Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Iz nepreglednog, beskonačnog arhipelaga zvanog rock & roll naziru se tu i tamo maleni otočići zvani konceptualni albumi. Zajednička crta im je vezivanje cijelog glazbenog sadržaja oko jedne ideje vodilje, bilo da je riječ o osobama, događajima, pojmovima ili pak o umjetničkoj fantaziji. Glazba pri tome može biti u kontinuitetu ili se pak pojedine kompozicije tematski naslanjaju na glavnu nit.

Među najpoznatije konceptualne albume (iako je taj pojam prilično rastezljiv) spadaju svakako:
Mike Oldfield – Tubular Bells
Rick Wakeman – Six Wives Of Henry VIII , Journey To The Centre Of The World
Genesis – The Lamb Lies Down On Broadway
Jethro Tull – Thick As A Brick
Nick Cave and The Bad Seeds – Murder Ballads
Nine Inch Nails – The Downward Spiral
Yes – Tales From Topographic Ocean
The Who – Tommy, Quadrophenia
The Beatles – Sgt.Pepper's Lonely Hearts Club Band
te predmet našeg članka, The Wall, legendarno djelo grupe Pink Floyd, po meni, subjektivno pozicionirane kao jedan od najvećih rock bendova svih vremena.

Dok su dani slave i ponosa za Led Zeppelin, Yes, Genesis dolaskom punka nepovratno prolazili, Pink Floyd su i dalje uspješno prezentirali što god im je padalo na pamet. A na pamet im je pala ideja o koceptualnom uratku u kojem je glavni lik, životnim prilikama i socijalnom izolacijom razočarana pop zvijezda koja se u svojim halucinacijama poistovjetila s fašističkim liderom. Waters je lik Pinka zamislio kao kombinaciju svojih životnih iskustava i imaginacije u kojoj se na kraju svi zidovi koji nas na bilo koji način guše i sputavaju – ruše, otkrivajući jednu drugu, svijetliju dimenziju.

Sam album, koji je proveo na prvom mjestu top ljestvica više od 15 tjedana, bio je više nego uspješan „rival“ njihovom Dark Side Of The Moon, a nedvojbeno je imao nepovratan utjecaj na neke od budućih konceptualnih albuma (Smashing Pumpkins, Nine Inch Nails, ..),dok mnogi smatraju kako je Marilyn Mansonov Antichrist Superstar predstavljao zlog brata blizanca.
Unatoč primjetnom trudu od začetka ideje pa do konačne realizacije, ruku na srce, konceptualni albumi su ipak svojevrsna kutija iznenađenja u kojoj se može pronaći i biserje, a bogami i običan otpad.
Uobičajeno dvije-tri numere drže i izvuku cijeli projekt, kao što je to slučaj s Tommyjem u kojem se sve vrti oko Pinball Wizarda, I am free i Tommy can you hear me.

Pa ni Wall tu ne pravi nikakav izuzetak, Gilmourove Run like hell, Comfortably numb, svakako su, makar po meni, ne samo najbolje okosnice albuma, već možda i nešto najbolje proizišlo iz Floydove radionice – a uz malu pomoć Hey you i Another brick in the wall najizraženiji su i najasocijativniji četverac na cjelokupni projekt.
A ono što Wall razlikuje od konkurencije je svakako vizualna komponenta, koja pridodana glazbenom dijelu zaokružuje i opravdano distancira ovaj audio vizualni spektakl u odnosu na sve druge. Sasvim je bedasto odvajati glazbeni od vizualnog, ovo je ipak cjelina i samo je tako treba gledati, odnosno slušati i to takvim redoslijedom, iako subjektivno ovaj album, promatran samo s glazbenog motrišta ne bih nikada svrstao među 5 njihovih najboljih ostvarenja.

Za napomenuti je kako je i filmski medij bio zainteresiran za ekranizaciju ovog projekta, kao što je to bio slučaj s Tommyem i Quadrophenijom.
Nažalost, da ne budem zloguki prognozer, ono što bi ipak moglo biti malo teže probavljivo je, nažalost Watersov vokal, ipak nedorastao Gilmourovim.
Dakle, dočekan je i taj 23. srpnja, večer u kojoj ćemo podno splitskog Kineskog zida gledati i slušati Roger Watersov Zid, odavno i duboko ukopan u svim rock analima.
Na samom ulazu na travnjak živi dokaz neorganiziranosti, naime horde ljudi stisnute u tunelu, bez zraka, milile su puževim korakom prema ulazu za travnjak koji se činio nedostižnim. A onda ipak pomak na bolje, netko se sjetio kako se s legalnim imateljima karata ipak treba humanije ponašati, te ih i preko tribina koje imaju više ulaza usmjeriti k travnjaku. Oni pametniji su ipak ostali na tribinama s kojih se pružao bolji pogled na veličanstvenu pozornicu visoku 20-tak metara i na ZID od otprilike stotinjak metara, a koji se pružao cijelom južnom stranom stadiona.

Po krovu su bili prikačeni setovi zvučnika koji su apsolutno ostvarili najveći surround sistem kojeg sam vidio, pa je tako odmah na samom početku spektakla maketa "Štuke" zvučala tako autentično, upravo onako kako su njen zvuk prilikom obrušavanja zapamtili mnogi sudionici II. Svjetskog rata. Tako je otvaranje s In the flash i spomenutim avionom trenutno razgalilo auditorij.
Waters je publiku pozdravio riječima Dobra večer i dobro došli, a znamo kako je svakome drago čuti pozdrav na svom jeziku. Većina gledatelja slila se na travnjak, dobro raspoloženje bilo je vidljivo na svakom koraku, mladi i stari, strani turisti i domaći štovatelji Floyda ipak su došli s jednim ciljem - vidjeti i čuti dio rock povijesti.

Moram priznati kako sam veću pažnju posvetio video zidu koji je postigao savršenu korelaciju s glazbom. Uz političke poruke (scena kada eskadrile aviona ispuštaju križeve, polumjesece, Davidove zvijezde, simbole dolara, naftne kompanije Shell i Mercedes – uz poruku Trast us (bez čuvenog dodatka people must..), zaista je bila impresivna.
Pojava poznate lutke crvenookog zlog profesora odmah je prepoznata kao uvertira u Another brick in the wall, čije smo varijacije do kraja prvog seta čuli još dvaput uz poslovično odobravanje publike.

Majke u pravom životu znaju nesvjesno tlačiti svoje potomke, smatrajući da pri tome čine ono najbolje za njih. Istu situaciju je imao i glavni junak priče – Pink, stoga nije slučajno da je i lutka njegove majke imala crvene oči. Pri tome je preko cijelog zida indikativno bio istaknut natpis Fear build walls te na iznenađenje svih prisutnih natpis na hrvatskom – nema jebene šanse. Kako samo malo treba podilaziti bilo kojoj publici na svijetu i trenutno dobiti veliku dozu odobravanja.
Snažan razglas osiguravao je dostojanstven zvuk koji je ne samo kvalitetno ispunio cijeli stadion, već se razgovijetno razlio i po dobrom dijelu Splita.
A na sceni se bend postupno i podosta neprimjetno povlačio iza zida, ostavljajući Watersa da sam u prvom planu završi prvi dio koncerta.
A u nastavku prema prvim taktovima glazbe uslijedila je erupcija oduševljenja, lako je bilo prepoznati jednog od favorita cijele priče, naravno Hey you.
Zid postojano i čvrsto stoji kada se na njenom vrhu ukazuje Waters i nešto kasnije gitarista u meni subjektivno najdražoj njihovoj kompoziciji – Comfortably numb. Trenutno me pukla nostalgija, vraćen sam u prošlost, u one dane kada smo u mojoj maloj sobici 2 sa 2 bjesomučno slušali UMMUGUMMU, smatran njihovim najboljim live albumom i vrhuncem psihodelične faze, s posebnim akcentom na Astronomy domine i Careful with the axe, Eugene te me tako trajno i nepatvoreno učinivši vjernim pratiteljem njihove buduće karijere. Sve njihove albume imam još na vinilu, sve su mi kompozicije poznate, ali me samo jedna zna dovesti do suza radosnica, a tako je bilo i ovog puta, jer gitarski solo ima neku posebnu dušu, aromu, budi, makar u meni posebno stanje uma. Zato mi čitatelji oprostite na subjektivnosti, ovo sam naprosto morao napisati.
A ubrzo uz pitanje na zidu „ima li paranoika na stadionu“ i uz prve taktove publika burno reagira jer slijedi još jedan od bisera ove priče – naravno Run like hell.
Skoro kroz cijeli drugi dio koncerta nad travnjakom lebdila je poznata svinja, prije vepar, svojevrsni war pig – koji se na samom kraju simbolično srušio (bolje kazavši izdušio) među oduševljenom publikom najavljujući na taj način simbolično, ali i stvarno rušenje zida i izlazak Pinka Outside the wall.

Uslijedilo je predstavljanje benda, nažalost svih nije se dogodio priželjkivani, ali ne i realno očekivani bis; nešto iz bogatog Floydovog opusa – ipak je ovo bilo predstavljanje jednog zaokruženog koncepta.
Interstelarni poredak večeras je odlučio da ne bude kiše, da ne bude prevruće, da broj posjetitelja bude ipak veći od onog sa skorašnjeg splitskog koncerta domaćeg lika s opstipacijskim problemima te da svi nakon ovog izuzetnog događaja pođu svojim kućama s zadovoljnim smiješkom na licima.
Kaže se da je ono što se ne napiše, izgubljeno. Ono što je loše napisano, kao da nije napisano. Srećom, sve ovo ne vrijedi za ovu prekrasnu splitsku večer u kojoj smo prisustvovali vatrometu boja i oblika i ipak uvjerljivom slaganju nota.