Nakon rasprodanog koncerta u Tvornici kulture 2012. godine, američki celtic punk bend Dropkick Murphys vratili su se u Zagreb. Iako je koncert prvotno trebao biti održan na zagrebačkoj Šalati, zbog najave lošeg vremena prebačen je u malu dvoranu Doma sportova. Uvijek preferiram open-air koncerte, ali Dom sportova je jedna od onih dvorana u koju se uvijek rado vratim. Izuzev malo lošijeg razglasa (op.a. visoki tonovi su bili malo preprštavi te su se lead gitara i pjevanje utopili u srednjim frekvencijama) sve ostalo je bilo baš kako treba. Iako sam očekivao prepunu dvoranu, mjesta je još bilo napretek što mi je u jednu ruku i pasalo - bilo je dosta prozračno. No, vratimo se sad na glavne protagoniste ove večeri.
O njima ne treba baš puno govoriti, ali svejedno ću ih predstaviti u par rečenica. Dropkick Murphys osnovani su 1996. godine u gradiću Quincy u američkoj saveznoj državi Massachusetts. Iza sebe imaju osam albuma i čitav niz singleova i EP-a. Tijekom godina članovi benda često su se izmjenjivali, no od 2008. godine sastav se više nije mijenjao. Slove kao jedan od najuspješnijih punk rock benda današnjice. U nekoliko navrata surađivali su i s Bruceom Springsteenom što im je donijelo još i veću slavu. Toliko o njima, idemo se osvrnuti na jučerašnji koncert.
Vrata su se otvorila oko 19 sati, no ljudi su se tek počeli skupljati nešto kasnije, što i ne čudi. Malo iza 20 sati koncert je otvorio General Woo čije gostovanje i nisam baš previše shvatio pošto se radi o punk koncertu, ali dobro. Odrepao je dvije pjesme pred malobrojnom publikom te najavio sljedeću predgrupu - Davorina i Bogoviće. U to vrijeme dvorana se počela brže puniti, a Bogović se dokazao kao pošten warm-up u ono što slijedi.
Iako nisam baš pratio vrijeme, negdje oko 21:15 sati krenula je uvodna skladba The Foggy Dew za vrijeme koje je publika jednoglasno skandirala „Let's go Murphys!“, poznati usklik kojim ih fanovi dozivaju prije početka koncerta i na bis. Nakon uvodne stvari najavili su nam da su se vratili u Zagreb s odličnom The Boys Are Back. Zatim su srdačno pozdravili publiku i predstavili nam pjevača Ala Barra koji je 2012. godine bio spriječen nastupiti u Zagrebu zbog bolesti. To je ujedno i jedna od samo dvije-tri stanke koje su neumorni Murphysi uzeli kako bi došli do zraka tijekom svirke.
Vrlo energičan nastup, koji je trajao nešto više od sat i pol, pošteno je izmorio fanove. Izrazito mi se svidio naglasak na pjevanju jer je svaki član benda imao svoj mikrofon. Uz odlične glavne vokale Ala Barra i Kena Caseyja, najviše me iznenadila multiinstrumentalnost gitarista Tima Brennana i Jeffa DaRosa.
Publika je toliko bila u ekstazi da su u jednom trenutku, uz konstantno prelijetanje pivskih čaša s jednog kraja dvorane na drugi, počeli bacati i tenisice naokolo. Na tribinama je čak i zapaljena bengalka. Toj razularenoj atmosferi nije pomoglo ni pozivanje publike na binu tijekom bisa. Iako se na pozornicu prvotno trebala samo određena grupica djevojaka popeti, čitava horda fanova se probila preko četiri zaštitara koji se u tom trenutku nisu snašli. Na zadnjoj stvari pozornica je bila prepuna fanova da se više nije mogli razaznati gdje se nalaze članovi benda. Čak se i Davorin Bogović pokušao popeti sa strane, no zaštitar ga je uočio i udaljio od pozornice.
Sve u svemu, očekivao sam odličan nastup velikana današnje punk rock scene, a to sam i dobio! Definitivno jedan od boljih rock koncerata u zadnje vrijeme. Murphysi još jednom nisu razočarali Zagreb odsviravši kao da im je zadnji nastup. Nadam se da će se jednoga dana ponovno vratiti u Hrvatsku jer prvom prilikom nabavljam dres Boston Red Soxa i ne mislim ga držati u ormaru!
