Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

niklas1 by martina rusalkaProšlogodišnje izdanje MetalDaysa mi ne bi ostalo u tako dobrom sjećanju da nekim slučajem nisam dobila potvrdu za intervju s Niklasom Kvarforthom uoči Shiningovog nastupa na pozornici Boško Bursać. Da budem iskrena, da nije bilo Shininga te godine, vrlo vjerojatno bih spakirala šator već drugi dan festivala i vratila se doma u Budimpeštu na toplo i sigurno.

S obzirom da sam vidjela kako Niklas zna dobro oprati ljude koji ga intervjuiraju jer ga se svi jako, ali jako boje i sama sam se pitala – što je meni ovo trebao, ali sam na kraju imala jako ugodan i zabavan razgovor. Neke inserte nisam zapisala jer su toliko van svakog konteksta da bi vam ovaj tekst u nastavku pomalo mogao djelovati i kao predložak za komad iz teatra apsurda.

Niklas je cijeli taj tjedan bio svojevrsna festivalska atrakcija, svi gu navlačili i razvlačili od plaže pa do šatora s pivom, a on je sve to strpljivo tolerirao – od toga da ga ljudi udaraju da bi imali super sliku za društvene mreže, da ga dave, grle… Pitala sam se u više navrata što nije u redu s ljudima da baš moraju udarati nekoga da bi bili cool pred svojim followerima.

Razgovor smo započeli s temom o domu budući da se Niklas tijekom godina puno selio, a trenutno živi u Sloveniji. „Živio sam na Siciliji, u Los Angelesu, Finskoj, Švedskoj, Norveškoj, Njemačkoj,“ nakon čega se sa zgražanjem zakašljao te zaključio kako sve to postane isto nakon šest mjeseci i zamišljeno nastavio: „Imam i mađarske krvi, imam obitelj tamo, moj tjelohranitelj je Mađar. Razmišljam čak da se i preselim u Mađarsku. Ja sam ti zapravo nomad, živim kao Rom – kradem i svima govorim da sam ukrao.“

niklas2 by martina rusalkaKratko ga prekidam da pitam je li krađa ako kažeš da si ukrao, na što kratko odgovara: „Ne, to je princip,“ te se vraća na prvo pitanje: „Nigdje se ne osjećam doma. Trenutno živim ovdje, imao sam curu, prekinuo sam s njom i napravio veliku scenu. Ali da ti odgovorim na pitanje“, govori zamišljeno gledajući u moj crni fascikl, „eto nedavno sam si kupio paket ovakvih fascikala da si posložim papire. Ne bi baš puno ljudi o meni to reklo, ali ja sam perfekcionist i vrlo pedantna osoba. Kod mene doma je sve jako, jako čisto i uredno.“

Uz poneki razgovor sa strane sa slučajnim prolaznicima u press centru, dolazimo i do teme umjetnosti kad mi je rekao da samog sebe ne doživljava kao umjetnika, već samo kao osobu koja zarađuje novac kao umjetnik te detaljnije objašnjava: „Problematično je samog sebe nazivati umjetnikom, a ljudi to silno žele i pokušavaju, ali bitno je naglasiti da su ljudi u krivu. Recimo upoznaš nekoga i taj netko ti kaže 'ja sam glazbenik'. A zašto sam ja glazbenik? Zato što živim od svoje glazbe, ona mi je posao. I vrijeđa me kada ljudi govore da su glazbenici… Ne, nisi glazbenik, objavio si jedan demo prije dvanaest godina. Isto kao što je danas svatko fotograf na DeviantArtu...“ U tom trenutku je zapazio jednog od tehničara te mi rekao kako mu se jako sviđa jer izgleda kao kriminalac, nakon čega se osvrnuo na izmišljenog umjetnika Tristana Reveura: „Ima taj jedan 'umjetnik' koji je izjavio nešto o čemu dosta razmišljam, a to je da je loša umjetnost tragično prekrasnija od dobre umjetnosti. A zašto? Zato što je loša umjetnost svjedok ljudskih nesposobnosti. Umjetnost je subjektivno iznimno intimna, a ljudi puno toga krivo shvaćaju. Ne znam koliko znaš o Shiningu, ali ljudi nas se boje, ili barem mene.“

I moram se složiti s ovom konstatacijom, ali i dodati da ljudi imaju toliko dijametralno suprotna mišljenja o bendu i njegovom idejnom predvodniku. Ili ga slijepo obožavaju (sa strahopoštovanjem) ili ga jednostavno nikako ne mogu smisliti (i opet s dozom strahopoštovanja). I sam Niklas tvrdi da razumije zašto je to tako pa mi povjerava da je odrastao u toksičnoj okolini uz oca bikera koji je bio kriminalac zbog čega je i sam završio na tom putu te da je to ono što ga je uvuklo u svijet black metala.
„Black metal mi je djelovao kao plodno mjesto za kriminal, a onda kad sam jednom upoznao sve protagoniste, vidio sam da to uopće nije istina… Odrastajući nikad osobno nisam imao ništa protiv toga da prebijem nekoga. A to nešto što nedostaje u muzici danas je opasnost – kao Alice Cooper, The Rolling Stones…“

S ovim dolazimo i do neizbježne teme Mayhema i medijske eksponiranosti. „Sve ovo danas se događa zbog Kristiana, Varga. Bez njega, mi sad ne bismo bili ovdje. Hvala Bogu na Vargu! Bez obzira na to što je luđak.“
Uz osmijeh na licu nakon što je izgovorio riječ „luđak“, zaključuje da mu treba cigareta pa izlazimo na van ispred press centra uz nekoliko peripetija jer moja akreditacija nije bila dovoljna da izađem iz zgrade, ali budući da Niklas ima dobru moć uvjeravanja, redar nas ipak oboje pušta van, sjedamo za stol i nastavljam snimati naš razgovor.

niklas3 by martina rusalka„Boli me briga za ljude. Da budem stvarno iskren, razlog zbog kojeg sam prestao davati intervjue se krije u tome da na primjer sada ne mogu prestati razmišljati o tome da pobijem petero ljudi ovdje ili da pokupim neku žensku i zadovoljim je... I to je moj problem. Završio sam na psihijatriji jer sam imao djevojku koja se prostituirala meni iza leđa… Znam da sam dobar glazbenik, ali zašto? Mislim da je to zato što me boli briga za sve živo….“ Gaseći cigaretu, ustaje i vraćamo se u press centar. Na povratku ga zaustavlja netko od festivalskog osoblja i pita ga iz kojeg je benda, na što Niklas mrtav hladan odgovara – „Smiling!“ te se okrene prema meni i kaže da nastavimo intervju jer sam čudna i da mu je to super.

Niklas je nedavno završio snimanje horor filma „The curse of Valburga“, a trenutno piše i knjigu o hororima. „Zapravo pišem tri knjige“, objašnjava, „imam ugovor s izdavačem za tri knjige, a jedna od njih je tom od šesto stranica o suvremenom horor filmu,“ čime povlači paralelu s black metal glazbom, „Problem je u tome što od trenutka kada su ljudi dobili mogućnost snimanja albuma od kuće, glazba je postala jako loša jer je kvantiteta dobila prednost pred kvalitetom. Kad sam bio dijete, često sam zalazio u jedan te isti cd-shop i deset godina sam slušao samo ponavljanje pitanja kada će izaći novi Thorns. Stvar je u tome da mi se ništa moderno, suvremeno, uopće ne sviđa“.

I uz zamišljeni komentar kako je metal glazba općenito sranje jer je puna ljudi koji se pretvaraju da su nešto što nisu samo da bi bili dio neke supkulture. „Kada te maltretiraju u školi, postaneš na primjer skinhead, a s time dobiješ i vojsku ljudi iza sebe. Ili jednostavno zašiješ Mayhemov prišivak na jaknu, ako ti roditelji imaju dovoljno novca da ga kupe, i evo ti prijatelja. I to mi se nimalo ne sviđa. Black metal treba biti potpuna suprotnost, a ne 'ajmo se grliti i zajedno mrziti cijeli svijet'. Black metal mora biti i opasan. Puno mi je draži hip-hop jer volim kad auti gore, kad ljudi svako malo pucaju jedni na druge. A u black metalu imamo suicid i ubojstvo nožem u Geyhemu… Volio bih ih vidjeti da s tom pričom odu u Detroit – 'ja sam cool jer si je neki lik propucao glavu'. A zapravo, uopće me nije briga za Mayhem“, u tom trenutku pokazuje prema svom tjelohranitelju i nastavlja, „On radi s Mayhemom i Attilom. Neke stvari mogu reći o tom bendu jer sam dugo vremena svirao s Hellhammerom, a Attila mi je jedan od najstarijih prijatelja. Uvijek se čudim kako mogu svirati te „Dom Sathanas“ koncerte. Njima to uopće nije zabavno. Hellhammer i Attila su sve to proživjeli. Pa zamisli da iz dana u dan moraš razmišljati o svojim prijateljima kojih više nema i o tome zašto ih više nema. A svi ostali samo komentiraju kako je to baš u duhu black metala. Koji k… oni uopće znaju. Mayhem više ne postoji…“