Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

Didier LockwoodStasao pod utjecajem velikana Jean-Luca Pontyja i Stephanea Grappellija, violinist Didier Lockwood razvio je vlastiti glazbeni put, od jazz-rock početaka do inovativnog eksperimentiranja s zvukom električne violine ili improvizacijskih nastupa s glazbenicima iz Turske ili Indije.

Često se vraća i korijenima, klasičnoj glazbi kojom se bavio još u djetinjstvu, a poslije je skladao operu, klavirski koncert i violinski koncert. Povremeno svira i trubu. Održava brojne majstorske tečajeve, a na poziv Yehudija Menuhina predavao je u njegovoj školi u Londonu. Lockwood je kasnije otvorio i vlastitu školu improvizacije, Centre des musiques Didier Lockwood. Prošle je godine proslavio četrdeset godina karijere tijekom koje je svirao s velikanima kao što su Stephane Grappelli, Michel Petrucciani, Billy Cobham, Allan Holdsworth ili Maksim Vengerov. Dobio je niz diskografskih nagrada i priznanja, među ostalima francuske titule Viteza Legije časti i Časnika reda za umjetnost i književnost. Zagrebačka publika moći će 24. rujna s početkom u 20 sati uživati u njegovim inovativnim solističkim nastupima, ali i u posve novoj glazbenoj suradnji. Naime, u drugom dijelu koncerta, podnaslovljenom “Didier Lockwood meets Joe Kaplowitz Trio” pridružit će mu se pijanist Joe Kaplowitz, kontrabasist Zvonimir Šestak i bubnjar Janko Novoselić. Jedan od ciljeva festivala Rendez-vous, kao i sezone Jazz.hr, upravo je stvarati nove veze između francuskih i hrvatskih umjetnika, koje će potrajati dugo nakon festivala.


Kako ste otkrili jazz glazbu?
Otkrio sam ju u mladim danima jer je moj stariji brat Francis odmalena bio zainteresiran za jazz i svirao je glasovir. Uz njega sam slušao jazz, ali i rock. Tako sam u najranijoj mladosti slušao Johna Coltranea, Theloniousa Monka i Milesa Davisa. Odrastao sam uz tu glazbu. No, budući da sam bio klasično obrazovan violinist svoje sviračko znanje nisam mogao primijeniti na jazz, nisam bio u stanju improvizirati. To je bilo zato što sam učio svitati po notama a ne po sluhu.

Što je prema vašem mišljenju jazz?
To je glazba koju odlikuju izvrsnost i sloboda. No svaki put kad glazbu gurnemo u neku ladicu i kažemo, primjerice da je to jazz, ona iskoči iz te ladice jer svaki je put drukčija. Dakle, jazz je glazba koju ne možemo pospremiti u neku ladicu. To je jedina glazbena vrsta koju možemo okarakterizirati na taj način. To je slobodna glazba - glazba slobode.

Koji su, prema vašem mišljenju, najvažniji glazbenici u povijesti jazza?
Svi su važni. Svaki od glazbenika donio je nešto svoje, jedinstveno. Puno je kreativnih glazbenika koji nisu dio šuo biznisa i zato nisu poznati širem krugu ljubitelja glazbe. Mogao bih reći da je Miles Davis iznimno važan jazz glazbenik, kao i John Coltrane. Važan je i Frank Zappa. Naravno i Johann Sebastian Bach koji je prema mišljenju nas glazbenika bio prvi jazzist. Obožavam Keitha Jarretta. Kad sam počeo svirati jazz moj je uzor bio Jean-Luc Ponty. Obožavam mnoge glazbenike. Svi su važni.

Koji su vas najviše nadahnjivali?
Kao violinista najviše me nadahnjivao Jean-Luc Ponty zato što pripada tek jednom naraštaju ispred mojeg. Stariji je od mene. Promijenio je zvuk violine, elektrificirao ju je. Poznat je upravo po sviranju električne violine. Teško je odgovoriti na to pitanje. Kad god sviram s nekim glazbenikom ponešto naučim, nadahnjujem se njegovim sviranjem.

Zašto ste odlučili svirati violinu?
Ako mi violina nešto govori dobra je za mene i volim ju svirati. Za mene je dobra violina ona za koju osjećam kao da mi pjeva.

Zašto volite svirati s glazbenicima koji djeluju u raznim stilovima: rocku, jazz-rocku, gypsy swingu, mainstream jazzu?
Iako volim svirati u svim tim stilovima ne osjećam se kao specijalist za neki od njih. Volim različite boje. Kad sviram indijsku glazbu to činim zato što mi se sviđaju određene boje. Kad sviram jazz-rock to su druge boje, kad sviram klasičnu glazbu to su druge boje. Glazbenik je poput slikara - mora koristiti puno boja kako bi stvorio nešto kreativno i duboko. Također sam slikar amater. Obožavam slikati. Pišem knjige. Volim pisati. To nazivamo sinestezijom. Naša osjetila razvijamo i objedinjujemo. Razvijamo naš ukus, način slušanja, kušanja, dodirivanja. Imaš li, primjerice, sklonost prema slikanju bit ćeš bolji glazbenik.
Didier LockwoodNadahnjuje li vas vaše slikarstvo za stvaranje glazbe i nadahnje li vas vaša glazba za slikanje?

Da, naravno, to je kao uzajamno prožimanje raznih disciplina. Kad naslikam lijepu sliku to me nadahne da skladam dobru glazbu. Naposlijetku zainteresiran sam za razvijanje svih vrsta osjetila. Zanimaju me razne vrste mirisa, dodira, pogleda... Sve se to objedinjuje. To je moj način razmišljanja. Kad dijete uči glazbu trebalo bi se upoznati i s drugim vrstama umjetnosti, s drugim načinima kreativnog izražavanja. Miles Davis je također bio slikar.

Koja ste iskustva stekli svirajući s rock bandom Magma?
Surađujući s tim bandom spoznao sam kako je biti u okružju glazbenog teatra. Bio je to posve drukčiji umjetnički iskaz. Naime, band Magma je u svoj glazbeni iskaz uključivao elemente teatra, ali i duhovnosti. Volio sam svirati s članovima tog sastava. U tu sam suradnju unosio sve svoje tijelo i dušu. Ona je za mene bila jako važna. Svako takvo iskustvo unapređuje moju umjetničku sposobnost, način komunikacije, glazbenog razmišljanja, pogleda na glazbu.

Kako je europska glazbena tradicija utjecala na vaše stvaralaštvo?
Taj je utjecaj vrlo snažan. Najprije se očitovao kroz moju ljubav prema romskoj, a poslije i španjolskoj glazbi. Proučavao sam folklor raznih europskih naroda, primjerice Bugarski. Snažno sam nadahnut ženskim zborom The Mystery of the Bulgarian Voices s kojim sam nedavno surađivao. No, nisam fasciniran samo europskom tradicijskom glazbom. Trenutno surađujem s mongolskim i kineskim glazbenicima. Poznavanje indijske glazbe je također važno.
Što vam je najvažnije u vašem stvaralaštvu?

To je uvijek težnja za pustolovinom. Želim stvoriti uvjete u kojima se mogu izgubiti kako bih kroz taj proces čim bolje upoznao sebe. Ne želim se ponavljati, ne želim svirati ista sola. Svaki put sviram kao da mi je prvi, bez ikakvih komercijalnih pretenzija. Svaki put kad stupim na pozornicu želim biti druga osoba. Često se lažno predstavljamo jer se bojimo biti drukčijima nego što nas znaju. Puno toga ponavljamo iz navike. U glazbi uvijek želim pronalaziti nešto novo i drukčije.

Što vas nadahnjuje?
Nadahnjuje me sposobnost jasnijeg pogleda na stvari, na prirodu života, jasnijeg slušanja, kušanja, osjećaja ljubavi. Sve više razvijam te mogućnosti zbog čega postajem sretnija osoba. Sve više život mi se čini nevjerojatnim. Svake se sekunde propitujem. Ne želim živjeti u društvu koje je potpuno hipnotizirano televizijom, računalima. Živimo u teškim vremenima u kojima je pojam slobode ugrožen. Jedini način da se osjećam slobodnim je da sviram glazbu, da improviziram, da se isključim iz zajednice koja želi da igram po njezonim pravilima. Želim se maknuti iz toga. Želim biti neovisan. Želim sudjelovati u neuobičajenim projektima. Želim djelovati izvan ustaljenih obrazaca. To je uzbudljivo.

Što vam je važno kao violinistu?
Najvažnije je ostvariti dobru intonaciju. Violina je jedno od najtežih glazbala za sviranje. Nastojim ostvariti dobar zvuk, želim da moja violina pjeva i da govori. Više ne želim svirati glazbu - želim govoriti glazbu. Uvijek nastojim navesti violinu da govori.

Koji nastup vam je ostao u sjećanju kao najuzbudljiviji?
Puno ih je. Sjećam se jednog. Kao dvadesetogodišnjak na poziv Davea Brubecka prvi sam put nastupio u Carnegie Hallu u New Yorku. Kad sam stupio na pozornicu i počeo svirati razglas za violinu nije radio. Budući da mi je bilo prvi put i da je bio tako važan koncert stalno sam u sebi ponavljao: “Samo ne večeras, ne večeras!” No brzo sam otklonio kvar i sve je bilo u redu. No, jeza koju sam osjetio u tom trenutku bila je nevjerojatna. Pomislio sam: “Oh sranje, samo ne večeras!”

Što vam je najvažnije u ovom trenutku?
Prošli tjedan oženio sam se predivnom francuskom opernom pjevačicom divnoga glasa Patriciom Petibon. Izvrsna je operna pjevačica koja nastupa diljem svijeta. Presretan sam što ćemo zajedno nastupati. Ona me snažno nadahnjuje. sretan sam što sam ju upoznao i što smo se vjenčali.

Jeste li već nastupali zajedno?
Već smo bili zajedno na pozornici. Prije dvije godine zajedno smo nastupili u pariškom Theatreu du Chatelet, no planiramo napraviti nešto više jer ima nevjerojatan glas i, iako je oprena pjevačica, obožava jazz. Ponekad pjeva skladbe iz repertoara Cheta Bakera. Naravno, razmišljamo o suradnji.