Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

pv 

Parni valjak je objavio novi studijski album! "Vrijeme" je njihov 19. studijski album u 44 godine glazbene karijere, a njega su već najavili singlovi "Vrijeme", "Prolazi sve, zar ne?", "Samo ti (Norma Belle)", "Kad nemaš kud" u suradnji s njihovom dugogodišnjom pratećom vokalisticom Tinom Kresnik, "Opet se smijem", "Otkud ti pravo", "Ljubav" i "Za malo nježnosti" koji su svoje mjesto pronašli na brojnim top ljestvicama. Osim Tine, na albumu su gostovali i Igor Geržina, Neven Frangeš i Josip Grah. Dobili smo priliku razgovarati s Husom, autorom svih pjesama na albumu, koji kaže da mu nije problem pričati, ako je sadržajno. Kad je riječ o glazbi, onda je to neiscrpna tema. Razgovarali smo tako o inspiraciji, glazbenim uspomenama, bendu i ciljevima, no i o tome kako se glazba danas doživljava i ima li uopće onu vrijednost kakvu je nekada imala.

SG: Je li teško uvijek i iznova nalaziti novu inspiraciju? Kako se ne ponoviti i ostati originalan?
Hus: Nemam pojma. Nema tu nekih pametnih analiza. Valjda je to sreća, ali mene to ispunjava. Mi smo završili taj album, a ja i dalje svaku večer u svom malom studiju nešto radim. To mi je neka svrha, nije tlaka i nije obaveza. Ne pridržavam se toga kao neki disciplinirani vojnik, nego me to jednostavno veseli.

SG: Nekoliko sam puta preslušala album i primijetila sam sa u svakoj pjesmi koristite motiv vremena pa je sasvim logično da se tako i zove album. Imate li vremena raditi još neke stvari osim glazbe?
Hus: Imam dojam da čovjek s godinama postaje svjestan kako je vremena sve manje pa ga onda pokušava iskoristiti što svrsishodnije iako si priuštim "džabalebarenje". Mislim da je i to dragocjena stvar, da možeš kontemplirati i jednostavno ništa ne raditi. Ipak, nekako ne pokušavaš gubiti vrijeme. Pokušavaš raditi ono što voliš, pokušavaš nešto reći, ako imaš nešto za reći. U ovom današnjem vremenu, čovjek osjeti obavezu reagirati na neki način i nešto pokušava napraviti pozitivno u svemu ovom ludilu i crnilu koje postaje sve dominantnije. Osjetiš želju, a zapravo i dužnost, da pališ male šibice svjetla.

SG: Pročitala sam u Studiju iz 1987. da ste održali jedan sjajan koncert u Domu sportova i da ste izjavili kako će se od tada uvijek uz ime Parni valjak vezati epitet megazvijezde.
Hus: Megazvijezde!?

SG: Da, megazvijezde! Smatrate li se tako danas?
Hus: Mora da sam bio mlad i blesav kad sam to izjavio! Sada, kada razmišljam unazad što sam htio reći tada, možda je to taj moment kad jednom dobaciš do negdje, napuniš Dom sportova (to je nekad bio san), pa ti onda postane opterećenje sljedeći put ići korak dalje. Možda sam razmišljao u tom kontekstu. Sretna okolnost ovog benda je da se nikada nismo doživljavali kao zvijezde. Da, uspješan jesam. Mi smo najbolji bend i moramo tako razmišljati, ali ne i zvijezde. Što znači manifestacija tog uvjetno rečenog zvjezdanog statusa? Neka materijalna situacija? Neke vile? Mislim, u tom segmentu mogu reći da vrlo pristojno živim i da sam si ispunio neke svoje dječačke snove u tom materijalnom smislu, ali zapravo, bitnija je karijera i pjesme koje će ostati. Već toliko dugo trajemo i puno pjesama traje sa nama i trajat će vjerojatno i kad nas ne bude. To je najdragocjenija stvar. Pritom, što mene čini drugačijim od nekog drugog čovjeka? Ništa! Radim to što radim pa sam imao sreće, nešto talenta, volje, upornosti… ali netko drugi radi nešto drugo jednako zdušno. Oholost? To je nešto što u mom svjetonazoru ne postoji. Imali smo sreće da nitko u bendu nije krivo nasađen pa da si nešto umišlja. Vidjeli smo ljude oko sebe koji su digli nos u nebo, ali su se brzo suočili sa stvarnošću. Uvjek smo bili čvrsto na zemlji.Mislim, nama je zadnji koncert u Zagrebu bila rasprodana Arena. Nama je izazov to ponoviti sa nekom novom pričom . To su motivi , a oholiti se i misliti da si ne znam što – nula bodova.

hus

SG: S obzirom na Vašu dugotrajnu karijeru, pretpostavljam da poznajete mnogo ljudi, pogotovo iz glazbenog svijeta. Koliko imate strpljenja za ljude koji bi se možda voljeli "prikrpati" uspjehu Valjka?
Hus: Pa nema toga. Dapače, čovjek bi se iznenadio koliko malo tog svijeta ja znam. Ima bendova koje volim slušati i znamo se na nekom površnom nivou. Moji prijatelji su u bendu i iz djetinjstva. Ima par dragih osoba iz ovog našeg svijeta kojima se razveselim kad ih vidim i popijemo kavu kad imamo šansu. Nema više Zvečke, nema nekog mjesta gdje bi se glazbenici družili i razmjenjivali iskustva. Šteta.

SG: Kako pišete pjesme? Zanima me dolazi li Vam prvo tekst ili radite zajedno tekst i glazbu? Možda uhvatite neki riff oko kojeg nastane nešto?
Hus: Svaka pjesma je druga priča. Zaista, nekad mi krene od neke atmosfere koju proizvodim na gitari pa mi se otvori ideja i melodija, pa mi se naknadno pojavi tekst… ili krene s tekstom… kako kad. Nema pravila, osim činjenice kada se radi - onda dolaze ideje. Ako sjediš i čekaš muzu, onda nula bodova. Recimo, pjesma "Otkud ti pravo" je nevjerojatna. Napisana je i snimljena u par dana Ona se jednostavno dogodila. Bilo je još takvih pjesama koje su nastale doslovno u dahu, ali bilo je i pjesama koje su nastajale mjesecima ili godinama. Rekord je "Za malo nježnosti" čiji je početak nastao 2005. a snimljena je deset godina kasnije kad sam je konačno zaključio. Slutio sam je dugo ali je jednostavno tražila vrijeme.. "Sve još miriše na nju" isto je jedna od takvih pjesama. Mjesecima sam imao samo pola pjesme. Čuo sam ostatak u glavi, ali nikako nisam uspijevao doživjeti tu katarzu i pretvoriti je u nešto konkretno. A onda je došao njen trenutak i dogodila se. Ne mogu ponuditi formulu, da mogu, vjerojatno bih je u podrumu pakirao i prodavao i obogatio se. (smije se)

SG: Kad ste već spomenuli pjesmu "Otkud ti pravo", meni se čini da je to najjača pjesma na ovom albumu. Povela se jedna rasprava u mom društvu jer su je neki protumačili kao razgovor s Bogom.
Hus: Ne, nego sa nekim pojedincima koji si daju pravo da govore u ime Božje, a pritom ono što govore i čine je zlo, da budemo precizni. Ja duboko poštujem vjeru i prave vjernike, ali imam zadršku prema bilo kojoj organiziranoj religiji, ali to je neka druga tema.

SG: Obično glazbenici nakon objave albuma imaju prigovor na vlastiti snimljeni materijal. Postoji li neka pjesma u Vašoj karijeri koju kad sada čujete, želite se pokriti ušima i koliki je pritisak bio sa strane diskografa ?
Hus: Naravno! Pogotovo rani radovi Pa bilo bi smiješno da je drugačije. Uvijek kad s odmakom gledaš stvari, onda si misliš "Joj, šta mi bi…" U ranoj fazi karijere bili smo spremni na kompromise jer smo željeli uspjeh. Veliki pogon, velike želje, treba ti hit jer interes publike je bio vezan uz to koliko si bio na radiju… ti su kompromisi na kraju malo boljeli. Opet s vremenom i sa sretnom okolnošću, postaneš uspješan, a kad postaneš uspješan onda si u poziciji da poštuješ samo vlastite kriterije... Što se diskografa tiče, mi nismo nikada osjetili neki presing. Bilo je upliva, ali samo na nivou sugestija... Recimo, kad samo snimali album "Uhvati ritam", Siniša Škarica ga je kao urednik izdanja došao preslušati. Dopalo mu se to što je čuo ali je rekao je "Hm, album izlazi pred ljeto pa bi dobro da ima neka pjesma na prvu loptu koja bi mogla biti ljetni hit." Ja sam to usvojio, sjeo i napisao "Uhvati ritam" po kojoj smo na kraju nazvali i album i koja je zaista postala ljetni hit. Zimi "Uhvati ritam" ne bi zaživio tako kako je zaživio pred ljeto. Ta pjesma jest nastala ciljano, ali bez obzira na njenu lepršavu formu ima i sadržaj i nisam nikad požalio što sam je snimio. Usput rečeno, bila je i veliki hit i u Poljskoj.

SG: Rekli ste da ste "Za malo nježnosti" počeli pisati još 2005. Koliko Vam je trebalo vremena da napišete ovaj album i da ga snimite?
Hus: Dobar dio pjesama koje čine album postojao je već prije dvije godine, ali ne u krajnjim fazama. Da smo tada ušli u studio i snimili ga bio bi sigurno drugačiji jer su u međuvremenu nastale neke nove pjesme, a neke su otpale jer mi se nisu uklapale u ideju... I sama si rekla, kad poslušaš album, on ima neku zajedničku priču. Ne zvuči kao zbirka razbacanih pjesama nego ima glavu i rep. Međutim, razlog zašto se ovako radilo jest činjenica da se danas glazba konzumira drugačije. Kad objaviš album, ne dolaze fanovi kupiti album i slušati. To vrijeme je gotovo. Uglavnom su na nekim platformama pa imaju playliste, zbirke kojekakvih pjesama i izvođača. Tako glazbu sluša većina klinaca. Zato smo se odlučili objevljivati pjesmu po pjesmu kao singlove pa u nekom trenutku to objaviti kao album.

SG: Je li onda forma albuma kao takvog zapravo mrtva u današnjem svijetu glazbe? Polaze li samo singlovi?
Hus: Pa nije mrtav ali je na umjetnom je disanju! (smije se) Vezana je štednja. Kad ljudi imaju više novaca i vremena, onda i ova industrija živne. Onda netko može kupiti 2, 3, 5 albuma godišnje pa odvojiti vrijeme za slušanje. Pogotovo sada kada se vinil vraća. Meni je to uvijek bio ritual. Kad slušaš vinil, ti moraš ploču staviti na gramofon, pa spustiti ručicu, pa kad završi prva strana okrenuti ploču. Danas ti većina stavi slušalice i piči ili sjedi za kompjuterom i radi nešto dok neka glazba svira kao pozadinski šum.

SG: Ali ljudi više ne vode kvalitetan život!
Hus: Upravo to! Kad se podigne standard, kad se pojavi taj višak love i vermena, ljudi ponovno ispunjavaju neke želje koje prije nisu mogli jer su se borili za egzistenciju. Mi upravo imamo taj moment. Ljudi rintaju, dođu mrtvi umorni nesigurni u sutra sigurno im nije do tog da im se nešto propovijeda ili moralizira i dodatno bedira. Eventualno se mogu rasplesati, ali zato mi nudimo za svakog ponešto! (smije se)

hus

SG: Koji su glazbenici utjecali na Vas u mladosti? Tko Vas je formirao u glazbenom smislu?
Hus: Pa Beatlesi su apsolutno bili prvi bend koji me trajno i neizlječivo zarazio. Otkrivao sam sve živo i uvijek sam bio otvoren. Nikad nisam pripadao nekom žanru. Mislim da se vidi i u našim pjesmama da sam svašta radio kao autor, ali smo nekako uspjeli kao bend to iznjedriti. Vjerojatno smo zbunjivali dio publike koja je orijentirana na čvršći rock pa bi se iznenadili kad bi čuli "Kao ti"! Na kraju smo možda i odgojili dio publike koja se ne hvata na žanr nego na emociju, energiju ili svjetonazor koji se može iščitati iz onog što radimo.

SG: Ja sam odrasla na albumu "Bez struje – Live in ZeKaeM" i mislim da sam ga stalno vrtila barem pet godina i zanima me možete li znati, kad napišete pjesmu, koja će se pjesma svidjeti publici i postati evergreen?
Hus: Pa gledaj, imamo mi dovoljno iskustva da možemo procijeniti potencijal. Danas su ograničavajući faktor formati po kojem radio stanice rade. To je ponekad problem. Emisije se slažu po vremenskom periodu jutro, popodne ili večer, minutaže i tempa su ograničena, rade se nekakve ankete… što može, a što ne. Kada smo prvi put imali stranog producenta i snimali u Milanu, tada sam ubrao razgovor između njega i snimatelja jer im je "Stranica dnevnika" bila wow. Valentino Maggioni je bio producent i smatrao je da je ona hit pjesma koja bi razvalila u Italiji da je netko snimi za njihovo tržište. Prije toga smo snimali singl "Predstavi je kraj" i rekao je da je to odlično, ali da je to noćna pjesma. Meni je to bila nepoznata misao. Što znači noćna pjesma? Tada sam shvatio da su atmosfere pjesama adekvatne našim raspoloženjima. Navečer je lakše ubrati neku laganu pjesmu tog tipa, nego usred dana kad je neka brža i vesela idealna. Možemo prepoznati potencijal pjesme, ali ne možemo prepoznati hoće li je urednici prihvatiti kao takvu i hoće li onda ona ispuniti naša očekivanja. To je nepoznanica.

SG: Kada publika danas više ne kupuje toliko ciljano albume i ne sluša ih detaljno, onda urednici diktiraju što će publika u konačnici čuti na radiju.
Hus: Apsolutno. Iako i oni moraju raditi kako gazda kaže, a gazda je lova od marketinga. Zahtjevniji materijal nema šense za čestu repeticiju. Par puta dnevno? Nema šanse! Borba za slušanost polako spušta kriterije. Znaš, svako toliko pročitam komentare na Youtubeu ispod naših pjesama zato jer puno toga saznaš. Od toga da neki ljudi potpuno krivo shvate pjesmu do toga da većina ipak drži do kvalitete i tekstova i glazbe i izvedbe… Nedavno sam naletio na komentar nekoga tko je tek sad otkrio "Za malo nježnosti" iako je objavljana prije dvije godine. Da je snimljena prije 20 godina, u vrijeme "Sve još miriše na nju", mislim da bi bitno dalje dobacila. Imala bi šansu repeticije na radiju. Danas je preduga, teška je i puštaju je po noći. Tu nalazim odgovor na prošlo pitanje. Da, znam da pjesma ima potencijal i da bi se mogla dopasti ljudima, ali ne znam hoće li je prepoznati urednici i hoće li imati dozvolu da je vrte.

SG: S obzirom na toliko dugu karijeru, mogli ste vidjeti koliko su se mediji mijenjali tijekom godina. Kako ste danas zadovoljni pozicioniranjem svog benda u medijima?
Hus: Pošteno? Nikako. Vrlo je malo novinara i vrlo je malo urednika koji glazbu vole pa se njome bave. Vrlo često su, eto tako, po dužnosti. Ja to razumijem. Svi gledaju nakladu ili slušanost da bi mogli prodati reklamu. Došlo je to vrijeme. U takvom sistemu egzistiramo i moram se na to naučiti, ali mi je žao da nema više tog nekadašnjeg idealizma i tog nekog entuzijazma u segmentu kojim se baviš. Mislim da puno dobre glazbe prolazi ispod radara. Ja sam naletio slučajno na pjesmu "Mira Sorvino", odličnu pjesmu, bombon! Kako to da nije bila u eteru? Ili "Pantagana" od Zinedin Zidana za koju su mi moji klinci rekli da je poslušam? Genijalno, jedno ljeto mi je na brodu bila glavni hit.

SG: Koje je onda zlatno doba Parnog Valjka? Je li to bilo u vrijeme pjesme "Sve još miriše na nju" ili sada kada punite Arenu?
Hus: Mi smo imali sreću da relativno rano postanemo dovoljno uspješni da se profesionaliziramo i da se glazbi potpuno posvetimo. Dobili smo šansu i znali smo je iskoristiti. Imali smo i još imamo jednu stabilnu karijeru. Nismo imali previše velike amplitude, ali bilo je momenata kad smo bili u nekim lošijim fazama i kad je bio manji interes. Teško je reći koji je zlatni moment. ZKM je sigurno bio jedan od tih vrhova, ali to je bilo u vremenu kada su ljudi još kupovali CD-e. Mi smo u Sloveniji dobili trostruki dijamant što znači da je gotovo svaka druga obitelj u Sloveniji imala taj album. U Hrvatskoj je to najprodavaniji CD ikada i to su činjenice. Je li to mjerilo? Danas ovaj album sigurno nema šanse prodati se u tolikim količinama, ali znači li to da je on lošiji? Ne. Je li ta rasprodana Arena vrhunac? Nije prvi put i ja se nadam da nije ni zadnji. Male amplitude su postojale, ali najponosniji sam na ovaj dio jer je zaista teško naći bend koji traje ovoliko dugo, a da sa recentnim djelovanjem izaziva pozornost, da se petlja po top listama, da je prisutan u eteru i da nije samo nostalgija. Stonesi nisu već deceniju snimili autorski album, a da ne govorim kad im je zadnji hit bio "Anybody Seen My Baby?". Bez obzira na to rasprodaju gdje god dođu, a evo mene u prvim redovima.

SG: Vjerujem da se oni isto suočavaju sa stanjem u glazbenoj industriji kao i vi.
Hus: Da Stonesi sad ubodu neku pjesmu koja je upola jako kao "Angie" ili "Satisfaction", mislim da bi oni to vrlo rado snimili i poslali u eter. Ljudi nekad jednostavno kreativno izgore. Nije samo poanta u tome, oni vole svirati. Oni su toliko bogati da sigurno ne sviraju zato jer im treba novac. To je način da imaš svrhu i da produžiš djetinjstvo. To stalno ponavljam. Možda je smiješno ako u ovim godinama spominjem djetinjstvo, ali ono neko dijete u tebi mora biti vrlo razigrano, ako želiš biti kreativan.

SG: Koje Vam je najdraže sjećanje iz djetinjstva koje vežete uz glazbu?
Hus: Prvi zvukovi koji su mene stvarali ugodu bila je električna gitara iz vremena Shadowsa. Znači, prahistorija. Bio sam mali klinac kad je to tu i tamo bilo na radiju. Meni je to bilo wow, a onda mi je tata objasnio da je to električna gitara. To je možda bilo prije prvog razreda osnovne škole. Onda sam čuo Beatlese i sjećam se da mi je to razvedrilo dan. (Slična mi se senzacija dogodila nedavno kada sam u jednom shopping centru na razglasu čuo Beatlese i "Love Me Do". Opet mi je to zazvučalo pozitivno i optimistično i kao da je sunce granulo!) To me je iniciralo. Poslije sam otišao pogledati film "Help!" i ima jedna legendarna scena kad Beatlesi dolaze u ulicu u kojoj žive, svaki ulazi na svoja vrata u kući, a onda se nađu u istom ogromnom dnevnom boravku! To mi je bila metafora benda i prva fascinacija. Znao sam da želim osnovati bend i baviti se time. Kao klinac sam znao samo dvije harme i od te dvije harme počeo sam pisati svoje pjesme! Sad znam tri četri.

SG: Što možete reći o digitalnoj konzumaciji glazbe? Koliko ona zapravo ide u korist autorima?
Hus: Kad bi se detektirao krivac za to, kad bi mogli uprijeti prstom u čovjeka čija je ideja dovela do tog da se glazba pretvori u nule i jedinice, mislim da bi i on sam rekao da to ne želi. Digitalizacija je fantastična stvar u puno segmenata života i zasigurno je demokratizirala i glazbu jer je sada puno lakše doma snimiti album ako imaš talenta, ali lako i zagadiš prostor ako talenta nemaš, a imaš ambicije. Nažalost, mislim da je dobar dio problema u ovom trenutku to što je eter zagađen netalentiranim autorima i izvođačima. Ima jako puno dobrih, ali ima možda i više loših što oduzima vrijeme ono što je vrijedno. S druge strane kažu da je to što ljudi žele pa je problem možda u ljudima.

SG: Tonči Huljić je rekao da današnja pjesma traje maksimalno dva mjeseca. Slažete li se s njegovom izjavom?
Hus: Ja se u mnogočemu ne slažem s Tončijem Huljićem iako mu uopće ne želim osporiti talent za segment u kojem egzistira. Mislim da je rekao da pjesma vrijedi koliko dobaci. Ja jednostavno ne radim iz tog razloga. Pjesme sam pisao i u fazi kad benda nije bilo jer želim i moram pisati pjesme prvenstveno za sebe, a hoće li se s njima nešto dogoditi, to je druga priča. Onog trenutka kad je pjesma snimljena, učinit ću sve da dođe do ljudi. Stalo mi je da se čujei, ali ne u trenutku kada ih radim. Jednostavno sam sam isključen i nalazim zadovoljstvo u kreaciji. Radim nešto što mi se sviđa i ne razmišljam o prodaji

SG: Koja je Vama Vaša najdraža pjesma koju ste napisali? Postoji li top pjesma ili se ona mijenja s vremena na vrijeme?
Hus: Teško je. Ima pjesama koje su možda opširnije u smislu neke analize. Neki zanatski moment, tekstualni moment. "Molitva" je recimo sadržajna pjesma i zbog teksta i zbog harmonijske progresije i melodije, ili "Za malo nježnosti" koja je složena gotovo kao neka klasika sa stavcima. Ali ima pjesama koje su vrlo jednostavne u formi i izgledaju kao perolaka kategorija, ali...

SG: Pa najteže je zapravo napisati jednostavnu pjesmu, a da ne zvuči banalno.
Hus: Apsolutno. Meni su među najdražim ljubavnim pjesama "Mir na jastuku" i "Jesen preskačem". Totalno jednostavne. Ponosan sam na "Otkud ti pravo", ma zapravo mogao bih napraviti podužu listu iako, da se ne bahatim mogao bih nabrajati i promašene, ali neću.

valjak

SG: Nekoliko puta se promijenio sastav tijekom godina. Koliko je teško održavati kvalitetu i volju kada se ljudi mijenjaju?
Hus: Bile su tri ključne postave benda i svaka je dala svoj obol na ovom putovanju. Ova je postava najtrajnija. Nama je Dado Marinković najnoviji član, a već je devet godina s nama. Ovo je multifunkcionalna postava jer, ako samo glazbenički gledamo, vrhunski su glazbenici koji mogu svirati sve, ali im je bend ljubav broj jedan… Dado svira i jazz i rock'n'roll. Kada svira jazz – opako svira jazz. Kada svira rock'n'roll – svira rock'n'roll sa srcem i razumijevanjem. Brk, Bero i Preksi. Vrh. Aki i ja smo imali sreću da u nijma nađemo i prijatelje i suradnike čiji je doprinos nemjerljiv.Znači, možemo se igrati kako pjesma traži. Ova ekipa pokriva sve kuteve i zato tako dugo traje.

SG: Ima li onda danas rock glazba svoju budućnost s obzirom na sve ove okolnosti o kojima smo danas pričali?
Hus: Glazba ima budućnost, ali tko zna u što će evoluirati? Čudna je priča s glazbom. Nedavno sam neko vrijeme bio u New Yorku i shvatio, bauljajući okolo da je soundtrack tog grada bitno drugačiji od ovog koji nas okružuje... Skužiš da recimo, taj hip hop ima drugi smisao tamo. Autentično. Tamo glazbu drugačije doživiš jer je atmosfera drugačija. Zvuk prati sliku ili slika daje smisao zvuku. Tko zna kakva će postati glazba kada budemo imali čipove u glavi… ali vjerujem da će uvijek biti prostora za glazbu. Neće valjda nestati emocije. Ovaj klasični rock'n'roll uvijek je na neki način vezan uz neki bunt. Klinci su uvijek a priori protiv svega pa vjerujem da će uvijek biti klinaca koji vole rock'n'roll barem kao stav u životu. Mi još uvijek spadamo u rock'n'roll jer imamo tu energiju i sami smo sebi gazde. To ti je najvažnije. Nama nitko ne zapovijeda. Ne može.