Izvještaji

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

wall

Parkiralište uz "Arenu" 13. travnja izgledalo je kao kamionski i autobusni terminal. Nanizani kao cigle u zidu, jedan do drugoga, usidrilo se ovdje tridesetak šlepera i autobusa koji po svijetu voze "cirkus" The Wall. Trideset godina morao je Roger Waters čekati od trenutka kad je zamislio ovo djelo do onih dana kada će zamisao moći konačno masovno, serijski ostvarivati, ponavljati, od grada do grada, kao i svaki drugi cirkus ili rock turneju. Njegovi mladenački snovi sada su ekstremno materijalizirani. Muziku mora pratiti show, predstava, mora se događati nešto za što je potrebna visoka tehnologija, kako bi događaj bio čaroban, nadrealan, nesvakidašnji.

Roger Waters trebao je biti arhitekt, pa su mu se dogodili Pink Floydi. S projektom The Wall on je pomirio dvije stvari između kojih je morao izabrati jednu. Pokazao je da se može izabrati i obje. Ništa što je izašlo iz radionice bilo koga tko je ikada imao ikakve veze s Pink Floydima nikad me nije moglo iznenaditi, uvijek sam bio spreman na sve. Ne bi me čudilo da su mi prije svih drugih "Floydi" pokazali izvanzemaljca koji se prestao skrivati pred ljudima jer je podlegao muzici Pink Floyda, pa je dopustio samo njima da ga konačno uhvate. Isto tako da mi se na kraju ove predstave urušio krov Arene na glavu, prije bih pomislio da se radi o nekom novom triku "nekoga" iz Pink Floyda nego o nesreći.

wall

Je li moguće sazidati zid trokatnice za oko pola sata? Da, ako je "bauštela" dobro organizirana. Ako se "bauštelci" ne motaju bez veze po gradilištu s obaveznom pivskom bocom u ruci. A je li moguće taj zid srušiti pod noge ljudi koji stoje ispred zida, a da se nikome ništa ne dogodi? Da, jer publika je uvijek preživljavala razne kataklizme smišljene u glavama zaigranih "Floydovaca".

Bojim se da sam bio preblizu da bih sve dobro vidio! Sigurno mi je nešto promaklo! Jer Waters očekuje da će njegove predstave pratiti na desetke tisuća ljudi iz udaljenosti do stotinjak metara, pa ih tako i dimenzionira. Sve je veliko, pa se samo iz daljine jednim pogledom mogu obuhvatiti sva zbivanja. Sve je veliko, samo su ljudske figure male. Ljudi ionako nisu bitni, "Floydi" su ionako uvijek smatrali da oni sami nisu tako zanimljivi da bi se u njih gledalo, pa su zato i svraćali pažnju publike na nešto drugo. Ljudi nisu bitni, osim, ipak, Watersa...

wall

Sve od početka djeluje kao stroj koji je navinut i otpušten da radi bez greške do kraja, dok se opruga ne odvije. Zid se gradi, a velike monstruozne lutke koje predstavljaju izvore svih Watersovih strahova kroz život, spuštaju se sa stropa, jedno nam vrijeme prijete, pa nestaju. Velika napuhana krmača lebdi po dvorani, daljinski upravljana (Waters ima krmaču, a Pink Floyd nerasta). Animacije, spotovi, sve se u milisekundu poklapa sa svirkom. Projektor može osvijetlili svaku ciglu posebno i upravljati onim što će na njoj biti prikazano. Zvuk dolazi sa svih strana, jer su po čitavoj dvorani razasuti zvučnici koji čine jedinstveni divovski surround sistem. Glazba je samo dio predstave, ovo je opera u kojoj su i glazbenici dio scene, za razliku od klasične opere u kojoj su svirači sa strane. No, zapravo i kod Watersa su dosta sa strane, jer ih tako tretira dok drži svoje "monologe".

wall

Koji je položaj glazbe bio u svoj toj predstavi? Glazba je samo dio spektakla, koji ne smije stati, pa, hm, dok se svirači premještaju s jednog mjesta na drugo, dok s mjesta iza zida dolaze svirati pred zid, Waters i dalje pjeva uz pratnju glazbe. Tko mu onda svira?

Jednako tako, tko svira kad su svi iza zida, kada baš nikoga ne vidimo, što je slučaj u temi Hey You? Koliko je tu stvarno svirano, a koliko slušamo glazbu s matrice?

Predstava traje dva puta po jedan sat, s pauzom od pola sata između, za koje vrijeme se na zidu projiciraju fotografije poginulih u raznim vremenima i sistemima, s kratkim biografijama. Waters na svom web siteu prima takve poruke od svoje publike, pa tako omogućuje svakome da obznani svoju bol, da se pridruži Watersu koji obznanjuje svoju bol za izgubljenim ocem.

wall

Zvuk savršen, svirka odlična (uz pitanje koliko je stvarno svirano, a koliko se radi o matrici), glasnoća na decibel točno koliko treba biti da bude glasno, a da nema šuma i zujanja u ušima kad se sve to ugasi... The Wall djeluje hladno, strogo, otuđeno, mrzovoljno, ali tako to mora biti, to je i bio koncept. U vrijeme stvaranja The Walla Waters je i bio tako raspoložen. Sada, kad je stariji, vidi se da je malo omekšao, da je "humaniji". Kada se zid na kraju sruši, pojavljuje se sa svojih jedanaest glazbenika na rubu bine, kao da su se izvukli iz ruševina i otresaju cigle sa sebe. Bez poze, bez namještenih izraza lica, u majama s raznim natpisima, onako "civilno", predstava je gotova. S "narodnim" instrumentima, od bendža do harmonike, kao u nekoj klijeti, kao u nekom pabu, na folk način izvode onu završnu temu iz The Walla, "Outside the Wall". Djeluju kao skupina dobroćudnih umirovljenih kauboja, simpatično otrcano i olinjalo. A do malo prije su još savršeno izvodili predstavu i glazbu budućnosti kao da su mladići 21. stoljeća.

wall

U svakom slučaju The Wall je takav kakav je Waters bio prije trideset godina, a sad kad se opraštao od publike pokazao je da je mnogo bolje volje, da danas više ne bi gradio zid između sebe i publike, da mu je drago da ga publika nije zaboravila i da joj na tome iskreno zahvaljuje. A The Wall ostaje samo kao opomena što nam se može dogoditi, nikako ne i nužno dogoditi.

Da bih još bolje ocijenio ovaj Watersov uradak, morale bi mi se uskoro desiti dvije stvari: prvo, otići još jednom nekamo na ovu predstavu pa je gledati s daljine od oko pedeset metara i drugo: posjetiti u "Areni" što prije neki drugi koncert koji se ubraja u "prvu svjetsku ligu", pa da usporedim. Jer nije se teško naučiti na nešto dobro i za čas postati "frigidan". Tek dok toga dobroga opet nema, možemo primijetiti koliko je vrijedilo. Zato me zanima kako će mi se poslije ovoga činiti ostala "svjetska elita".