EETB 1

Croatia Records nakon dugo vremena objavila je studijski uradak ''Sumpor'' banda EETB (Edie East Trance Blues), koji je po mom skromnom sudu, ipak donio neke novine na domaćoj blues sceni. Naime, u nešto više od 30' čujemo nevjerojatnu glazbenu preobrazbu od glazbe Gustafa do opakog, jako žestokog country bluesa. Toliko za uvod ovog intervjua. U nastavku pročitajte što mi je o svemu rekao sam Edi Maružin, alfa i omega benda.

Nije uobičajeno da glazbenik Vašeg renomea počne na način da je ovo Vaš nastupni album u ovom glazbenom stilu.
Pa da, ljudi mi se pomalo i čude obzirom da Gustafi imaju 38 godina, a ja 63, i otkud sad u toj dobi kada sam trebao spavati na lovorikama i uživati u plodovima minulog rada da se odlučim na jedan potpuno novi korak, barem za javnost. Što da vam kažem, blues je moja ljubav od mladih dana. Recimo da je to prva muzika na koju sam se ja naježio kad sam slušao nekakvu glazbu. I na svim albumima Gustafa do sada, a ima ih 13, se nalazi barem jedna blues kompozicija. I odavno sam imao tu nekakvu volju i želju da napravim jedan isključivo blues album. I konačno su se neke iskrice upalile, nešto se posložilo, nekoliko trenutaka je odigralo vrlo važnu ulogu u tome da se to pokrene. Prvo se moram zahvaliti Otisu Tayloru, vrhunskom bluzeru, jednom od posljednjih živih originalnih bluzera na čijemu sam koncertu bio u Rovinju gdje smo sklopili prijateljstvo i to mi je dalo impuls da počnem razmišljati o tom blues albumu. A kasnije se moram zahvaliti i jednom sadašnjem mom kolegi iz benda, Danielu Pauloviću koji me je zarazio sa svojim cigarboxom. Sve okolnosti su se poklopile, a pored svega toga, ja ne mogu živjeti u nekoj glazbenoj močvari, da to tako nazovem, da po jednom te istom stalno mlatim. Moram se kretati, moram se micati, čak i po cijenu komercijalnog uspjeha.

eetb

Ruku na srce, mora se reći da je ovaj blues daleko od bilo kakve komercijalnosti. Tim više, Vaš autorski album „Sumpor“ na neki način pokazuje da je odmak od onoga što svi slušaju evidentan. Meni je ovo bio prvi blues album koji mi je isplazio jezik. Kako Vi to vidite?
Hvala! Ima ljudi koji su poslušali album i rekli da to nije nikakav blues album, da to nema veze s bluesom jer su naučeni na komercijalni blues. Radi se o jednoj rjeđe nađenoj inačici bluesa. Više/manje svi slušaju delta blues, a ovo je north hill country blues koji je malo manje poznat. Recimo da izvođača koji se njime bave nema toliko poznatih. Dapače, nitko nije čuo za najrazvikanijeg R.L. Burnsidea, a da ne pričam o jednom začetniku Fredu McDowellu i cijeloj gomili tamo. Ljudi više/manje za njih ne znaju. S druge strane, u ovom trenutku, meni je to daleko bliži blues od nekog klasičnog bluesa i sa zadovoljstvom sam se upustio u jednu takvu avanturu. Skupio sam oko sebe ekipu, htio sam izbjegnuti bilo kakve usporedbe s Gustafima jer ne bi htio s tim bendom da dođem na koncert pa da netko traži „Brkicu“ ili „Katarinu“. Uzeo sam čak i druge ljude, osim mog stalnog pratitelja bubnjara Čedomira Mošnje, koji je sa mnom svih 38 godina. Drugi dio ekipe su potpuno novi ljudi. Tu je već spomenuti Daniel Paulović na basu i Predrag Ljuna, usna harmonika i gitara. Kada sam počeo raditi taj album, on nije trebao imati takve dalekosežne posljedice. Mislio sam učiniti jedan albumčić za sebe, sam svoje odsvirati i sam svoje snimiti i to dati na besplatni download, bez izdanja, bez službenog benda. Ljudi koji su to čuli su mi iz prve rekli da sam lud, da se radi o odličnom materijalu i zašto ga ne bi izdao na službenom CD-u. Malo po malo je to počelo s muzičarima i evo, sad već imamo koncerte i radimo kao pravi bend.

Mora se priznati da je Croatia Records vrlo smiono objavila ovaj album, imaju dečki unutra muda, nije sve u lovi…
Kad je čovjek gladan i kad nema čime prehraniti svoju obitelj, onda se sve svodi na lovu. Ja sam svoju egzistenciju osigurao i ne moram se brinuti hoće li ovo donijeti novaca ili neće. Puno je lakše bez opterećenja raditi. Koliko god sam slobodan, uvijek sam imao i jedan dio autocenzure. Jer moram staviti nešto što ljudi ipak razumiju. Pitanje je što će biti dalje na slijedećem albumu, možda još neke alternativnije blues vode. S druge strane imam jednu ideju koju bih htio ostvariti a to je upravo revalorizacija blues pjesama koje sam imao na svim albumima Gustafa. Razmišljam o tome da pokupim desetak pjesama i ponovo ih preradim, obradim u stil kojim se bavim. Volja je tu, zadovoljstvo je tu, ekipu imam, siguran sam da će se to nastaviti i dalje. Kod nas se uglavnom bave recikliranjem bluesa. Svaka čast Bebe na Vole, Adam je jedan rijetki čovjek koji se usudio na blues vode. Kod njega me jedino smeta taj engleski jezik. Najviše mi se sviđa „Baba Ljuba“ koju pjeva na našem jeziku. I moram spomenutu najvećeg bluzera naših prostora – Marka Brecelja.

Vaš album ima i funkciju nove, svježe krvi na hrvatskoj blues sceni. Je li Vi to tako doživljavate?
Nisam imao namjeru nekome soliti pamet niti predstavljati nekome nešto. Napravio sam album iz svog zadovoljstva, svoje potrebe da se tako izrazim. Nisam se mislio niti mjeriti s nekim, niti ispravljati krivu drinu. Nisam uvjeren da ovaj album može nešto bitno promijeniti na našoj glazbenoj sceni. Što se tiče same blues hrvatske scene, možda to bude nekome impuls da se upusti u dalje istraživanje bluesa i da počne blues razmišljati, da se tako izrazim. Možda zvuči egoistično ili narcisoidno, ali naša blues scena meni ne odiše nekom kreativnošću i visokim dometima. Možda je to zato jer ljudi gledaju na blues više glazbeno nego sociološki. Ja nisam robovao nikakvim pravilima. Nisam ni crnac ni amerikanac jer ako želite blues shvatiti kao američku muziku – na prvu nisam položio. Zato nisam ni htio ići s premisama kao ti moji nekakvi uzori koje sam prije napomenuo. Oni su samo nekakva inicijacija da krenem u neke vlastite vode. Ne smatram se ni preporoditeljem ni prosvjetiteljem naše blues scene. Drago mi je ako sam obogatio hrvatsku scenu.

Promocija albuma ide, planirate li uskoro stići u Zagreb?
Nadam se da ću stići. Sve nas je to malo zateklo, nisam se previše pripremao. Imamo našu četvorku spremnu i kada nas netko pozove – mi dolazimo. Mali je problem što nemamo autorskog materijala za sada, nego upravo tih deset pjesama, a to su kratke pjesme. Nategnutog programa to je 45 minuta. Onima koji te uzimaju za gažu je to malo, oni žele bar dva sata programa. S druge strane to je možda malo naporna muzika jer ne znam tko može slušati te iste instrumente, a i stalno se ponavljaju iste stvari od kojih može zaboljeti uho. No, u svakom slučaju krećemo u akciju, zajedno s Croatia Records kojoj se zahvaljujem, posebno Nikolini Mazalin i Domagoju Šiljegu, cijeloj ekipi koja nas je primila. Znam koja su izdanje Croatie i nisam se vidio u tome društvu, što ću ja tamo tražiti, međutim Aleksandar Dragaš nas je spojio a Nikolina nas je odmah prihvatila. Ona je rekla da bi bilo šteta da to prođe kraj nas. Jedan dio promocije će biti na njihovim leđima i tu čekam njihove korake jer sam tu malo sputan i ne mogu raditi što hoću. S druge strane, znam da će stvar ići naprijed onoliko koliko budem gurao. Ali možete računati, da gdje god netko pokaže interes da ćemo mi doći i svirati.