Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

emir hotKada krenete istraživati na Internetu tko je Emir Hot, nekako se nametne da se prvo baci oko na Wikipediju da bi pogledali opće informacije o njemu. Pa tako Wikipedija kaže da je Emir Hot glazbenik koji je glazbeno znanje skupljao od rodne Tuzle preko Bostona i prestižnog Berklee College of Music. Tako nas o njemu uvodno informira taj izvor. Što Emir kaže o sebi i o svom glazbenom putu najbolje je saznati iz ovog opsežnog intervjua.

Za svaku dobru priču važan je početak, kaži nam kako je sve to počelo?
Imao sam 6 godina kada je stariji brat posudio gitaru od prijatelja i donio je kući s namjerom učenja prvih akorda. Od tada su dječje igračke spakirane u kutiju, a gitara je postala jedini predmet od kojeg se nisam odvajao. Brat se zbog toga nije puno nasvirao, a meni su ubrzo kupili novu i upisali me u muzičku školu. Tamo sam učio klasičnu muziku, a poslije je na red došao rock and roll.
Bez omalovažavanja ili predrasuda ispričaj nam kako je to biti rocker u Tuzli.
U Tuzli je biti rocker isto kao i svugdje u svijetu. Ti su ljudi isti. Žive po svom sistemu ne dajući da ih globalni sistem uzme u svoje kandže. U Tuzli sam proveo čitav ratni period, ali sam i do danas nastavio živjeti po svojim shvaćanjima realnosti. Mogu reći da sam roker po nacionalnosti, a da mi je religija rock and roll.
Sasvim je razumljiv tvoj izbor instrumenta. Tko je imao najveći utjecaj na njega?
Gore spomenuti brat imao je puno ploča. Ja sam ih listao kao slikovnice i gledao slike. Na jednoj mi se posebno dojmio lik sa gitarom i podignutom rukom. Izgledao je kao pobjednik svemira. Onda sam pustio prvu pjesmu i čuo magičan riff koji me momentalno "drogirao". Tada se javila želja da i ja nekad ostavim nešto slično iza sebe. Taj lik je bio legendarni Ritchie Blackmore, a radilo se o ploči „Deep Purple - Made in Europe“ i uvodnoj pjesmi „Burn“.
Sljedeća životna etapa odvela te u 2005 godine London. Kako je došlo do tvog učešća u natjecanju „The Guitar Hero UK“?
U London sam otišao kao student gitare na prestižnom “Guitar Institute”. Danas se zove ICMPInstitute of Contemporary Music and Performance. To je nešto kao američki Berklee College of Music samo u europskoj varijanti. Godine 2005. izašao je poster u školi za prijavu na to takmičenje. Inače nemam takmičarske ambicije, ali tada sam zapeo sa financijama i bilo je pitanje od čega ću nastaviti školovanje. Nagrada je bila oko £5000 u opremi. Nadao sam se ako pobijedim, to će mi pokriti troškove za skoro cijelu godinu školovanja. Prijavio sam se i prošao kroz 2 kruga do finala. Na kraju nas je od skoro 500 ostalo 12. U finalu sam odsvirao „Race With Destiny“  Vinniea Moorea i pobijedio. Čak je i Vinnie Moore često znao izjaviti da se nikada nije usudio odsvirati tu kompoziciju uživo. Išao sam sa ogromnom motivacijom na pobjedu i ništa drugo. Spremao sam se skoro mjesec dana, a to je žiri prepoznao i proglasio me pobjednikom. Dobio sam Ernie Ball Axis gitaru, Ashdown pojačalo, puno prateće opreme (žice, kablovi, kaiševi itd...). Sve sam to za par dana stavio na Ebay. Došao je neki čovjek autom iz Bristola i sve to kupio u kompletu. Tako sam i opstao te godine u Engleskoj. Kasnije su stvari krenule malo lakše pa mi više nastupi takvog karaktera nisu ni trebali.


Naše čitatelje uvijek zanimaju domaća glazbena imena. Kako je došlo do suradnje s hrvatskim glazbenicima?
Mi koji se bavimo ovim poslom pratimo rad jednih drugih. Nekada se slučajno desi i neka suradnja. Obično to krene sa nekim usputnim projektom na nečiji poziv. Često mi se obrate za gostovanje na albumu ili možda za neki aranžman. Ako se prepozna frekvencija na kojoj zajednički dobro funkcioniramo onda suradnja potraje i duže. Tako sam u Zagrebu proveo 6 mjeseci svirajući u grupi Brkovi. Čak sam im svirao na cijelom zadnjem albumu „Torzo Dade Topića“. U to vrijeme sam upoznao Žeru pa sam proveo 2-3 mjeseca sa Crvenom Jabukom. Opet usput zakači se i neki studijski angažman pa sam tako snimao singlove za Giuliana, Petru Kovačević i još neke bendove sa estrade. Ovih dana radimo neku zimsku varijantu u konobi "Seoska Kuća" pored Dubrovnika. Vlasnik je Niko Novaković gitarist grupe Atlantida. To je ozbiljnija VIP atmosfera kapaciteta 90 ljudi sa vrhunskom uslugom. Moj prijatelj gitarist Srđan Marković i ja svaki mjesec pozovemo  nekog pjevača sa hrvatske estrade i pratimo ih na dvije gitare. Uvijek bude show za pamćenje. Do sada su nam gostovali Pero Galić, Giuliano i Vuco. Pregovaramo sa nekim pjevačima za idući mjesec.
Na Youtubeu se može pronaći sva sila tvojih uradaka sa raznoraznim glazbenicima. Vidim da te veseli svirati etno glazbu (Bugarsko oro, Kalajdžisko oro, Jovano, Jovanke, kao i glazbu iz svoje domovine), što je apsolutno pohvalno i zahtjevno, istovremeno voliš svirati i klasičnu glazbu (Bumbarov let, Turski Marš) kao i nešto drugačije poput Arsenovog Broda u boci. Kaži nam nešto više o toj raznolikosti.
Sa 9 godina sam upisao muzičku školu u Tuzli, smjer klasična gitara. Od tada je klasična muzika postala nešto što me inspirira. Kada sam krenuo sa prvim bendovima, koristio sam motive iz klasične muzike, a koristim ih i danas. Dosta mojih uzora radi to isto. Većini virtuoznih gitarista koje sam slušao klasika je također bila inspiracija. Ako uzmete Yngwiea Malmsteena, Vinniea Moorea i slične autore, oni su se gotovo 100% bavili obradama klasične muzike u svojim rock aranžmanima. Budući da dolazim s teritorija Balkana, na kojem me etno muzika stalno okruživala, sasvim je razumljiv utjecaj i takvih elemenata u mom autorskom izražaju. Neparni ritmovi, istočnjačke skale, izbor tradicionalnih instrumenata, vrlo zahtjevne tehnike koje se koriste u toj muzici, izazov su za svakog ozbiljnog muzičara koji želi širiti znanje, te biti stilski raznovrstan. Ne dijelim muziku na stilski ispravnu ili neispravnu. U Londonu sam završio fakultet za modernu muziku gdje su svi stilovi zastupljeni od 1920-te do danas. Znači govorimo o jazzu, bluesu, reaggeu, pop, disco, R&B itd... U svakom stilu nađem inspiraciju. Negdje manje, a negdje više, sto se i čuje u mojim rock/metal aranžmanima.
Tvoj prvi samostalni album zove se "Sevdah metal". Naslov sasvim indikativan, ali sadržaj koji se dosta kreće u zadanim metal gabaritima ima svoje originalne trenutke sadržane u ritmici, melodici kao i instrumentima nesvojstvenim metal glazbi (mislim prvenstveno na harmoniku). Po mom skromnom mišljenju reprezentativan je to primjerak metal scene sa originalnim prezentiranjem bosanskog usuda, tuge naročito eksponiran kroz "Sevdah Metal Rhapsody". Kaži nam nešto više o nastajanju albuma, suradnji sa stranim glazbenicima.
Tijekom studija u Londonu, smatrao sam da je došlo vrijeme da se polako i ja počnem autorski dokazivati. Tražio sam neku formulu koja nije klišej nego nešto što će biti moj pečat u karijeri i po čemu će se i mene nekad sjećati. Pravio sam polako demo snimke i snimao ih u kompjuter. Prvo nisam znao kojim pravcem bi to išlo, ali kada sam sabrao sve ono što se meni sviđa i odakle dolazim, izbor je pao na Sevdah Metal. Da sam se rodio u Španjolskoj možda bi se zvao Flamenco Metal. Kada se tog materijala nagomilalo, kontaktirao sam finsku kuću Lion Music i poslao čitav taj opus mojih radova. Oni su to prihvatili sa oduševljenjem. Poslali su ugovor i rekli da slobodno uđem u studio i snimim to po pravim standardima. Pozvao sam bubnjara Mikea Terranu kojeg sam poznavao od ranije. Svirao je u pregršt bendova koje sam intenzivno slušao. I on se oduševio materijalom, te je pristao sudjelovati. Na njegovu preporuku  dobili smo pjevača Johna Westa koji je par mjeseci ranije napustio grupu Royal Hunt. Došli su u London i završili sve za 4-5 dana. Onda sam ja imao još par mjeseci posla dosnimiti sve ostalo. Pored električne i akustične, svirao sam tu i bas gitaru te snimao razne tradicionalne instrumente, horove itd... Te usputne  instrumente nisam svirao ja nego sam dosta putovao po Europi i snimao prijatelje kao goste na albumu  za koje sam znao da su majstori svog zanata. Na kraju sam mix i mastering završio u Splitu, u studiju “Deva” kod Dade Marušića, a posao sound inženjera uradio je Dean Clea, bivši pjevač grupe Osmi Putnik. Album se distribuirao u 60 država po cijelom svijetu i dobio je najbolje recenzije u svim rock/metal magazinima iz tog doba. Sjećam se da je i Bruce Dickinson tada objavio neki solo album pa smo uvijek u recenzijama bili na istoj strani. Čini mi se da smo u svakoj imali ocjenu više od njega . Kada se sjetim toga, sjetim se i da smo bili na policama najvećih CD shopova u Europi  i uvijek smo stajali pored diskografije Iron Maidena. Danas sviram sa drugom ekipom, ali ćemo na koncertima izvoditi i pjesme sa tog albuma.
Kao da si zadnjom rečenicom preduhitrio moje sljedeće pitanje koje se odnosi na svirku uživo. Mnogi te smatraju gitarskim Paganinijem, tvoja brzinu sviranja gitare podsjeća na nekad najbržeg gitaristu Alvin Leeja. Siguran sam da ti brzina nije primaran cilj prilikom sviranja, u tvojoj svirci ima potrebnog nadahnuća i kvalitete, pa me zanima kako bi isti atmosferski naboj sa oba albuma predstavio koncertnoj publici na zrcalan način.
Ima puno bržih gitarista od mene. Iako je brzina u ovoj muzici nešto što je često prisutno i djeluje efektno u aranžmanima, ona nije neophodna za krajnji rezultat. Bitna je ideja i nivo kreativnosti. Raznim se tehnikama može dostići željeni efekt. Brzina je samo još jedno tehničko sredstvo koje pomaže u izražaju. Ja se više bavim muzičkom formom u cjelini nego tehničkim detaljima, mada je sve na svoj način važno. Kada budemo svirali uživo trudit ćemo se da nastup približimo originalu sto je moguće više. Nekada to nije 100% moguće pa ćemo negdje mijenjati aranžman, ali nećemo mijenjati generalnu formu. Ista energija mora biti prisutna i na bini.
Postoje li kakve mogućnosti prezentiranja tvoje glazbe uživo hrvatskoj publici, ili možda onoj izvan granica bivše države?
Naravno. U Hrvatskoj već pregovaram za par gradova na ljeto. Mi smo dostupni za suradnju i u ovom periodu polako punimo datume za ovu godinu. Svi ozbiljni klubovi i festivali mogu da se jave za suradnju. Svirat ćemo gdje god nas pozovu i imaju uvjete za nas. To uključuje i prostore van granica ex. YU.
Split je konačno dobio klub koji može zadovoljiti većinu kriterija za održavanje dobrih koncerata. Na pamet mi pada i jedinstvena ljetna pozornica na tvrđavi Sv. Mihovila u Šibeniku s koje bi zvuci metala imali dodatnu boju. Možeš li nam otkriti koji su to gradovi s kojima pregovaraš?
Za sada su u igri Split i Dubrovnik. O detaljima ću se oglasiti preko moje facebook stranice čim se sve potvrdi. Svirao sam i ranije u Splitu i provodio dosta vremena u raznim studijima pa se radujem ponovnom dolasku.
Izgleda da se "sveti" zadatak glazbenih kritičara očituje u nametljivim uputama glazbenicima kako po svaku cijenu trebaju promijeniti svoj glazbeni svjetonazor. Istina je da  uporno ponavljanje istih glazbenih obrazaca zna umrtviti interes publike, no s druge strane eksperimentiranje zna biti itekako kontraproduktivno. Što misliš o tome, kakvi su inače tvoji planovi i želje? Kakva bi se glazba  mogla naći na tvom narednom albumu?  
Surađujem s muzičarima raznih stilova. Snimio sam do sada oko 500 projekata sa strane za razne izvođače. To u Bosni kažu "od sevdaha do Baha". To mi je posao pa se muzičari često sami javljaju zbog studijskog angažmana. Međutim, kada radim solistički projekt, onda će to uvijek biti u nekoj formi rock muzike. Uz to sam odrastao i uvijek sam želio da održim rock tradiciju, ali sa mojim izražajem i dodanim "vitaminima" - kao produkt moje kreativnosti. Koliko je to dobro ili nije neka publika ocijeni. Objektivnost "kritičara" često je bez osnova i argumenata. Ja ne živim po knjizi jer mi je pisac rijetko uspio dokazati da je u pravu. Obično sve pročitam i analiziram pa onda stvorim svoje kritičko razmišljanje i kreiram svoja pravila. Ako su danas moderni silikoni pa se zbog toga pune arene, to ne znači valjda da i mi treba da ih ugradimo. Ja na svojim projektima stilski neću puno odstupati od ovog pravca što opet ne znači da ne pratim trendove. Stilovi koji su danas u trendu jednostavno nisu dovoljni da se kroz njih izrazim onako kako želim.
Nedavno je objavljen tvoj drugi samostalni album "Beyond Rock". Kaži nam detaljnije nešto o nastajanju istog, te  kako si došao do producenta Thomasa Newmana.
Od prošlog autorskog albuma do danas prošlo je 10 godina. Smatrao sam da je vrijeme da ponovo ostavim neki pečat kako bi publika vidjela da sam "živ". Zadnjih par godina sakupljao sam materijal za novi album i snimao demo snimke. Kada sam odabrao oko 35 minuta materijala, koji bi dostojno obilježio taj period, odlučio sam se na snimanje. Toma Newmana sam upoznao u Londonu kod producenta Bojana Anđića dok sam snimao gitare za Bojanov filmski projekt. Oni su se od ranije poznavali pa je Tom slučajno svratio i čuo kako ja snimam. Pohvalio me i malo smo popričali. Poklonio sam mu CD "Sevdah Metal" i rekao da uskoro snimam novi album. U šali sam rekao da bih volio da ga on producira, a on se na moje iznenađenje ozbiljno ponudio i tako je krenula suradnja. Došao je u Mostar u studio Pavarotti i svi smo bili sretni jer smo znali da ćemo uz njega dobiti reprezentativan rezultat. Ipak je on legenda sa produkcijskim umijećem. Njegovi radovi su prodati u ukupno 50-tak milijuna ploča od kojih najviše diskografija Mikea Odlfielda. Osnovao je i legendarni Virgin Records zajedno sa Richardom Bransonom još 1973. godine. Beyond Rock je po konceptu malo drugačiji od prošlog albuma. Uspjeli smo ga napraviti dovoljno komercijalnim, a u isto vrijeme zadržali smo energiju i čvrstinu rock zvuka. Nismo se puno oslanjali na tehnologiju nego smo ga svirali srcem i sve zvuči kao da je svirano uživo. Ustvari zadnja pjesma "Ljubav ce se snaći i bez nas - unplugged" je i snimljena uživo. To mi je prvi put uspjelo u studiju. Moja želja je bila da se rock uz koji sam odrastao dovede u današnju modernu produkciju pa da ono čime smo mi bili inspirirani približimo današnjim generacijama. Odatle i naziv "Beyond Rock".
I na kraju stereotipno pitanje. Koga slušaš od domaćih i stranih glazbenika, je li te neko ime posebno oduševilo i zainteresiralo?
Već nekoliko godina ne slušam muziku toliko često kao u vrijeme dok sam se formirao kao muzičar. Pratim usput po nešto ako mi dođe pod ruku. Prezauzet sam svojim muzičkim angažmanima pa nemam vremena za svakodnevno praćenje scene. Nemam čak ni radio u autu. Ako se nešto baš ističe od konkurencije, to svakako dođe i do mene. Nisam nešto oduševljen scenom u zadnjih desetak godina. Današnjim bendovima fali onaj "WOW" faktor. Pomalo je sve postalo dosadno. Mene inspirira muzika od koje i ja mogu nešto naučiti. Toga je danas sve manje. Više pažnje posvetim muzici koja ima neku ozbiljnu inteligentnu socijalnu poruku nego muzici koja je samo produkcijski kvalitetna. To je valjda došlo s godinama.