Ben Frost, Australac s prebivalištem na Islandu, sinoć se po drugi put našao na pozornici Močvare. Prošlogodišnji album „A U R O R A“ i njegovi hvalospjevi od strane kritike, donijeli su ovom avangardnom elektro glazbeniku nešto jači medijski tretman što je rezultiralo i pozamašnom turnejom kojom je prošle godine došao i k nama kao predgrupa sastavu Forest Swords.
Opčinjenost prisutnih njegovim nastupom o kojem se dosta pričalo i govorilo, nagnalo je žednouhe organizatore na ponovno bookiranje njegovog nastupa, ovog puta u solo varijanti, što je stvorilo pozamašan hype i naposljetku, punu Močvaru.
Oko 22:45 Ben se popeo na binu i započeo performans pozicioniran ispred dva laptopa, s ritam mašinom u sredini te zvučničkim monitorima sa svake strane. Prvi dojmovi nakon ispipavanja terena i kratkog uvoda bili su prilično impresivni. Organski zvukovi orili su se iz razglasa, a zbilja gotovo pa neugodna glasnoća uz stroboskope nije pokvarila prvotnu sliku. Dapače, cijeli setting me podsjetio na njegovo prošlogodišnje gostovanje kada je u četrdeset i pet minuta pošteno prodrmao Močvaru prije Forest Swords. 
No, sinoćnji headlinerski nastup ipak je pokazao neke boljke njegovog rada ili točnije, ovakve glazbe uopće. Set od 70 minuta neminovno umara slušatelja, i to ne samo zbog ekstremnih uvjeta u kojima se nalazi (glasnoća, stroboskop) već zbog činjenice da kaotični, razbacani pristup nužno nakon nekog vremena ruši koncentraciju i gubi tok samog nastupa. U tom kuršlusu zvukova očekivano je najbolje ispraćena pjesma „Secant“ i „Nolan“ jer jedine pokazuju naznake gradnje kroz skladbu za koju se slušatelj može uhvatiti.
Ostatak seta donio je pregršt oscilacija u glasnoći, niskih i visokih frekvencija temeljenim na prodornom ali mekanom ritmu uz osvjetljenje i dim mašinu koje su sinoć bile dodatni instrument. Ben na pozornici izgleda uneseno i fokusirano, a kako je i otkrio u intervjuu koji će te uskoro moći čitati na našem portalu, glazba koju stvara uživo sadrži određeni „leptir efekt“ gdje svaka promjena povlači sa sobom sve ostale. Klimaks koncerta donijela je, ako se ne varam, skladba „Sola Fide“ kojom je solidno okončano ovo eksperimentalno putovanje.
Ben Frost je sinoć pokazao pomalo oprečnu sliku svoga rada. S jedne strane maestralan spektar zvukova iz razglasa, mekani bas i iznimno kreštavi visoki tonovi, a sve to uz jaku glasnoću. 
S druge, sramežljivi Ben koji se pola koncerta „tražio“ u vlastitom radu, što je rezultiralo pomalo nekoherentnim sljedovima i općenito nejasnom konceptu. Kad se sve zbroji i oduzme, i uzme u obzir veliki trud oko osvjetljenja i stroboskopa koji su dodatno pojačavali efekt dubokih baseva, rezultat je sasvim solidan. Ben je u sedamdeset minuta svirke prezentirao suvremenu eksperimentalnu elektroničku glazbu u kojoj je veliki broj posjetitelja istinski uživao.