Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Jean Luc PontyU organizaciji HDS-a i KD Lisinski 10. će ožujka 2016. u Maloj dvorani Lisinski nastupiti legendarni francuski violinist Jean-Luc Ponty u duetu s pijanistom Wiliamom Lecomteom. Isti dan, s počekom u 11 sati, Ponty će održati glazbenu radionicu, a prije koncert bit će mu dodijeljena nagrada Porin Special Merit Award za posebna postignuća u glazbi.

 

Kako gledate na violinu u jazzu?
Dugo sam se osjećao usamljeno kao violinist u svijetu jazza i rocka, ali sad sam vrlo sretan jer sam spoznao da nadahnjujem mlade nadarene glazbenike poput Regine Carter, a također i Evana Garra koji danas svira s Al Di Meolom. Oni nastavljaju ono što sam započeo. Također volim Chrisa Howesa iz Cincinnnatija, najviše zato što je njegov koncept sviranja je vrlo blizak mojem, a ipak je zadržao osebujnost i intenzivnu emocionalnost. To me uvjerilo da će se koncept sviranja suvremene violine nastaviti.

Koliko ste godina imali kad ste svirali na glasovitom Violin Summitu s legendarnim glazbenicima: Stuffom Smithom, Stephaneom Grappellijem i Svendom Asmussenom?
mao sam dvadeset i tri ili dvadeset i četiri godine.

Kako ste se osjećali kao mladić koji svira s legendama?
Za mene je to bilo fantastično iskustvo jer sam bio mladić koji tada još nije bio slavan kao Stephane Grappelli, Stuff Smith i svi ti jazz violinisti, ali osjećao sam sigurnost jer sam već imao status novog violinista koji svira suvremenijim načinom. Znao sam da pripadam među njih. Bilo je zabavno svirati sa Stuffom Smithom jer on je bio jedini jazz violinist koji je doista utjecao na mene.

Zašto? Zašto ne, primjerice Grappelli koji je Francuz kao i vi?
Zato što su Grappellijevo ritmičko fraziranje, harmonije i vibrato bili bliski europskoj glazbi, gypsy stilu. Kad se pojavio bebop jazz glazbenici su mislili da violina nije dobro glazbalo za takav način sviranja, za suvremeni jazz, da je sladunjava i da se njezin vibrato ne uklapa u taj urbani, agresivni glazbeni stil. Stuff Smith je bio prvi koji je doista zaboravio na tradicionalni, klasičarski vibrato i prilagodio je violinu novom jazzu. Svojim je pristupom sviranju prilagodio violinu jazz glazbi ne pokušavajući prilagoditi jazz žičanom glazbalu. Grappelli je bio fantastičan, divim se njegovoj nadarenosti, imao je izniman, istinski, dubok talent, ali od njega nisam imao što posuditi kako bih svirao bebop. Stuff Smith je bio jedini violinist koji se približio bebopu. Bio je oštar, njegov je juriš bio kao u trubača ili saksofonista. Bio je vrlo bluesy. Bio je bluesman. Blues mu je bio u krvi.

Kako je prihvatio vaš suvremen pristup?
Bio sam presretan što me jako volio. Predivno je govorio o meni. Rekao je da je to što sam učinio za violinu jednako onome što je Coltrane učinio za saksofon. Bio je to divan kompliment koji je došao od njega, ali i veliko ohrabrenje jer u to doba nije bilo jazz škola, niste mogli dobiti diplomu iz jazza, ničega čime biste mogli dokazati jeste li dobri ili loši. To je bilo jako dobro.

Koliko je Violin Summit bio važan za početak vaše karijere u SAD-u?
Zahvaljujući Summitu skrenuo sam pažnju na sebe, uključujući pažnju Johna Lewisa koji je bio jedan od utemeljitelja Modern Jazz Quarteta, a u to je doba bio glazbeni ravnatelj Monterey Jazz Festivala u Kaliforniji. Vodio je računa o tome što se događa diljem svijeta, ne samo u Americi. Kad je putovao, primjerice kad je dolazio u Europu, pažljivo je slušao i obraćao pozornost na lokalne nadarene glazbenike. Kad je čuo Violin Summit poželio je napraviti isto u Kaliforniji. Tako sam 1967. prvi put u životu došao u Kaliforniju. Bio je to prvi korak. Tada me, na festivalu, čuo producent iz Los Angelesa i ponudio mi ugovor za snimanje ploče. Bio je to početak moje karijere u Americi.

Zašto se nije ostvarla želja Johna McLaughlina koji vam je ponudio da svirate u prvoj postavi Mahavishnu Orchestra?
Zato jer sam tada živio u Francuskoj i, kad su počeli raditi s bandom nisu imali pojma da će postati slavni i da će puno zarađivati. Na početku su bili kao i bilo koji drugi band koji započinje karijeru i bilo im je preskupo plaćati moja putovanja iz Pariza, radne i imigracijske dozvole. Bilo je presloženo. Isto tako želio je da bas svira Stanley Clarke. Billy Cobham je nazvao Stanleya Clarkea, ali on je već bio član drugog banda. U to smo doba bili dijelom istog glazbenog pokreta i, iako nismo svi svirali zajedno, mogli smo mijenjati sastave u kojima smo željeli svirati. Tada sam došao u Sjedinjene Američke Države kako bih otišao na turneju s Frankom Zappom zbog čega sam dobio papire za ostanak i rad u zemlji. Imali smo jednomjesečnu turneju po Americi, dva sastava zajedno; Mahavishnu Orchestra je otvarao koncert, a Zappin band je slijedio. Poslije toga McLaughlin me pozvao da se pridružim Mahavishnu Orchestru iako nije znao da napuštam Zappu. Bila je to slučajnost. Nisam znao što bih učinio. Namjeravao sam se vratiti u Francusku jer nisam imao novaca niti posla, ali kad me McLaughlin pozvao i ponudio da krenem na turneju s Mahavishnu Orchestrom, počeo sam ozbiljno razmišljati o toj ponudi.

Album “Apocalypse” snimili ste s Mahavishnu Orchestrom i London Symphony Orchestrom, no to nije bila vaša jedina suradnja s nekim orkestrom. Kako surađujete s orkestrima?
Kad surađujem s orkestrima izvodim vlastitu, a ne klasičnu glazbu. Kao i u osamdesetima, pišem orkestracije za nova djela. Tada je sa mnom jazz pijanist, bez ritam sekcije. Kad imam klavijaturista ili teksturu za orkestracije, tada pišem aranžmane za simfonijski orkestar, ali postoje i dijelovi predviđeni za improvizacije. Improvizacije ostvarujem zajedno s jazz pijanistom, a dinamika je prilagođena simfonijskom orkestru. Volim to.

Zašto niste pristali na poziv Chicka Coreae koji je želio da svirate s njegovim sastavom Return to Forever?
Bio sam neodlučan jer tada sam već godinu dana poduzimao turneje sa svojim bandom i snimio sam album. Bilo mi je jako teško donijeti odluku jer ponovno sam počinjao od nule. No, konačno sam odlučio da je došlo vrijeme da pokušam skladati vlastitu glazbu i utemeljim svoj sastav. Bilo je - sad ili nikad. Tako sam odlučio nastaviti djelovati s vlastitim sastavom. Godinu dana poslije Chick Corea mi je rekao da sam donio ispravnu odluku. No, sjajno je što smo tijekom svih tih godina ostali prijatelji i predivno je što trideset i pet godina poslije mogu svirati s tom grupom.

Kakav je osjećaj svirati s tim, jednim od najvećih jazz-rock sastava?
Doista je zabavno. Novinar koji je u Francuskoj sa mnom radio intervju rekao je da sam jedini glazbenik koji je svirao s “Beatlesima” i “Rolling Stonesima” jazz-rocka, jer svirao sam s Mahavishnu Orchestra koji je bio prvi doista slavan jazz-rock band, a potom se pojavio Return to Forever, uz Weather Report i neke druge. Zabavno je jer imamo mnogo toga zajedničkog. Sretan sam. Imam sreću što sam ostvario tako dug glazbeni život.

Tijekom kojeg ste svirali s afričkim glazbenicima i istraživali afričku glazbu. Kako su na vaše stvaralaštvo djelovala ta iskustva?
Kao mladić slušao sam sve vrste glazbe, primjerice glazbu tibetanskih redovnika - tibetansku glazbu. Bio sam znatiželjan, želio sam otkrivati različite vrste glazbe koje se sviraju diljem svijeta. Jako sam bio zainteresiran za afričku glazbu. Slušao sam plemensku glazbu koja je vrlo jednostavna. Slušao sam snimke koje su napravili istraživači koji su odlazili u sela, primjerice pigmejska. Kad sam spoznao - tada sam već petnaest godina živio u Kaliforniji - da u Parizu žive neki afrički glazbenici koji sviraju suvremenu afričku glazbu, postao sam znatiželjan i pokušavao saznati kakvu vrstu glazbe oni sviraju. Odlučio sam upoznati neke od njih i svirati s njima na neobaveznim nastupima. Bio sam zainteresiran za improviziranje na njihove ritmove, te sam ih morao naučiti. Neki od njih su iznimno složeni, teški za razumijevanje zapadnjačkog uha.