Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Seed Holden2

Iza imena Seed Holden "krije se" talentirani kantautor Ljudevit Ivić. Prvi album "Script" izdan prije dvije godine, snimio je u bendovskoj varijanti s bubnjarem Lukom Ižakovićem i bas gitaristom Matejem Vidranskim. Na novom solo albumu "The Fall Of My Youth" osim dobre glazbe, zadržao je i ime Seed Holden te sve odradio sam. O tome što ga je ponukalo na solo album, kako je nastao "The Fall Of My Youth" te o još nekim zanimljivostima vezanim uz Seed Holden, porazgovarali smo s Ljudevitom Ivićem nešto prije a nešto poslije izlaska albuma.

Kako si?
Super, hvala!
Što se radi ovih dana?
Taman završavam novi album, drugi po redu. Totalno se razlikuje od prvog jer je posve akustičan. Sve sam svirao, pjevao, snimao i pisao sam.
Multiinstrumentalist?
Ma to su uglavnom sve jednostavne dionice, ali hajde ako to neki ljudi vole nazivati multiinstrumentalizmom onda nek' bude.
Gdje si snimao album?
Imamo prostoriju za probe u valpovačkom dvorcu koji je nažalost većim dijelom napušten (osim Muzeja Valpovštine koji je i dalje tamo i ponekih sezonskih festivala). Tamo sam sve snimao. Takvi prostori su vrlo zahvalni jer imaš mir, zidove debele tri metra pa možeš otići u koje god doba dana želiš i raditi buku (paradoksalno jer album sam po sebi nije bučan). Znao sam se tako tamo zavući u gluho doba noći i uz pivo i mjuzu komunicirati s duhovima prošlosti. Vjerujem da se dio te atmosfere osjeti i na albumu.
Znači kao da imaš vlastiti studio i još k tome u dvorcu…
A nije to baš pravi studio. Studio u većini slučajeva podrazumijeva i određeni akustični tretman. Ovaj pak album nije zahtijevao nešto ekstra u produkcijskom smislu pa je snimanje bilo izvedivo u takvoj prostoriji.
Možeš li mi reći kakav ti je bio prvi album „Script“ i po čemu se ovaj razlikuje od njega?
Prvi je također bio baziran na tom nekom akustičnom zvuku, ali su aranžmani bili tako riješeni, recimo, da je ispao bendovski. Ostala je ta neka standardna struktura: akustična gitara, bas gitara, bubnjevi, klavijature s vremena na vrijeme električna gitara. Dečki iz benda su sudjelovali u snimanju svojih dionica. Na ovom albumu je sve bazirano na akustičnoj gitari, sve su pjesme većinom snimljene iz jednog take-a, znači vokal i gitara odjednom i onda sam dodavao ostale elemente, tipa klavijature, udaraljke i slično.
seed holden albumŠto te ponukalo da sve sam radiš?
Krenuo sam isto tako kao što sam radio prvi album "Script". Taman sam snimio jednu stvar, mislim da će ta otvoriti album, moram još odlučiti, i dobio sam zvuk, ambijent i vibe koji mi se svidio i to me odvelo u  smjeru da sam odlučio tako raditi ostatak albuma. Uhvatio sam cijeli ambijent tog mjesta, tog dvorca, tematika pjesama je dosta introspektivna, vratio sam se u nekim stvarima u djetinjstvo, nekada odletio u Inozemstvo, pričao o ljubavi i jako mi se sviđa oblik koji album poprima. Album je intiman, miran i ogoljen. Zahtjeva pozorno slušanje, po mogućnosti ležeći sa slušalicama u mračnoj prostoriji. Mislim da je to najbolji recept da se doživi.  U protivnom, ako misliš slušati stvari uz pivo sa društvom, nije preporučljivo, ali, hajd, može proći i uz jutarnju kavu. No poruka je jasna: "Lezi i slušaj!"
Bi li volio čuti kako je to netko doživio?
Da, imam par frendova koji mi na sve što izbacim, svidjelo im se to ili ne, daju neki feedback. Analiziraju ili mjuzu ili tekstove, ali najviše volim čuti o tome što određeni dijelovi pjesme znače ljudima, recimo asocijacije ili osjećaji koje bude u njima. To je taj čaroban trenutak kad nešto što si ti napravio postaje tuđe i to je genijalno; kad napusti tvoje odaje i dalje je tvoje, ali prepušteno na milost i nemilost drugih. To je i dobro i jezivo, zastrašujuće!
A što kad netko totalno fula poantu?
Opet legitimno. Ljudi oko glazbenih komada grade svoj svijet asocijacija i svoju vlastitu priču. Nezgodno bi bilo, otkrivajući "pravu istinu" iza pjesme koja je napisana, srušiti "izmišljene priče i asocijacije" publike. S druge strane pak, za neke pjesme ponekad želiš da se izričito zna o čemu poje. Kako bilo, u oba slučaja stavljaš svoju intimu pred druge i to je krasno i vrijedno pohvale. Zato mi se općenito neutemeljene i "pljuvačke" kritike nikada nisu sviđale.


Možeš li se dotaknuti bar jedne pjesme s albuma?
Sad si me baš uhvatila! Svaka mi je prirasla srcu, ali hajde ako baš moram birati onda neka to bude naslovna "The Fall Of My Youth". Sjećam se da sam u srpnju 2016. godine kupio novi mikrofon i prva stvar koju sam snimio je bila upravo ta. Tad je nastala atmosfera, tada sam dobio smjernicu kojim putem nastaviti. Samo me je odvela.
Ajmo se vratit u tvoje djetinjstvo. U koju si se pjesmu/bend zaljubio kao mali?
Definitivno Beatleasi. Stari mi je kupio njihov „Greatest Hits“ album i to je bilo to. Mislim da su oni neiscrpan izvor inspiracije. Kasnije se sve počelo nekim drugim smjerom razvijati. Na red je došla Metallica i njihov ReLoad i Master of Puppets. Master of Puppets mi je i dan - danas jedan od najboljih i najdražih albuma ikada i često ga znam poslušati. Poslije Metallice došla je faza Dire Straitsa i Nirvane, pa konačno Pink Floydi. Poslije više-manje što ti dođe, ali ove bendove smatram "milestonesima" u mom otkrivanju glazbe. Nikada neću zaboraviti svoje dječačke dane, ljetne praznike, uho naslonjeno na jedan zvučnik Sonyjeve linije kupljene u obližnjoj robnoj kući (dok se nije sve preselilo na periferije grada haha), snifanje bookleta koji su dolazili uz CD-e i isčitavanje svake moguće informacije o bendu. Danas je to klincima sve dostupno na Internetu. Kao da uopće više nema mistike koju je glazba nekada imala, dok su izvođači gotovo bili obavijeni velom tajni i prepušteni imaginaciji. Danas klinci doslovce mogu vidjeti kako izgleda govno najdražeg pjevača/pjevačice, a vizualni doživljaj glazbe je postao neizbježan i gotovo imperativ. Glazba se počela konzumirati očima.
Tko su ostali članovi benda?
Luka Ižaković na bubnjevima i Matej Vidranski na bas gitari. Znamo se od djetinjstva, svirali smo ko klinci u nekim bendovima. U početku je to bila čudna kombinacija, dvije akustične gitare i bubnjevi jer to nitko nije radio. Jedno vrijeme smo tako peglali i zasitili se toga. Onda je Matej zasvirao bas i to je bilo to. Sve je prodisalo.
Gdje ste do sada nastupali i možeš li neku svirku izdvojiti?
Bilo nas je svuda, stvarno. Volim(o) svirati po klubovima, covere i autorske stvari. Imali smo, recimo, promociju "Scripta" u listopadu 2016. u zagrebačkom Vinylu koja nam je ostala u jako lijepom sjećanju. Od malo "etabliranijih" svirki, definitivno CMC festival u Slavonskom Brodu i Festival u Donjem Miholjcu – BackYard festival te Festival Craft Piva u Osijeku.
Kako je bilo u Brodu?
Brutalno i, iskreno, malo smo se sasrali! Nemamo iskustva svirati tako velike svirke, a i akustična varijanta koju sviramo se dosta razvodni na velikim pozornicama. Da smo imali električnu gitaru sa strane to bi već bila drugačija slika, ali o uvođenju iste također polako razmišljam. Sve u svemu mislim da smo dobro odsvirali.
Skupljaš li nekad fore velikih bendova s velikih pozornica?
Pokušavam na taj način naučiti koliko je god moguće, ali je sve stvar u praksi.
Gledaš li kad sam sebe?
Ako mi netko pošalje snimku sa naših svirki, naravno, ali ne može se to mjeriti s profilom koncerta kao što je CMC jer na takvim svirkama sudjeluješ jednom u godinu dana (i tu sam možda pretjerao), predstavljaš autorski materijal, ljudi ga ne znaju i ne možeš očekivat nekakav ekstra feedback od publike na tvoje stvari. To je jako zeznuto. Druga je stvar kad si Pađen i imaš „Otkazani let“. E od takvih majstora učiš, ali opet mora postojati prostora da naučenu teoriju primjeniš u praksi.
Što bi volio pokupiti od Pađena?
Kao prvo, izvrstan je gitarist, ima brutalan sound, a bome zna napisati pjesmu.
Svirao si i u Berlinu. Kakva su ti iskustva s tamošnjih svirki?
Jako zanimljiva! Kada god stignem, sviram na open mic sessionsima i puno buskam. Ipak, jedan session mi je ostao u posebnom sjećanju. Naime, bio je koncipiran tako da je svaki sudionik u publici imao slušalice, a izvođači bi bili, naravno, ozvučeni. Na taj način publika je bila primorana slušati što glazbenik ima za reći, a i svaka mogućnost pričanja i buke je automatski eliminirana. Čini se pomalo diktatorski, ali na to mjesto dolaze ljudi koji zaista žele slušati glazbu. Moram priznati da sam se i tu dobrano sasro.
Ima li neki tvoj nastup na kojemu se nisi sasro?
Ima da, ima, naravno, ali sam po prirodi veliki tremaroš. Spletom okolnosti taj session mi je bila prva svirka u Berlinu ikad i došao sam pomalo neufuran, ali dobro je prošlo.
A što onda voliš vidjeti kod publike?
Inače, uvijek težiš i maštaš o tome da naiđeš na publiku koja je zainteresirana i koja te sluša. E kada se to dogodi, kada se susretneš s grobnom tišinom, zna biti zeznuto. Pogotovo ako su prijašnja iskustva potpuno drukčija,  ako je većina svirki koje si odsvirao bila pred publikom koju baš ništa ne zanima. Zato pazi što želiš :D Iako su i takve situacije često zanimljive jer se baš među tom "masom" nezainteresiranih nađu dva pojedinca koji postanu tvoji vjerni fanovi.
Iako zasad manje/više pjevaš hrvatskoj publici, pjesme su na engleskom jeziku, zašto?
Kako bi se premostila jezična barijera u komunikaciji izvan granica Lijepe Naše. Svijet je odavno postao globalno seoce, Internet ruši sve fizičke prepreke i mjuzu je moguće distribuirat skoro gdje god ti srce poželi. Engleski je za sada najjednostavniji jezik na planeti, a mislim da će se mlađim generacijama uskoro uvući pod kožu kao drugi materinji. I sami smo svjedoci ogromnog trenda izvođenja i pisanja glazbe na engleskom jeziku unutar naših granica (pa i naravno šire) i u tom svom uzletu mi nisu jedino jasne poneke diskografske kuće koji se drže izričaja na hrvatskom k'o pijani plota, a vani čeka ogromno tržište za izvoz. Ako to može, recimo, jedan Island, možemo valjda i mi. Mislim da kod pojedinih mladih autora postoji ogroman potencijal i talent, ali im fali potpora institucije i mašinerije. Pri tome naravno ne mislim da bi se svi mladi izvođači trebali odreći pisanja na hrvatskom. Dapače, imam i ja jedan album spreman na krasnom nam materinjem jeziku :)
I za kraj, imaš li neku poruku za publiku, nešto što bi volio reći a pozornica za takve poruke nije mjesto?
Lezi i slušaj!