Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Viet KongNakon kratkog i slatkog ljeta u zagrebačku nam se Močvaru vratilo Žedno uho. Planirano je da to bude na ‘mala vrata’, s obzirom da nam uskoro u ŽU organizaciji dolaze i The Melvins, Jose Gonzalez, Built to Spill, Ariel Pink...

No kanadski art/post punk sastav Viet Cong nisu dijelili jednak stav, već su svoj relativno kratki set isporučili na najkvalitetniji mogući način – i to bez poniznog stava ‘malih’ bendova ni ‘bahatosti’ kakve imaju bendovi koji (bez ikakvog pokrića) svoje jedva odrade i pokupe se dalje.

Vidjelo se već po ulazu u prostor Močvare da se domaća publika zaželjela dobre alternative – većina nas se odavno vratila s ljetovanja i u glavi nam je već jesen, a s njome i nova koncertna sezona. Močvara se solidno popunila i stvorila se ugodna atmosfera među ljudima koji nisu došli razgovarati i dosađivati se, nego zaista uživati u glazbi. Viet Cong nas setlistom nije iznenadio; svatko tko je pročačkao po netu vidio je kako ona izgleda te nije bilo razloga da zagrebački nastup bude po tome drukčiji. Sedam pjesama, od kojih pet sa debitantskog LP-ja, razvuklo se na solidnih 50-ak minuta. A sve to došlo je upakirano u gotovo savršen zvuk – dugo nisam čuo da u manjem klubu sve tako dobro štima i da se svi instrumenti (uključujući, naravno, i vokal) kristalno jasno čuju. Je li to do tonaca, do benda ili oboje, ne znam, ali je zaista pridonijelo užitku slušanja Viet Conga.

Kanađani su, pak, svoj set dobro izvježbali, a svoj nastup izrežirali sa savršenom dozom umjerenosti – nastup nije bio ni tih, ni previše bučan; komunikacija odmjerena, nenametljiva, poželjno skromna; bend zaigran, ali opet nisu u tome pretjerivali, a više su se razmahali samo na posljednjoj ‘Death’. Kratko, oštro, abrazivno, pa čak i zavodljivo, bili bi pravi epiteti za sinoćnju svirku. Očite uzore, kojima je odisala njihova glazba, okupljeni su sigurno prepoznali (prvenstveno mislim na Pink Floyd, Joy Division i Sonic Youth), a primjetio sam i dašak Bauhausa i Bunnymena u smislu glazbe koja te uvijek drži čvrsto prikovanim za tlo.

Čini mi se da je i publika jednako reagirala na nastup – s odobravanjem, ali ne posebno emotivno. Čak se nije ni tražio bis, što nam je inače valjda u krvi, a vrlo živo bilo je na merchu. Zaključio bih da nas, ako se po jutru dan poznaje, čeka vrlo dobra koncertna sezona u režiji g. Škugora, nadam se i bolja nego tek solidna prošla, koja je neke od nas ostavila pomalo ‘žednih’ ušiju.