Gužva pred Arenom počela se stvarati već u popodnevnim satima. Negdje u to vrijeme stvorio se i veliki red pred beckstage ulazom gdje se trebao pojaviti Waters. Ljudi su čekali sa long plejkama, CD-ima, slikama i naravno flomasterima kako bi pokušali iznuditi Watersov autogram ukoliko bi došli u priliku. To da li su ga tamo i stvarno uspjeli dočekati ne mogu vam reći budući smo moj prijatelj i ja naletjeli na jedan ulaz na nekom neuglednom mjestu koji ljudi nisu odmah primijetili i željeli smo čuvati to svoje čudom otkriveno mjesto. Svega 20m od nas na drugim ulazima čekale su stotine ljudi u dugačkim redovima, dok nas je na ovom čekalo svega petnaestak.
Vrata Arene otvorila su se oko 18:30 i sva ta silna gomila ljudi nahrlila je unutra kako bi zauzla što bolje mjesto. Iako je mjesto na kojem sam ja sjedio bilo nešto dalje od stagea imao sam te sreće da sam i u takvim uvjetima naišao na najbolje moguće koje se moglo zauzeti. Također, u Arenu sam mogao unijeti i fotoaparat budući da na ulazu nije bilo nikakve kontrole, a natpisi da je fotografiranje i snimanje strogo zabranjeno stajali su kao jeftina dekoracija.
Atmosfera u Areni nekoliko minuta prije koncerta došla je do samog vrhunca, a onda točno u 21.30 svijetla su se ugasila, Waters je izašao na pozornicu i uzviknuo Eins, Zwei, Drei! nakon čega je naprosto eksplodirala maestralna In The Flesh. Moje početne sumnje oko kvalitete izvedbi stvari Floyda nestale su već do treće skladbe. Shine On You Crazy Diamond izvedena je besprijekorno i sa savršenom preciznošću, a mene su svakom melodijom trnci sve više prolazili i sve više sam bio siguran da je te večeri jedino mjesto na svijetu na kojem sam želio biti bila upravo Arena u Veroni.
Pravo iznenađenje za mene uslijedilo je kada su u prvom dijelu koncerta krenule Have a Cigar, Set The Controls For The Heart Of The Sun te posljednja Sheep. Tim se skladbama nisam ni najmanje nadao pa mome oduševljenju nije bilo kraja. Solo dionice na gitari Snowy White jeodsvirao besprijekorno bez ikakvih grešaka, ali i sa vrlo malo vlastitih improvizacija i zbog toga ga još više cijenim! Na ogromnom video zidu izmjenjivale su se razne slike svemira zvijezda, a sve u pravom psihodeličnom, Floydovskom tonu.
Svoje političke i humane stavove Waters je iznio u skladbama sa album Final Cut i Amused To Death. Poruka "Rat rješava sve probleme! Bez ljudi nema problema!" samo je jedna u nizu koja ocrtava Watersovu ogorčenost krivim potezima svjetskih moćnika. Jasna je stvar da je i za njega američki predsjednik veliki negativac što je vrlo otvoreno iznio u skladbi o autostoperu.
Prvi dio koncerta završen je, kao što sam i rekao, maestralnom izvedbom skladbe Sheep nakon čega je uslijedila stanka od petnaest minuta kako bi se glazbenici odmorili, a pozornica pripremila za izvedbu kompletnog albuma The Dark Side Of The Moon.
Nekoliko blagih preinaka uneseno je u koncept albuma The Dark Side Of The Moon prilikom ove live izvedbe, a ona koja je na mene strašno djelovala napravljena je u skladbi On The Run. Tako se u spomenutoj skladbi niotkuda svakih nekoliko sekundi začuju zastrašujući krikovi i zvukovi od kojih vam se ledi krv u žilama. Te krikove mogao bih usporediti sa onima koje imate prilike čuti u slikama prirode sa interneta u kojima vam se nakon 10 sekundi pojavi slika đavla u kojoj upravo strašan zvuk pojačava zastrašujući dojam. Čak i sada se trznem na trenutak kada slušam tu snimku sa koncerta u Veroni.
Skladbe Time i Money izazvale su najveću euforiju a prava raskoš pratećih vokala, točnije samo jedne od njih tri (Katie Kissoon, PP Arnold i Carol Kenyon), došla je do izražaja u jedinstvenoj The Great Gig In the Sky. Ogromna snaga koju je crpila iz svojih glasnica i kristalna čistoća kojom je skladba izvedena toliko su me fascinirale da sam skladbu pogledao i odslušao u jednom dahu bez da sam ijednom trepnuo. Jednom riječju savršenstvo.
Na klavijaturama je veliki posao odradio dobro nam znani Jon Carin koji još tamo od 80-ih surađuje s Floydima te sa svakim članom pojedinačno tako da se nikada nije ni trebalo postavljati pitanje točnosti i kvaliteta njegovih izvedbi. Također moram spomenuti i Ian Ritchia koji je briljirao na saxofonu. Posebno valja izdvojiti Money i Us And Them gdje je posebno iskazao i pokazao sve svoje kvalitete. Ma uostalom to su sve vrsni glazbenici tako da je svaka moja opaska o njihovoj kvaliteti uopće nepotrebna.
Bis je obilježio album The Wall, a otvoren je sa Another Brick In The Wall Pt.2. Uslijedile su Vera, Bring The Boys Back Home, Is There Anybody Out There i šećer na kraju.. Comfortably Numb. U ovoj posljednjoj sam sa velikim nestrpljenjem čekao solo dionicu Whitea jer to je onaj dio po kojem se Comfortably Numb prepoznaje i od kojega je Gilmour razvio čitavu filozofiju i napravio veliku umjetnost. White je Gilmourovu solažu slijepo slijedio osim u dva momenta kada je naglo usporio ritam umjesto da svojom gitarom zvuk uzdigne do nebeskih visina. No opet to je onaj trenutak kada se u meni javila želja da čujem Davida na gitari pa sam možda i očekivao neostvarivo.
Sada kad su prošla dva dana od koncerta i kada me je prošla ona velika postkoncertna euforija mogu sa velikom sigurnošću ustvrditi kako je ovaj koncert najbolji koncert koji sam ikada gledao i slušao. Ako mi se opet pruži prilika da odem na koncert Watersa neću dvojiti niti sekunde. A do tada... sljedeća stanica su Njemačka ili Austrija i David Gilmour.
.
.
.
There is no dark side of the moon really. Matter of fact it"s all dark.
Vrata Arene otvorila su se oko 18:30 i sva ta silna gomila ljudi nahrlila je unutra kako bi zauzla što bolje mjesto. Iako je mjesto na kojem sam ja sjedio bilo nešto dalje od stagea imao sam te sreće da sam i u takvim uvjetima naišao na najbolje moguće koje se moglo zauzeti. Također, u Arenu sam mogao unijeti i fotoaparat budući da na ulazu nije bilo nikakve kontrole, a natpisi da je fotografiranje i snimanje strogo zabranjeno stajali su kao jeftina dekoracija.
Atmosfera u Areni nekoliko minuta prije koncerta došla je do samog vrhunca, a onda točno u 21.30 svijetla su se ugasila, Waters je izašao na pozornicu i uzviknuo Eins, Zwei, Drei! nakon čega je naprosto eksplodirala maestralna In The Flesh. Moje početne sumnje oko kvalitete izvedbi stvari Floyda nestale su već do treće skladbe. Shine On You Crazy Diamond izvedena je besprijekorno i sa savršenom preciznošću, a mene su svakom melodijom trnci sve više prolazili i sve više sam bio siguran da je te večeri jedino mjesto na svijetu na kojem sam želio biti bila upravo Arena u Veroni.
Svoje političke i humane stavove Waters je iznio u skladbama sa album Final Cut i Amused To Death. Poruka "Rat rješava sve probleme! Bez ljudi nema problema!" samo je jedna u nizu koja ocrtava Watersovu ogorčenost krivim potezima svjetskih moćnika. Jasna je stvar da je i za njega američki predsjednik veliki negativac što je vrlo otvoreno iznio u skladbi o autostoperu.
Prvi dio koncerta završen je, kao što sam i rekao, maestralnom izvedbom skladbe Sheep nakon čega je uslijedila stanka od petnaest minuta kako bi se glazbenici odmorili, a pozornica pripremila za izvedbu kompletnog albuma The Dark Side Of The Moon.
Nekoliko blagih preinaka uneseno je u koncept albuma The Dark Side Of The Moon prilikom ove live izvedbe, a ona koja je na mene strašno djelovala napravljena je u skladbi On The Run. Tako se u spomenutoj skladbi niotkuda svakih nekoliko sekundi začuju zastrašujući krikovi i zvukovi od kojih vam se ledi krv u žilama. Te krikove mogao bih usporediti sa onima koje imate prilike čuti u slikama prirode sa interneta u kojima vam se nakon 10 sekundi pojavi slika đavla u kojoj upravo strašan zvuk pojačava zastrašujući dojam. Čak i sada se trznem na trenutak kada slušam tu snimku sa koncerta u Veroni.
Na klavijaturama je veliki posao odradio dobro nam znani Jon Carin koji još tamo od 80-ih surađuje s Floydima te sa svakim članom pojedinačno tako da se nikada nije ni trebalo postavljati pitanje točnosti i kvaliteta njegovih izvedbi. Također moram spomenuti i Ian Ritchia koji je briljirao na saxofonu. Posebno valja izdvojiti Money i Us And Them gdje je posebno iskazao i pokazao sve svoje kvalitete. Ma uostalom to su sve vrsni glazbenici tako da je svaka moja opaska o njihovoj kvaliteti uopće nepotrebna.
Bis je obilježio album The Wall, a otvoren je sa Another Brick In The Wall Pt.2. Uslijedile su Vera, Bring The Boys Back Home, Is There Anybody Out There i šećer na kraju.. Comfortably Numb. U ovoj posljednjoj sam sa velikim nestrpljenjem čekao solo dionicu Whitea jer to je onaj dio po kojem se Comfortably Numb prepoznaje i od kojega je Gilmour razvio čitavu filozofiju i napravio veliku umjetnost. White je Gilmourovu solažu slijepo slijedio osim u dva momenta kada je naglo usporio ritam umjesto da svojom gitarom zvuk uzdigne do nebeskih visina. No opet to je onaj trenutak kada se u meni javila želja da čujem Davida na gitari pa sam možda i očekivao neostvarivo.
Sada kad su prošla dva dana od koncerta i kada me je prošla ona velika postkoncertna euforija mogu sa velikom sigurnošću ustvrditi kako je ovaj koncert najbolji koncert koji sam ikada gledao i slušao. Ako mi se opet pruži prilika da odem na koncert Watersa neću dvojiti niti sekunde. A do tada... sljedeća stanica su Njemačka ili Austrija i David Gilmour.
.
.
.
There is no dark side of the moon really. Matter of fact it"s all dark.
