{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2009/04/marcelo/m.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2009/04/marcelo/mm.jpg, Intervju, Left} Prije par dana procurila je informacija da se u lipnju, u Domu sportova, sprema dvodnevni festival sa Ja Ruleom i Fat Joeom. Jedini koji može nositi prefiks „fat“ je Fat Mike iz NOFX koji, nažalost, neće biti tamo, ali će zato biti Dubioza Kolektiv i Marko Šelić zajedno sa cijelim Shock! Orkestrom. S Markom smo sjeli u birtiji zvanoj Kolding u Zagrebu i nakon što je eliminirao sendvič popričali o par aktualnih i manje aktualnih stvari oko Balkana, ljudi na njemu, kulture kupnje glazbe i sličnih, malo ljudi bitnim stvarima.
Kosovo godinu dana poslije?
Više ne komentiram političke teme i ako me pitaš da li su bili nerdi po ulicama – nisu. Bili su godinu ranije, a ako me pitaš da li je to bilo u redu s oduzimanjem – nije. To bi ti bio najkraći i najtočniji odgovor na pitanje. Ljudi se nisu pomirili s tim i da oduzimanje Kosova ima smisla, ali kao i obično, o tom neće odlučivati obični građani.
Na službenom siteu imate i opciju za kupovinu mp3-ca novog i prethodnog, Puzzle Shock, albuma. Kako ide prodaja?
Znaš što, stvarno ne pratim previše kako, ali kapne neka lova koliko znam.
Za kavu i cigarete?
Recimo (smijeh). Treba dati vremena jer će se stvari u diskografskoj industriji morati mijenjati. Možeš se jedino potruditi da izdanje kao predmet bude lijep sam po sebi i poželjan objekt kupovine za kolekcionare i fanove. Pazi, diskovi se ne prodaju ne samo kod nas nego i na puno većim tržištima tako da će se nešto morati dogoditi da se spasi stvar. Zato smo i radili Limited Edition koji držimo pravim oblikom albuma, da bude poželjan jer je to de facto jedini razlog koji bi natjerao ljude da kupe tu stvar jer do same suštine, dakle glazbe, danas možeš doći na svakom koraku.
Tko te toliko raspizio da je nastao Testament?
Dva su puta takve reakcije; odeš ili ostaneš. Riječ je o kreativnoj slobodi i potpunom nerazumijevanju ljudi iz žanra te užasni međuljudski odnosi. Pretvorilo se to u trač rubriku. Dakle, imaš Bahatteejev „Ćao za sva vremena“ i ono što sa ja napravio, a to je ne uklapati se u sliku koja mi se ne dopada. To se i čuje na ploči jer bend i ja idemo u nešto svoje, fuziju žanrova koje slušamo privatno i naravno da to što ispadne neće biti za svačije uši i naravno da će broj koncerata biti manji. Kad radiš sa dvoje ljudi (DJ-em i drugim MC-jem; op.a.) to funkcionira kao mobilna hip – hop gerila... sjedneš u auto i odeš na koncert, ali sad je tu bend od 10 ljudi.
Ulaskom u sivu, međužanrovsku, zonu gubiš publiku. Previše si `hop za recimo „rock publiku“, a s druge strane više nisi dovoljno gangster što paše rep puritancima?
Istina, ali to se kosi s definicijom artizma. Nisi ti tu po zahtjevima tržišta. Napraviš pjesmu koja prođe kod jednog djela publike, vidiš da je dobro i onda napraviš još deset – petnaest takvih. To znači prolaz kod njih, a i honorari sa koncerata su tu. No kod Shock! orkestra stvar je malo drugačija: svatko od nas radi i druge stvari koje ga ispunjavaju pa na glazbenom polju ne moramo raditi kompromise te vrste i mislim da svaki iole pažljiviji slušatelj može probaviti istu osobu na sva tri albuma (De facto, Puzzle Shock i Treća strana medalje). Sad malo širim temu ali mislim da čitav problem potiče od mase ljudi koja je jako fascinirana jednom rečenicom: „Taj je super, taj se uopće nije promjenio.“ I koriste ju kad žele reći nešto pohvalno.
Bio sam u prilici da pitam čovjeka koji mi je to rekao da li zna što to uopće znači. A to znači da ne postoji događaj ili osoba koja se tebe iole dotakla cijelo ovo vrijeme. Ne razumijem tu zadrtost da osoba mora biti takva kakvom su je prvi put vidjeli ili čuli i da je samo tako dobro. Jer, scena diktira publiku i scena je takva kakva je i publika ne želi Testament, ona želi besplatan album u mp3 formatu u kojem ću ja svakom tko je ikada nešto srao odvalit` punch line da se drhti.
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2009/04/marcelo/m1.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2009/04/marcelo/m1m.jpg, Intervju, Center}
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
Na pjesmi Mimohod gostuje ti Yula iz Sinestet kolektiva. Momak je prejeben, kako si došao do njega?
Apsolutno se slažem. Bio je nastup u Slavonskom Brodu, zapravo tonska proba. Došao je Yula, mirna i gotivan kakav je i predstavio se. Otišao na binu i odrokao svoj, a mi smo bili, ono... „kakav car svemira!“. I gostuje na pjesmi za koju masa ljudi kaže da je najposebnija na albumu, ima taj trip – hop okus i dovoljno konkretnosti u tekstu, a i dovoljno mistike.
Slijedi pitanje o Big Maziju da bi se kasnijim operativnim radom na internetu ustanovilo da se radi o Big Muzzyju, junaku edukativnih crtića za djecu koja uče engleski jezik, zelenom krznenom stvoru sa čudnim prehrambenim naivkama koje uključuju jedenje džepnih satova. Ima tu i pričao u klasnom sukobu i ljubavi između princeze Silvije i vrtlara, kralja koji je zapravo lav, zloće nekog dvorskog spletkara zelenog lica od previše vinjaka i začudno puno zloće za jedan dječji crtani serijal. Emitirao se početkom devedesetih.
Ćeš radit s još nekim iz Kolektiva? Magellano možda?
Zašto da ne, to bi bilo stvarno sjajno i vjeruj mi, neće proći bez toga.
A s Dječacima?
Dječaci? Dječaci su apsolutno album prošle godine i jedno dugo čekano izdanje. O njima bih rekao isto što i o Špici (ili Magellanu ili Rap Charlesu; op.a.) i o Yuli. Sve te face koje razvaljuju u onom što rade su zapravo normalni i dobri ljudi i nema ničeg što publika voli pomisliti kad pomisli na predrasude vezane za hip – hop kao glazbeni žanr. I tek ćemo mi da čujemo što su sve sposobni napraviti.
A Doktor Protić?
Doktor Protić je duhovni vođa (smijeh), ali također svira trubu na Tri želje i Tri Prsta. A monolog u pjesmi Bluz o duhu iz boce sadrži hommage Protićevom Jaganjcu jer replike koje duh izgovara vrlo su bliske Jaganjčevu standardnom diskursu.
Tamo u Srbiji se puno pije vinjak?
Pa, ne bih smio govoriti u ime cijele nacije, ali u mom društvu se, s vremena na vrijeme, dosta upražnjavao i različiti tripovi su se izrodili iz toga tako da mislim da vinjak definitivno ne bi smio postati piće za svaki dan. Jer ubija. Doslovno.
Pričalo se još i o Dylanu Dogu i knjizi pod imenom Zajedno sami koja se tematski naslanja na Nedođiju BB sa prošlog albuma u kojoj glavni junak kroz autobus i put na drugi svijet traži boga u ljudima i sebi. Ako će se ikada ekranizirati biti će to kombinacija Noći na zemlji i Kave i cigareta samo bez kave i Billa mamojebenog Murraya.