blues ksetLegendarni britanski blues glazbenik Norman Beaker pristao je sa svima nama podijeliti neka svoja razmišljanja i dao nam je ovaj kratki intervju vezan uz najavu i promociju nastupa njegovog Norman Beaker Banda u zagrebačkom KSET-u 6. veljače. U nastavku pročitajte što nam je Norman Beaker ispričao.

Nastupali ste ovdje nekoliko puta, kakvi su vam dojmovi i koliko su Vam live nastupi važni?
Jako mi je važno nastupati jer je to vrlo emocionalna blues glazba. Važno je izbaciti sve probleme iz sebe i sresti ljude iz cijelog svijeta koji imaju slične muzičke poglede.

Možete li nam reći nešto o Vašim glazbenim počecima?
Počeo sam svirati kada sam bio jako mali, sa sedam godina. Imao sam prometnu nesreću pa mi je otac kupio gitaru kako bih imao što raditi. Pobijedio sam na natjecanju talenata koje me dovelo do šoua Lonniea Donegana, (legendarnog britanskog „skiffle“ glazbenika koji je utjecao na cjelokupnu britansku pop, rock i r&b scenu op.a.) na televiziji, pa sviranja s lokalnim bendovima. U blues sam se upustio s 14, 15 godina, moj omiljeni album je bio od Yardbirdsa – „Five Live Yardbirds“, mislim da je to bio prvi s Ericom Claptonom. Uistinu sam uživao. Tada sam se zainteresirao za blues.
Album Shoot 51I7624 25

Što vam blues znači?
Znači mi sve! Vrlo je emocionalna glazba, važni su mi stihovi koje pišem za pjesme. Različit mi je pristup pisanju od američkog. Mislim da ljudi više razumiju stihove našeg britanskog bluesa.

Vjerujete li u legendu o Robertu Johnsonu, da je prodao svoju dušu vragu?
Legenda o njemu je lijepa kao i cijela ta priča. Možda bih i ja prodao dušu vragu da sviram blues. Možda i jesam! Ako je legenda istinita, Robert Johnson je učinio pravu stvar!

Koji Vas se umjetnik najviše dojmio u Vašim muzičkim počecima, kada ste još učili svirati?
Najveći koji me se dojmio bez ikakve sumnje je Freddie King. Uvijek sam volio njegovu emociju i agresiju, njegov glas… izvrstan je gitarist. Jack Bruce i Alexis Korner su jako utjecali na mene. Jack je jako utjecao na mene i moju karijeru načinom na koji svira i intenzitetom kojim svira.

Što mislite o bluesu današnjice? Je li još uvijek žanr koji se razvija i nadograđuje ili bi se trebao vratiti svojim korijenima?
Blues je postao „rocky“ u zadnje vrijeme, kao naprimjer s Joeom Bonamassom. Pretpostavljam da se glazba uvijek mora razvijati. Pri sviranju bluesa, meni je i dalje važniji blues a ne njegovi rock elementi, iako ponekad volim svirati i rock.

Možete li nam reći čemu ste se u zadnje vrijeme posvetili, možda novom albumu?
Puno, puno godina smo na turnejama jer to volimo raditi pa smo stigli i do Hrvatske, Bugarske, Grčke… Volimo to raditi i upoznavati ljude. Uglavnom to radimo. Imamo novi album koji se zove „We See Us Later“ koji je bio prvi studijski nakon nekog vremena. Izdali smo i „Live in Belgrade“. Uvijek nešto radimo, volimo biti zaposleni.

Što mislite o Vašim prijašnjim suradnjama sa puno slavnih glazbenika i imate li u planu neke nove?
Imali smo puno sreće pa smo surađivali jako puno s velikim muzičarima poput Paula Jonesa, Alexisa Kornera, Jacka Brucea, Buddyjem Guyom… ne planiramo trenutno ni jednu novu suradnju jer smo na turneji i fokusiramo se samo na sebe. Sigurno ćemo još surađivati, ali za sada je ovako.

Tko Vam je trenutno najdraži glazbenik?
Stevie Wonder mi je uvijek bio najdraži. Pa Freddie King, Albert King, BB King. Još uvijek slušam i sve od Jacka Brucea. Nisam se puno promijenio.

Što biste izdvojili za kraj?
Sviramo u Hrvatskoj u veljači i nadamo se vratiti još puno puta jer volimo tu nastupati, jako nas lijepo prihvatite, nadamo se da ćemo vas puno vidjeti. Volimo „donijeti“ glazbu u male klubove, ali i na velike festivale. Želio bih vam svima zahvaliti što nas pratite, cijenimo to, hvala Vam puno!