Razgovarali smo sa Ognjenom Bašićem, koji u posljednje vrijeme nastupa pod imenom Čudnoređe kao samostalan glazbenik, iako iza sebe ima radnog staža u ulozi bubnjara i pjevača. Kao bubnjar svirao je u: ex Hellscream, ex Mutilated, ex Lurid Landscape, ex Consecrator, (Drama), Šta Ima? Kao vokalist pjevao je za: ex Dernek i ex Sila Vremena. Nastupao je i kao ulični pjevač. Osim samostalnog rada u kojem se pronalazi, Ognjen promatra i stavlja se u jedan novi spektar u bendu Dekubitus. Za ostale detalje pogledati Čudnoređe facebook profil koji navješćuje dragulj, a koji se potvruđuje u verbalnoj komunikaciji, a pogotovu u muzičkoj personifikaciji Čudnoređa.
Što misliš o 11.9.? Kako vidiš taj događaj? Misliš li da ga se može gledati kao umjetnički akt?
Meni je to sve sumnjivo, u najmanju ruku. Što više vrijeme prolazi, to zapravo ne mislim ništa o tome, ispražanjavam glavu od potrebe da zauzmem stav o tako nečemu. Čim se taj događaj nameće kao nešto o čemu treba „obavezno“ zauzeti stav, to je prašina u oči. Gledam neki tamo Zeitgeist, koji priča kako je to sve bilo namješteno, kao, Ameri su sami skenjali vlastite tornjeve i optužili Talibane da nađu izgovor za rat, da preuzmu njihovu naftu…kao Neron kad je spalio Rim da bi imao izgovor za progon kršćana. Da je to istina, mislim da to ne bi procurilo, potrudilo bi se tako nešto zataškati. Možda se i ne trude išta sakriti, jer tko im šta može, veliki maderfakeri, svjetska sila. Sve te verzije na kraju ostave konfuziju, što im i odgovara, jer najlakše je u magli praviti sranja. Ma ti „veliki“ događaji oko kojih se stvara gužva na kraju krajeva uopće nisu važni…ne bih rekao da su baš umjetnost, ali kao da su umjetni, jer dok se stvara buka oko njih, zapravo se u mikro-svijetu, u našem susjedstvu dešavaju one bitne stvari, tako da se više nastojim na tu razinu prebaciti.
Odnos pojedinac-skupina; kantautor-bend...gdje stojiš po tom pitanju?
Sve ima svoje prednosti. Prije nego sam se odlučio na kantautorski rad, uglavnom sam bubnjao po bendovima, a onda kad sam ostao sam...odgovaralo mi je to, da se bavim svojom kreacijom, i tekst i muzika...imati prst u svemu. Bilo mi je planu prvo isprofilirati se kao solist, pa onda naći bend, što sam i učinio. Tako sam izbjegao da mi ljudi počnu uletavat sa raznoraznim idejama i remetiti kreaciju dok je još u povojima...a kad sam ih već doveo pred gotov čin - to je to - nemaju potrebu išta mijenjati.
Jesu li ljudi u tvom bendu samo muzičari ili dozvoljavaš i njima kreativno sudjelovanje?
Pa ja iskreiram osnovu - napišem tekst, napravim melodijiu za vokal, i recimo osnovne akorde…a sad, ovi dodaci-bas dionice, solo gitare- puštam da to čine sami, da se ideja razradi. U Šta ima? sam svirao sa basistom, koji i sad sa mnom radi, znam kako on svira, vjerujem mu, može izmislit što hoće. S gitaristom probavam razne varijante koje mu padnu na pamet, pa odaberemo najprikladniju. Uglavnom, ja radim jezgru, a ostali oblikuju rubove.
Što ti znači muzika? Što za tebe znači stvarati glazbu?
Muzika je jezik života, sredstvo komunikacije, pa moram priznat, čak i proteza u nedostatku komunikacijskih vještina. Ona je i moja dijagnoza i moja terapija. I otrov i protuotrov. Na stvaranje muzike me potiče i kad mi ide u životu i kad mi ne ide. Na muziku sam potaknut i kad nemam poticaja. To je samonikla sila. A znači mi dovoljno da živim za nju, a trudim se živjeti i od nje. Kažu da nisi živio niti jedan dan, ako nisi radio ono što voliš.
Je li to došlo kao otkriće ili si to uvijek nosio u sebi, bio svjestan da želiš raditi glazbu?
Pa vjerujem da sam to uvijek nosio u sebi, pa sam u jednom trenutku to „otkrio“. U nekom trenutku sam postao toga svjestan, kao da je muzika mene odabrala, kao da je ona neki entitet, a ja ga samo upijam od nekuda i prenosim ga, samo sam medij. Još dok sam se glupirao kao klinac, nastajala je neka muzika, neki performans; bio sam dežurni klaun u osnovnoj školi, to su neki prapočeci stvaranja muzike. Sa srednjom školom su krenuli prvi bendovi, pa na fakultetu...ma ludilo. Bilo je perioda kada sam htio dići ruke od svega. Bilo je gadnih problema u međuljudskim odnosima unutar jednog benda, da sam razmišljao da prestanem svirati. Ali ljudi su dolazili i odlazili, a muzika mi se uvijek vraćala. I kad nisam bio u bendu, uvijek sam nešto sviruckao, pjevušio, skladuckao, pa opet odem u bend, pa izađem, dođe neki novi, pa na kraju ovo Čudnoređe...tako da u kojoj god da sam životnoj fazi ta je muzika isplivala na površinu i pronašla svoje mjesto, progurala se i osvojila dominantno mjesto u mom životu do te mjere da odjebavam sve životne varijante koje me navodno vode u svjetlu budućnost. I posvećujem se stvaralaštvu i koncertiranju, pa šta bude.
Misliš li da tako mora biti, da sa svakom osobom to nužno ispilva van?
Da, svatko ima svoju misiju. A ona se uvijek svodi na to da pomažeš ljudima. Glazba stvara neku energiju, ljudi se bolje osjećaju i slično. Ja najbolje pomažem glazbom, a na svakom je čovjeku da otkrije koji je njegov pomagački talent.
Misliš li da je tvoja muzika umjetnost? Što ti misliš da jest umjetnost?
Umjetnost je sve za što netko kaže da jest ili nije. Čovjek nešto stvara, netko dođe i proglasi ga umjetnikom zbog ovoga ili onoga, pa se jedni s time slažu, drugi protive, treće boli patika…bitno da se ima o čemu razglabati. Sva fama oko umjetnosti se svodi na želju za komunikacijom. Tko najbolje manipulira objašnjenjima, taj najšire nameće definiciju umjetnosti, koja opet služi drugima da ju ruše i tako u nedogled. Umjetnošću se može proglasiti sve i svašta, a pojam koji može značiti sve, više ne znači ništa konkretno. Tako da se ja u samodeklariranju odričem tog pojma i prepuštam „ljubiteljima umjetnosti“ da mi „presude“ kako god žele.
Jesi li ozbiljan kada stvaraš muziku?
Pa jesam. Zato se s njom i zezam, a to ne bih mogao da je ne shvaćam ozbiljno, kao životni poziv.
Ideš li s predumišljajem u muziku?
Muzika je ono što znam najbolje raditi, nisam puno predumišljao oko toga. Da jesam, izabrao bih nešto drugo, neku djelatnost koja je unosnija, ili bih unutar glazbe izabrao neki pravac koji je unosniji, ali mi to nije bilo važno, već sam se naprosto htio izraziti. Kad je izražavanje samo po sebi motiv, jednom kada se osobodi, stil glazbe postaje nevažna stvar. Svaku stvar ću napraviti u drugačijem stilu, žanr muzike nije cilj. Meni je cilj određenim pravcima služiti se kao okvirima za izražavanje, može se reći da mi je glazba samo sredstvo. Ali budući me ta glazba stalno prati i proganja i bodri, osjećam da je više od sredstva.
Što ti je važnije - tekst ili glazba?
Pa sigurno je podjednako, da su riječi - pisao bih poeziju, da je glazba - radio bih instrumentale. Nisam neki virtuoz za instrumentale, niti dovoljno dobar pisac za poeziju, pa onda eto - kombinacija između jest da pišem tekstove i radim muziku za njih. Da nemam muziku više bih se trudio oko riječi, da je muzika instrumentalna više bih se trudio oko melodija, ritmova, aranžmana. Ovako sam zadržao jednostavnost i jednog i drugog područja. Nije jednostavnost koja je banalna, a nije ni kompliciranost koja je pretenciozna.
Što misliš o televiziji kao mediju?
Televizija je oruđe za manipulaciju, jedan fini oblik manipulacije, zamjena za otvorenu diktaturu u kojoj su te prisiljavali da ne smiješ misliti drugačije, dok te se ovdje pokušava uvjeriti da je njihovo mišljenje i tvoje, pa opet ne prolazi ništa drugačije. Televizija ne slika stvarnost kakva jest, nego kako nekome tko vlada odgovara da je ljudi vide. Sve je to jebada žešća...koliko ima tisuća različitih medija u svijetu, a svi su vlasništvo samo nekoliko korporacija.
Doduše, bio sam prisutan na tv show-u koji je dio cijelog tog spektakla. Pristao sam se eksponirati preko medija kojeg sam popljuvao, kako bih ga iskoristio za publicitet. To jeste pomalo kurvinski, ali na neku foru mi je pomoglo – u tom smislu da se pročulo za mene, da me neki ljudi prepoznaju i pozdrave na ulici. Međutim, to je sve onako... većina ljudi te prepoznaje kao onog sa Supertalenta, ali ih ne zanima ništa van tog show-a, to nije tip ljudi koji će se zbog show-a raspitivati za tvoje pjesme, nastupe. Oni koji se zaista interesiraju su manjina manjine na koju sam i računao, koji mogu mimo svih tih medijskih filtera prepoznati o čemu se zaista radi. Naravno, bio sam svjestan da će me prikazati drugačijeg nego jesam, da će me svesti na još jedan šareni artikl, ali sam računao da postoji određeni dio populacije koji može prepoznati suštinu i na taj način doći do muzike i proširiti priču dalje...ima tu nekog skromnog utjecaja na publicitet. Bitno je da u svemu tome ipak nisam pogazio svoj integritet, iako sam bio na rubu. A to je čudnoredno.
Imaš li TV doma?
Ne.
Integritet - muzički, osobni, kako gledaš na to?
Autor sam i sviram svoje, ali ostavljam da po potrebi sviram i obrade. Svakako ću prednost dati autorskim nastupima, nego raditi neki neautorski nastup. Mislim da time nisam pogazio svoj integritet dok god mi je gušt svirati i stvari koje nisu moje...dokle god uživam, ja sam s time u redu.
Imaš li tremu prije nastupa?
Ne. Imao jesam. Tremu sam razbio svirajući na ulici. Prije toga sam znao imati tremu. Kad sam ostao solo brinuo sam se oko toga kako će to izgledati ako nešto zeznem. Svaka moja pogreška će se čuti, šta će biti iz toga. Ali zapravo kad sam imao svoj prvi solo koncert, pred 300 - 400 ljudi , uvidio sam kako je solo nastupanje puno jednostavnije, nego svirati bubnjeve. Kao bubnjar, svirao sam zahtjevnu instrumentalnu muziku i ako bih pogriješio odvukao bih cijeli bend u pogreške, pa sam nosio kolektivnu odgovornost. Ovako, ako nešto zeznem, lako se izvučem i ljudi to ne uzimaju za zlo. Čak sam se i previše opustio do te mjere da uopće ne vježbam pa mi se zna dogoditi i previše grešaka. Na sreću, to primjećujem ja i manji broj ljudi koji me prate po koncertima. Ima ljudi koji odustanu, naprosto odu van – to pripisujem iritaciji koju izazivam u ljudima svojim nonšalatnim pristupom. Trema je do te mjere nestala da napravim pogrešku i bude me baš briga za to. Pa možda to odbija slušatelje. Čak mi je lakše svirati pred ljudima nego razgovarati s njima. Kad sam u muzici onda sam u vertikali, sve lampice mi se upale. Izravnu komunikaciju ometa puno stvari sa strane, a u muzici imam spotlight, imam pjesmu koju sam prethodno napisao, poznajem ju. Improvizacije mi baš i ne idu. Muzika mi je isplanirani čin, uvježban. To je ujedno i moje najjače oružje - da sam dobar u govorništvu, bavio bih se time, ne bi mi trebala gitara.
Ima jako puno sponatnosti kod tebe- muzici, riječima, načinu na koji se držiš na pozornici, načinu na koje se tvoje tijelo postavlja i kako ono reagira na tvoju vlastitu muziku, mislim da zato tvoja muzika može podnijeti eventualne greške, čak joj to i odgovara?
Pokreti koji su izazvani žarom izvođenja muzike u jednom trenu toliko budu nekontrolirani da joj idu na štetu. Ti pokreti jesu spontani, ali ne bi bili da ih nisam brusio po plesnim podijima obilazeći koncerte i slušaone. Sve te pokrete iz žestokih pravaca prenosio bih na ove lakše. Koliko akustična gitara može podnijeti jedan metalsko-punkerski način manipuliranja svojim tijelom...? Sa svojim bendom imam plan da s vremenom prestanem svirati gitaru i samo pjevam i više se tijelom izražavam. Želim se još više osloboditi. Emocija zadaje intenzitet, a muzika daje podlogu za pokret koji će biti u ritmu. Pokret izražava nešto čega u riječima nema, a što je neka nedovoljno verbalizirana emocija koju taj pokret jača. Pokret je jedna nova dimenzija.
Što te inspirira na pisanje tekstova?
Pa...to što doživljavam, vidim, život...što drugo...smrt. Bavim se životom, ali se često dodirnem točaka koje imaju veze sa smrću. Zato sam, između ostalog, počeo svirati, pjevati i skladati za bend Dekubitus. Tamo je smrt vrlo životna i živopisna tema. Na kraju krajeva, ona je samo početak novog života...hmm, digresija. Uglavnom, inspiracija mi dolazi iz rubnih područja života. Zato se u pjesama i ne može lako odgonetnuti jesu li zajebantske ili ozbiljne, art ili kič, mudre ili lude, pametne ili blesave, ogorčene ili cinične, životne ili smrtne. Od tud i naziv Čudnoređe. Možda se čitav svijet i nalazi u tom čudnoređu u kojem se te suprotnosti integriraju.
* Fotografije ustupio Ognjen Bašić