Postoji jedan CD koji sam uvijek htio nabaviti, ali nikad nisam došao do njega – Kodo „Heartbeat Drummers of Japan“ u snimci Sheffield Labsa. Prave audiofilske snimke su rijetkost. Dobre audiofilske kuće nakon potpisivanja ugovora prvo potroše pola godine tražeći pravi prostor za izvođača, onda potroše pola godine da bi našli pravo mjesto za jedan stereo ili dva mono mikrofona u tom prostoru, i onda dobiju otkaz ugovora jer je za to vrijeme izvođač izgubio sve živce. Nije ni čudno da ih je većina propala, uključujući spomenuti Sheffield Labs. Zato je užasno teško naći dobre audiofilske snimke, a još teže je naći audiofilsku snimku nečeg velikog poput gomile japanskih bubnjara s još većim bubnjevima. Spomenuti CD se trenutno na eBayu nađe za $30-tak, a u novoj neotvorenoj verziji se cijena penje i preko $100. Da bi ga slušali kako treba morali bi potrošiti još barem 10-tak ili 100-tinjak tisuća dolara na dobar Hi-Fi sistem.
Ili ste mogli platiti oko 200kn i u Lisinskom sve to skupa čuti uživo, nemjerljivo bolje nego na bilo kojim, koliko god skupim zvučnicima. Za Ondekoza doduše nije isto što i Kodo, ali je praktički isto. Kodo i jesu nastali od Ondekoze, kada se pokretač grupe zbog „umjetničkih razloga“ rastao s ostalim bubnjarima. Nešto kao kad se raspala klapa Cambi, samo zamislite da je Špiro Jurić osnovao svoju klapu umjesto odlaska u Vokaliste Salone. Ta klapa bi vam bila ekvivalent Za Ondekoze, a klapa Cambi Split bi bila ekvivalent Koda. Ona „druga“ klapa Cambi, naravno, baš i nije vrijedna spomena.
Ako vam fenomenalni zvučni doživljaj nije dovoljan, u Lisinskom ste sinoć mogli doživjeti i nešto jako vizualno solidno. Relativno jednostanvi kimonoi i savršena sinkronizacija koreografije u kombinaciji sa zanimljivom rasvjetom činili su vrlo zanimljivu sliku, koja je bila prekidana samo idiotima u publici koji imaju potrebu u mrklom mraku fotografirati mobitelom s uključenim blicom. Gospodine Siriščević, možda bi dobro došlo da prije svake izvedbe ubacite onaj „MORRRRRRON“ video iz Cinestara? Može i novija, „Zvonimir“ verzija. U drugom dijelu showa moguće je bilo vidjeti i polugole (doduše samo muške) bubnjare – otkrivanje „fizičke strane“ je inače bila ideja Pierre Cardina.
Najimpresivniji od svega je dakako bio zvuk. Ne sjećam se da sam ikad čuo zvuk koji *tako* ispuni Lisinski, čak ni na izvedbama O Fortune… Možda eventualno kad su Goranovci bili usred Verdijevog Requiema? A Japanci tu istu ispunjenost zvukom postignu jednim udarcem u jedan, doduše nikako obični bubanj. Ako se za ičim može žaliti nakon sinoćnje izvedbe onda je to jedino relativno kratko trajanje koncerta, kombinirano s jednako kratkim bisem. Unatoč tome vidjeti i čuti Za Ondekoza (ili Kodo) morate barem jednom u životu, a ako je suditi po prošlosti u Zagrebu ćete priliku za popravni ispit opet imati za godinu-dvije-tri.
