Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

pavel

Aljoša Šerić u svojih 15 godina javnog djelovanja pokazao se pravim glazbenim kameleonom koji svakih nekoliko godina otkriva nove smjerove glazbe u kojima uspješno pliva. Krenuvši od rocka u Ramirezu preko popa i šansone u Pavelu, do modernog elektropopa u radu sa svojom suprugom Antoniom, obuhvatio je veoma široko područje djelovanja za jednog domaćeg autora. Povod ovom razgovoru upravo je ovaj posljednje navedeni projekt - TONKA.

U svom dosadašnjem radu obuhvatio si veoma široko područje djelovanja za jednog domaćeg autora, krenuvši od rocka u Ramirezu preko popa i šansone u Pavelu, do modernog elektropopa u radu s Tonkom, a sada ponovno pripremaš jednu posve novu priču, ako je suditi po objavama na društvenim mrežama. O čemu je riječ?
Aljoša: Nešto me opet deseto zasvrbilo, bit će to moj solo album, ali oni koji očekuju tugaljivost, šparnu produkciju, cello i glas, što je čest slučaj kad se netko odluči na solo projekt, bit će razočarani. Pojedine pjesme zvuče kao ostaci nekog napuštenog mjuzikla, a par njih se ne bi osjećalo neugodno ni na nekom albumu Ramireza. Najvažniji razlog za solo album je taj što imam jasnu viziju sljedećeg albuma Pavela, a te neke pjesme se nikako ne uklapaju u nju i bilo mi ih je žao samo tako ostaviti da čame na hardu. Pavel se pretvorio u čisti pop bend, radijski pop i ne želim bend opterećivati s autobiografskim, ne nužno radiofoničnim pjesmama.

Odakle crpiš inspiraciju? Što utječe na takav raznovrstan pristup?
Aljoša: Slušam puno toga različitog, u fazi kad smo Tonka i ja slušali Jessie Ware, Christine and The Queens, Kate Bush ili Eurythmics naravno da mi se nisu pisale reflektivne gitarske ili akustične retro pop pjesme. Još kad sam davno počinjao pisati pročitao sam rečenicu Paula McCartneyja koji je rekao kako je neke pjesme napisao praveći se da ih piše za nekog drugog izvođača, pa je tako i nastala jedna od najljepših njegovih “The long and winding road” za koju se pravio da je piše za Raya Charlesa, što se zapravo i jasno čuje kad saznaš poveznicu.

Postoje li u toj raznolikosti opusa ipak neke preferencije?
Aljoša: Ne nužno, trenutno mislim kako je album koji smo Skansi i ja producirali za Tonku, i koji izlazi ove jeseni, jedan od najboljih pop albuma ikad, međutim vjerojatno ću sutra misliti da je potpuni gubitak vremena i tako ukrug. Oduševljen sam podjednako i Dirty Projectorsima i RATM-om i s Beyonce, obožavam REM, ali i Olivera iz runjićevske faze, al mislim da je to posve normalno.

aljoša

Kako izgleda suradnja s producentima na pojedinim projektima? Je li ti teško prenijeti ideje u konačno konkretno djelo i koliko dopuštaš odstupanje od svoje prvotne zamisli?
Aljoša: Dopuštam ako je intervencija bolja od moje ideje dapače, nisam frikoidan, niti picajzlast, ako pjesma zazvuči makar 80% onako kako je meni zvučala u glavi to je uspjeh, ali da, miks je stresan, užasno stresan, volim ga i grozim se tog procesa svaki put. Dosta producenata sam mijenjao kroz albume, volim se iznenaditi i bez obzira što uvijek imam jasnu viziju doprinos novog para ušiju je neporeciv.

Poznato je da pišeš pjesme i drugim izvođačima. Koliko narudžba utječe na skladateljski rad?
Aljoša: Ne pišem ja toliko puno za druge, ali ako mislim da poziv ima smisla uvijek ću makar probati. Bude zanimljivo staviti se u tuđe cipele, uvijek počnem od toga što bih ja kao slušatelj eventualno volio čuti od tog izvođača, na kraju krajeva ako i ništa od te suradnje ne proizađe ispadne dobra vježba iz autorstva, ne treba bježati od pisanja na zadanu temu.

Koliko sami izvođači određuju što ćeš pisati?
Aljoša: Određuju utoliko što uzimaš u obzir ono što su radili do sada, ali i ono kako sebe dalje vide i ako se te dvije smjernice poklope s onim kako ih ti vidiš ima smisla započeti. Nedavno smo Skansi i ja završili miks novog singla jednoj pjevačici koja ima vjerojatno najspecifičniji glas na sceni i bio je užitak napisati i producirati pjesmu nekome tko je toliko poseban u izričaju da svačiju pjesmu pretvori u svoju, međutim u startu sam pisao upravo za nju, jer sam skužio da neki restlovi koje imam i koje pokušam progurati najčešće ostaju samo restlovi. S druge strane, najvažniji savjet je nikad ne bacaj ništa, jer ok uvijek ima neuspjelih pjesama, abortiranih pokušaja koji su u nekom trenutku blistali u mojoj glavi dok nisu pretvoreni u zvuk, ali nekad most ili lajtmotiv, dio refrena često nađu dom u nekoj drugoj, kasnijoj, pjesmi. Uvijek imam spremnih par takvih neuspjelih „donorskih“ pjesama koje doslovce spase život nekoj novoj na kojoj radim.

Tko je najviše utjecao na tebe u procesu formiranja? Jesi li imao uzore iz glazbene prošlosti?
Aljoša: Roditeljski ukus je neizbježan u vrtić/osnovna škola dobi, poslije prijatelji i okolina, a onda u  adolescenciji polako počneš graditi svoj ukus. Za ABBU uvijek odgovorno tvrdim kako ima najsavršenije melodije, glasovne harmonije i progresije akorda, Bjorn i Benny su majstorska škola pop glazbe. Lennon i McCartney su pokazali da pop može biti i progresivan, Paul Simon je napisao neke od najljepših naizgled „običnih“ stihova na planeti, da ne spominjem melodijsku liniju od „Bridge over troubled water“, trenutno Vampire Weekend sviraju pop kakav volim, a David Longstreth iz Dirty Projectors uči kako najbolje dekonstruirati klasičnu pop formu. Ima još puno genijalaca s kojima ja ne smijem uopće biti u istoj rečenici.

pavel

Pišeš li pjesmu odjednom ili joj se često vraćaš, prepravljaš, dodaješ, oduzimaš?
Aljoša: Uf, pjesma nikad nije gotova, u nekom trenutku se samo moraš odvažiti i pustiti je na miru. Ja na dan snimanja vokala još mijenjam stihove, da ima smisla i da mi dopuste, napravio bih nove mikseve svih svojih pjesama odmah, ali znam da za mjesec dana opet ne bih bio zadovoljan.

Bio si jedan od članova žirija festivala Karlovačko RockOff koji predstavlja glazbu novih domaćih autora i izvođača. Koliko je bila zahtjevna ta uloga i kakvo ti je bilo to iskustvo?
Aljoša: To je gušt, volim prepoznati nešto novo i dobro, nimalo zahtjevno, daš neki komentar, praviš se pametan, naslušan i elokventan, makar kao da ja išta znam, kao da itko išta zna. Možemo teoretizirati o glazbi koliko god hoćemo, ali što više znam sve mi je jasnije da je glazba najbliža magiji - obični zvučni valovi nam zatitraju ganglije i mi plačemo, plešemo, smijemo se ili najčešće sve to skupa i odjednom.

Aljoša, vezano za članstvo u strukovnim udrugama, pronašla sam samo da si redovni član Hrvatskog društva skladatelja i da si bio uključen u Institut hrvatske glazbe. S obzirom da je Unison preuzeo projekte IHG-a, u kojim si udrugama sada aktivan i što one znači za tvoj rad?
Aljoša: Trenutno sam u Nadzornom odboru HDS-a, a radom u udrugama si utvaram da nešto doprinosim, ako moja pravnička naobrazba i činjenica da pišem nekakve pjesme u konjukciji mogu napraviti da nešto pomognem ili popravim super, ja sam sretan.
Aljoša i Tonka, televizijski glazbeno-natjecateljski show The Voice jedan je od projekata gdje ste sudjelovali kao privatni i poslovni partneri. Otkrilo se mnogo talentiranih pjevača i onih koji se žele profesionalno baviti glazbom. Nedostaje li nam danas kvalitetnih autora koji bi za takve izvođače pisali pjesme?
Aljoša: Nedostaje pjesnika koji pišu tekstove za glazbu, Runjićeva melodija od „Ostavljam te samu“ je predivna, ogromna i decentna u isto vrijeme, ali Fiamengov tekst je ono što te zakuca na kraju i zbog čega dlake strše. Zato je zabavna glazba bivše države bila tako dobra, jer su tekstove pisali Britvić, Popadić, Fiamengo i sl. To su sve ljudi od pera. Ja sam tekstopisac iz nužde, uvijek krećem od melodije i tu sam dobar, na tekstu polomim sve zube i jako mi teško to ide, nikad nisam zadovoljan. Sad na ovom novom solo albumu imam dvije pjesme gdje je konačno netko drugi napisao tekst, dobio sam riječi od Anđela Jurkasa i pisanje glazbe mi nikad nije proteklo lakše nego za te dvije pjesme.

Aljoša, imam dojam da pratiš aktualna zbivanja na inozemnoj sceni i ista primjenjuješ u osobnom izrazu, pritom prvenstveno mislim na pjesme koje si napisao za svoju suprugu Tonku. Koliko je hrvatsko tržište naklonjeno takvim eksperimentima?
Aljoša: Nije baš pretjerano, s Tonkom konstantno objašnjavamo zašto Tonka, zašto nije Pavel i kako sad to, njoj i meni je sve jasno i kako i zašto, ali dok je nama jasno to je dovoljno, zamisli da je drugima jasno , a nama nije. Jedva čekam konfuziju kad ja krenem solo, Ramirez, pa Pavel, sad Tonka, pa onda Aljoša, 'ko kome i zašto. Eto, baš zato.

tonka

Antonia, imam dojam da svi volimo strani proizvod, a kad nam se ponudi domaći proizvod jednake kvalitete, on ne ostvaruje jednaki uspjeh. Za glavninu domaćih radiopostaja je previše urban. Kako gledaš na to? Je li to balkanski mentalitet i neko nasljeđe domaće glazbe?
Tonka: Čudim se i ja tome. Ponekad se zapitam kako to da neke sjajne stvari koje su  apsolutno dorasle svjetskim trendovima koji nam služe za usporedbu – 'checkpoint - di smo šta smo', ostanu ispod radara, i sve to unatoč dobroj promociji. Radiopostaje čak nešto i zavrte od novije kvalitetnije hrvatske glazbene produkcije, ali glavnina opet odlazi na one pjesme koje su pamtljive 'na prvu', mislim da se to nikad neće promijeniti, ljudi željni zanimljive svježe kvalitetne mjuze će morati zasukati rukave i jednostavno kopati, ima čak neke privilegije i draži u tome.

Antonia, kako je uopće došlo od ovog zasebnog projekta? Znači li to da više nisi dio Pavela?
Tonka: I dalje sam punokrvni član Pavela, evo baš smo se nedavno vratili sa svirki u Sarajevu i Mostaru. Do projekta tzv. Tonka je došlo ajmo reć' spontano. Aljoša je imao taj sjajan materijal kojeg je mislio dati meni za solo album, no kako sam sasvim neplanirano ostala u blaženom stanju, odlučili smo te pjesme prepustiti možda nekoj drugoj pjevačici, a i planovi izlaska Pavelovog albuma bili su odgođeni za nekoliko mjeseci. Taj Tonka demo nam je svima (producentu Skansiju i izdavačima Mast produkcija i Dallas Records) ostao u uhu stoga smo odlučili pričekati sa svime i snimiti to kako treba i kako je prvotno i bilo zamišljeno, s mojim vokalom. Ja sam naravno bila presretna zbog toga pa sam se odmah bacila na planiranje identiteta, spotova, vizuale, plesnog izražaja. I dalje snimam demo stvari za Pavel, tvornica se nije zatvorila, jedva čekamo snimiti novi Pavelov album, otići negdje na desetak dana i napraviti to kroz ugodno druženje i cjelodnevni radni proces.

tonka

foto: Sven Stefanović

Koliko je lako ili teško odvajati privatni i poslovni odnos?
Tonka: Meni nimalo, obožavam šetati s Aljošom i Lunom i paralelno s njim pričati o nadolazećim planovima, obvezama, spotovima, snimkama. Mene glazba čini sretnom i jedino bolje od tog je to što je mogu dijeliti sa svojim životnim odabranikom. Ona je sastavni dio svakog našeg dana pa je ne smatramo poslom.

Antonia, svaki singl prati i videospot u kojem je izražen poseban odnos prema vizualnom. Kreiraš li sama vizualni identitet TONKE ili imaš suradnike s kojima razvijaš ideju?
Tonka: Od početka imam jasnu viziju kako želim da sve izgleda, a u toj estetici me prate (i skupa sa mnom stvaraju) moja suradnica i stilistica Marija Cvitanović, koreografkinja Martina Nevistić, režiseri spotova Vanja Vascarac, Dalibor Matanić, Filip Filković Philatz, vizažistica Petra Sever, kao i moji izdavači Dallas i MAST. Jako sam ponosna na ono što smo do sada ostvarili, al' ono, baš jako. Svakom suradniku prepuštam kreativni rad i ne miješam se u njihove dijelove posla, imaju odriješene ruke, i svi znaju što im je činiti. Dosta dobro me poznaju i osjećaju kakvu estetiku želim postići.

Koliko savjetujete jedno drugo, a koliko su podijeljene uloge na autorstvo i interpretaciju?
Tonka: Ja se miješam 'jedino' u dionice vokala jer Aljoša ponekad u pjesničkom zanosu stavi previše riječi koje njemu leže, tj. odgovaraju njegovom stilu pjevanja, izgovaramo i ispjevavamo slogove drukčije, fraziramo različito, pa je posve logično da dođe do izmjena, ali minimalno.
Aljoša: Ja samo slušam ženu.