Šest godina neposjećivanja Zagreba je zapravo bio dosta dobar potez za Calexico. U tom razdoblju publika se toliko zaželjela kultnog americana benda da su im oprostili slabašan album Algiers i u velikom se broju nagurali u ne pretjerano velik prostor Pauka iako se radi u turneji kojom se upravo taj slabašni album promovira. No Calexico ipak imaju dug glazbeni staž iza sebe i kredite koji se ne mogu toliko lako potrošiti. Te kredite su opravdali vrlo dobrim koncertnim nastupom koji se, iako mnogo manje zanimljiv u odnosu na prošla dva velika koncerta ovogodišnjeg Žednog uha – Lambchop i Marka Lanegana, za publiku pokazao mnogo prilagođeniji i prihvatljiviji.
Blind Pilot su se pokazali možda najboljom predgrupom koncerta Žednog uha dosad, čak boljom i od samostalnih projekata članova benda Marka Lanegana. Milozvučan indie folk bend je dokazao da ih od zvjezdanog statusa ne dijeli mnogo što je iznova potvrđivala publika koja se već tad okupila u vrlo velikom broju i skandiranjem odobravala više-manje sve što su Portlanđani imali za predstaviti.
Calexico su u Pauku zaista imali status superzvijezda i ponašali su se tako. Da bude jasno, pod tim ponašanjem ne mislim na poslovičnu bahatost slavnih kao ni na najvišu početnu cijenu ulaznica među koncertima Žednog uha. Publika ih je i kad nije bilo jačeg povoda nagrađivala općim prihvaćanjem, a oni su im vraćali nastupom koji je više ličio na americana show nego na regularni koncert. Upravo ih je atipičnost u odnosu na ukalupljene indie koncerte izdigla na sinoćnju razinu. Naime, indie bendovi dosta često upadaju u zamku vlastite posebnosti i publici mimo pretencioznosti ne nude mnogo. Calexico nasuprot tome kao da su učili od svojih starijih kolega koji su se dobro izgradili u svijetu komercijalnog rocka, uzeli njihove navike i dobro ih izmiješali sa zapadnjačkim folkom na kojem su se izgradili.
Višečlani sustav je pri tome točno znao kako se ponašati. Nezanimljiv Algiers su obogatili naglašavanjem multiinstrumentalnosti (ponajviše se radilo na trubama) i tako od njega učinili koncertno prihvatljiv materijal. Vidljivo je to bilo već na trećoj pjesmi koncerta, Splitter koju su učinili mnogo manje monotonom nego što je to slučaj s albumskom verzijom. Najviše pozornosti su, očekivano, privlačili starijim dijelom repertoara gdje također nisu štedili sve svoje vještine ophođenja s publikom. Calexico su se u tome zaista dobro snašli, ciljajući točno tamo gdje je publika najosjetljivija. U improvizacijama se pretjerivalo, truba je definitivno bilo previše, a i vokali su se previše rastezali, no to su finese kojima će se baviti zajedljiviji promatrač, a za sve ostale je to bilo točno ono što im odgovara.
Iako su među velikanima Žednog uha odradili tehnički najmanje zanimljiv koncert, Calexico su pokazali najveći koncertni potencijal. S ovom snagom izvedbe spremni su za glavne pozornice festivala. Pauk su stoga lako pokorili. Nazvati indie bend koncertnom atrakcijom uvijek zahtijeva određene prilagodbe mišljenja obzirom na različitost publike i materijala u odnosu na bendove koji se inače smatraju takvim atrakcijama. Calexico su sve takve predrasude, ograničenja i kalupe s lakoćom izbrisali.