i zaokružilo čitavu večer, iako ovako na prvu vjerojatno ne izgleda kao najsretniji odabir posljednje pjesme na koncertu romantične mediteranske glazbe koja spaja i jazz i različite svjetske folklore. Sva strast i sve bujale emocije koje su se nakupljale tijekom koncerta, ovdje su imale priliku prsnuti, eksplodirati, vrištati i ispoljiti se u brzim ritmovima dobro znane rokerice. Orgazmičan završetak jednog iznimnog, posebnog predivnog koncerta koji je na kontinentalan dio Hrvatske donio dašak pravog mediterana s elementima ostatka svijeta. Prošla srijeda navečer uistinu je bila jedinstveno iskustvo doživljavanja nečega takoreći egzotičnog, nečega što uzrokuje brže kolanje krvi žilama, ali ne na agresivan način, već na čisto životan način koji tjera noge da cupkaju, usne da se izvijaju u osmijeh, a misli da se istovremeno prazne od briga, ali  i poslaguju u red sukladno emocijama koje se iznjedruju. Stvarno velika šteta da Zagreb nije bio svjestan kakvim je koncertom bio blagoslovljen. Preostaje nada da će se Don Antonio ubrzo vratiti i sljedeći put dobiti pažnju kakvu zaslužuje. (piše: Antonia Šikljan)