Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

PIcturebooks 1

The Picturebooks su došli u zagrebačku Tvornicu kulture s Clutchom. Došli i… razvalili. Njihov energičan i neobičan nastup je ostavio jak dojam na publiku, što nas je ponukalo da organizatora povučemo za rukav i zamolimo za kontakt s bendom kako bi saznali nešto više o njima. Želja nam se ispunila pa smo im drugi dan ukrali malo vremena za razgovor.

Inače, The Picturebooks ima iza sebe četiri albuma („List of People to Kill“, „Artificial Tears“, „Imaginary Horse“ i prošlogodišnji „Home is a Heartache“. U razgovoru nam se malo pridružio i otac gitarista Fynna Clausa Grabkea – Claus Grabke. Uz Fynna u bendu je i bubnjar Philipp Mirtschink. Što nam je Fynn rekao o bendu i Zagrebu, provjerite:

Moje prvo pitanje je uvijek – kako ste?
Odlično smo! Imamo slobodan dan u Zagrebu, ne može biti loše! Jako smo sretni zbog toga. Turneja do sada ide kako treba, koncerti su nam posvuda rasprodani. Ne može biti bolje!

Jeste li uživali jučer u Tvornici?
Totalno! Bili smo jako uzbuđeni jer nam je to bio prvi nastup u Hrvatskoj, prvi put u Zagrebu. Nismo znali što nas očekuje i hoće li publika to prihvatiti, jer ono što radimo je malo drugačije od uobičajenog. Volimo to podijeliti s ljudima, ali nikada ne znaš kako će reagirati. Do sada nam se posrećilo jer nikada nismo imali loše reakcije. Ni sinoć nismo dobili loše reakcije, bilo je suprotno, pozitivno ludo. Kada stanemo na stage dajemo sve što imamo, dajemo svoje srce u potpunosti. Znamo da mnogi glazbenici to kažu i ljudima je to vjerojatno naporno slušati, ali mi to stvarno i mislimo. Izađemo i damo sve! Lud je osjećaj kada ti publika to uzvrati, kada imaš takvu vezu. Sinoć smo to osjetili, bilo nam je posebno. Pričali smo u hotelu kako nam je bilo prekrasno i kako ne možemo dočekati da se vratimo.

Možete li mi opisati vašu glazbu? Dosta je neobična!
Jednu stvar ne volimo, a to je izmišljati žanrove. Mislim da je dosadno davati žanrovima imena. Zvuči nekako matematički… to je bla bla s bla bla utjecajima… Mislim da se naša glazba može upisati u tri riječi: iskrenost, intenzitet… i…

Ja bih rekla energija.
Da, da! Iskrenost, intenzitet i energija.

Možda mrvica agresije? (pritom gledam u bubnjara)
(smijeh) Možda malo! I to je dio života! Nama je to kao i striptiz. Pokažeš svijetu svoja najranjivija mjesta.

Kad si spomenuo striptiz. Prije par tjedana sam pričala s jednim američkim gitaristom koji mi je pričao o seksi sviranju gitare. Nikako mi nije bilo jasno što je pod time mislio jer kada idem na koncert, idem na koncert a ne na striptiz, ne očekujem da će nešto biti seksi. Iako, vaš mi je koncert i to bio, posebno na „I need that Oooh“. Slažete li se?

Nimalo! (smijeh). Mislimo da uopće nismo seksi! Ni najmanje! (smijeh) Mi smo samo dvojica čupavih i znojnih tipova na bini.

Claus stariji – to je definicija seksa!

Ne mislim tako. (smijeh) Mislimo da je seksi era rocka –  glam rock, kao David Bowie, T. Rex i slično. Mnogo toga je proizašlo iz toga, vučemo korijene odanle. Način na koji se oni kreću na stageu, Marc Bolan – njegovi pokreti i kako svira gitaru, David Bowie. Definitivno su pretjerivali s ludom odjećom, ludom šminkom. Mi to ne radimo, ali smo definitivno inspirirani intenzitetom svega toga.

Možeš li mi reći otkud inspiracija, tko su ti uzori?
Da budem iskren, pri stvaranju našeg zvuka, onoga što si čula sinoć, sve se to dogodilo kada smo odlučili ne slušati ništa dvije godine. Nismo željeli da išta utječe na nas –  željeli smo ući u srž onoga što jesmo. U srž nas samih, kako bi se izrazili muzički kada na nas ne utječe druga muzika. Željeli smo naći naš muzički DNA. I kada smo to našli, dobili smo naš zvuk. Riješili smo se činela, on (Philipp) ima jako veliki bubanj. Ja sam se riješio effect unita na gitari. Sada smo tu samo moja gitara i ja. Kada pišemo pjesme dosta improviziramo jer želimo uhvatiti onaj čaroban trenutak u koji vjerujemo. Dosta tekstova koje pjevam su nastali u trenutku. Idem kamo me pjesma nosi, pjesme se samo dogode. Jako je lijepo tako raditi a to možeš samo ako radiš s najboljim prijateljem kojeg poznaješ. Svaku njegovu misao ja osjetim. S nisakim drugim to ne bi mogao. Nikada ne bi mogao biti npr. –  profesionalni blues gitarist i raditi što oni rade. Mi koristimo instrumente kao alate kojima bi pokazali što se događa u našim srcima.

Picturebooks 2

U vašim videima prevladava pustinja, motori i zgodne djevojke. Zašto?
Zato što sve to volimo! (smijeh) Odavno smo željeli izaći iz Njemačke. Nikada nismo shvaćali zašto sve mora biti lokalno. Ne vjerujemo u granice i putovnice. Oduvijek smo željeli putovati, vidjeti svijeta. Trebalo nam je sedam godina da se maknemo iz Njemačke. Jedino smo mogli u Austriju i Švicarsku i to je bilo to. Otišli smo u Kaliforniju, prijatelji su nam tamo, inspirirala nas je pustinja, stil života, motore smo voljeli i prije. Cijelo to vrijeme ne slušajući glazbu, prolazeći kroz pustinju na motoru, nešto ti se dogodi u glavi. Nismo to željeli skrivati jer nas to najviše inspirira. Zvuk koji želimo čuti dolazi iz tih trenutaka u pustinji kada si sam sa sobom.

Pa dobro a djevojke?
Pa o njima smo sanjali! (smijeh)

Ispričao si nam jednu priču iz pustinje jučer, kada je kamion udario tvog oca.
Da, to je bilo loše! Snimali smo video za „I need that Oooh“, sve je bilo dobro, divno smo se provodili, vozili motore po cijeli dan, baš je bilo cool. U jednom trenutku smo bili na brdu a moj nas je otac čekao dolje. Nije bio na cesti već pored ceste, debelo pored ceste. Kada smo sišli s brda, moj otac je ležao na tlu, bez svijesti. Udario ga je vozač kamiona koji je namjerno skrenuo s ceste da bi ga udario a potom pobjegao. Otac je imao devet oštećenih kralježaka, deset polomljenih rebara. Jedno rebro mu je probilo pluća tako da su pluća bila puna krvi. Strgana su bila i koljena, lakat… vrištao je kada se osvijestio zbog bolova.

Je li tvoj otac tvoja najveća podrška?
Je. Oduvijek. U svemu, ne samo glazbi. Bio je profesionalni skater, osamdesetih. Jedan je od pet najboljih skatera svih vremena. Znao je što su ozljede, znao je kako prolaziti kroz njih, znali smo da će se on oporaviti. Bio je smješten u predivnu bolnicu u Palm Springsu, Kalifornija, u Frank Sinatra krilo regionalne bolnice. Frank Sinatra je financirao to krilo bolnice pa je dobilo ime po njemu. Ljudi koji su nam pomogli, medicinske sestre, svi su bili jako dragi, najbolji ljudi na svijetu! Sada se možemo smijati tome vremenu i sjetiti se samo pozitivnih stvari koje su se tada dogodile. Sretni smo da se ništa gore nije dogodilo, svi smo još tu, radimo to što radimo. Nema smisla vraćati se u prošlost, treba prihvati stvari kakve jesu, nositi se s njima i uživati u svakoj sekundi koja se događa sada i nastaviti sa životom.

Claus stariji: Šest tjedana nakon nesreće smo otišli na turneju pa nismo imali vremena razmišljati o svemu. Kosti su mi zacijelile u 3 i pol tjedna. Prvo čudo je bilo, jer sam bio pol milimetra od smrti, odnosno, pola milimetra je odlučivalo o paralizi i smrti. No, meni se posrećilo, nisam trebao ni na operaciju ići. Liječnici nisu mogli vjerovati kako je sve brzo zacijelilo. Nisu mogli vjerovati, pa sam im rekao da ne pijem, ne pušim i vegan sam. Tada su rekli da je to zbog toga. Zdrav život!

Je li ikakva glazba proizašla zbog toga iskustva, je li to utjecalo na vas i u muzičkom smislu?
Možda! Naš se život od tada promijenio. Ali nikada ne pišemo o određenim situacijama. Uvijek vidimo širu sliku. Promijenio se način na koji cijenimo neke stvari, ali ne možemo baš napisati pjesmu o tome.

Kako je na turneji s Clutchom? Kako je došlo do toga?
Oni su nas pozvali, mi smo prihvatili. Sviđa nam se to što oni rade, volimo nastupati pred par tisuća ljudi svaku večer. Na skoro svakom našem nastupu koji smo imali prije ove turneje bilo je ljudi koji su imali majice Clutcha. Bar jedno dvadesetak ljudi nam je reklo da moramo na turneju s Clutchom. Čuli smo to puno puta i pitali smo se hoćemo li te ljude vidjeti i na ovoj turneji. Odgovor je – da! Svaku večer nam bar jedna osoba priđe i kaže: „Rekao sam vam da morate na turneju s Clutchom! Ja sam sam razlog zbog kojeg ste s njima na turneji“. Odgovorio bih im da oni nisu razlog ali da ih se sjećam kada su mi to rekli. Baš smo dobar miks, Clutch i mi. Ne sviramo isti tip glazbe ali privlačimo iste ljude.

Kakvi su vam planovi? Novi album možda?
Da, iduće godine. Jako smo uzbuđeni zbog toga! Isti će nam biti zvuk ali imamo i neke nove instrumente kao klavir, mandolinu. Bilo je zanimljivo uskočiti u taj novi svijet. A budući da znamo što smo i kakvi smo, bilo je jako jednostavno to sve dodati i ne izgubiti zvuk i vibru koju imamo. Super nam je sve ispalo i jedva čekamo da ljudi to čuju. U novoj pjesmi „Howling Wolf“ već možeš čuti mandolinu. Prvi put uopće imamo još jedan vokal a to je Chrissie Hynde iz Pretendersa i to nam je čudesno jer su nam ona i Pretendersi bili jedni od najjačih utjecaja, jedan od omiljenih bendova. Jednom kada smo imali tonsku probu Chrissie je stajala na nekome praznome polju i plesala uz našu glazbu i vikala nam da odsviramo još koju pjesmu. Samo za nju smo odsvirali još dvije pjesme i to se pretvorilo u prijateljstvo. Kada smo je pitali želi li nam se pridružiti, odmah je rekla da želi. Baš smo sretni kako se to zbilo. Nakon albuma idemo na turneju. Nadamo se da ćemo se vratiti ovdje.

Zalažemo se za iskrenost, istinu, za ljude koji dolaze na naše koncerte. Jedino što publika može dobiti od nas je istina. Uvijek samo istina. Stvari su onakve kakve jesu, čak i male stvari, ne iskrivljujemo tu sliku. Ako ljudi žele još jednu pjesmu, pitati ću ih žele li je i odsvirati ćemo je. Vrlo sam direktan, nisam rock star da se povučem u backstage i čekam da vrište za mnom kako žele još jednu pjesmu. Ne želimo da itko pomisli kako smo mi gore na bini a oni dolje, pa da moraju poštivati naša pravila. Ne volimo takav osjećaj i ne volimo takve bendove. Želimo biti oči u oči s publikom, želimo biti s njima i želimo da su svi uključeni u naš veliki party. Platili su kartu da vide rock'n'roll šou i to će dobiti bez obzira na sve.

Što bi htio reći svojim novim hrvatskim fanovima?
Svidjelo nam se ovdje, zaljubili smo se, ne možemo dočekati da se vratimo, ali trebamo i vas da napunimo Tvornicu i da se dobro provedemo svi zajedno!