Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian



 

Nekoliko dana nakon Zagreba, promocija albuma Cinemascope Blues, Vlade Simcicha Vave održana je i u njegovom rodnom gradu - Rijeci. Kao što je već poznato, Vava je album izdao isključivo u formatu vinila i ujedno zaokružio priču zamišljenih filmskih albuma koju je počeo albumom Soundtrack. Iako je trebao nastupiti i u ulozi DJ-a, riječki gitarist, producent i autor nekih od ponajboljih pjesama Laufera nije imao sreće s tehnikom pa je riječka promocija bilo ugodno druženje na koje su svratili i stari znanci iz Vavinog benda s početka 1990-ih, a rado je pristao dati intervju i za naš portal te reći štošta zanimljivoga o novom albumu. 

Za početak, otkrij nam zašto si album odlučio objaviti u formatu vinila? 
Toliko godina skupljam ploče, da sam postao jako dosadan svima oko sebe. Kad mi netko kaže da preko vikenda ide u London, odmah posložim popis onoga što mi treba. I tako već godinama radim. U svom životu do sada nisam objavio ploču i ovo mi je bilo veliko uzbuđenje. Kao prvo, sve radim na analogni način. Kod mene ne postoje digitalije jer se u tome ne snalazim. Ostao sam potpuno zablokiran u vremenu, što ne znači da ne slušam modernu glazbu i ne pratim događanja na glazbenoj sceni. Međutim, nostalgičan sam prema formatu vinila, najviše zbog estetike. Omot je nešto što me uvijek privlačilo. Znao sam kupiti ploču zbog toga što mi je genijalno izgledala, iako sadržaj nije uvijek bio dobar. Osim toga, zadovoljio sam moderne potrebe time što sam stavio vaučer za mp3-ce s albuma što je prvi takav proizvod u Hrvatskoj. Nadam se da će se i drugi izvođači usuditi raditi ovakvo nešto ubuduće.


 

Dijeliš li mišljenje onih koji kažu da je unatoč nedostacima samog materijala, zvuk na ploči, bolji od onoga na CD-u? Koliko imaš "longplejki" u svojoj kolekciji?
Ono u što sam siguran, primjerice, u prijenosu moje glazbe na vinil, jest to da ona odlično održava dinamiku. To se dobro vidjelo kada smo radili mastering, a radili smo dva odvojena masteringa, za vinil i mp3 format. Mp3 je u svojoj suštini sav spljošten, zgniječen i komprimiran, a vinil ostaje netaknut odnosno bez ikakvih intervencija zvuči onako kako ja sviram i kako se stvari događaju unutar samih tema. Mislim da vinil bolje čuva ono što glazbenik prenosi, on je vjerniji prenositelj zvuka. No, sve je u glavi. I na CD-u zvuk može biti dobar ukoliko se ne pretjera u komprimiranju što je kod nas čest slučaj. Naravno, nije tako samo kod nas. Najbolji su primjer Red Hot Chili Peppers koji imaju strašno "zgniječene kobasice" koje zvuče malo naporno, a ja više volim da svaka tema ima amplitude koje "šeću gore i dolje", onako kakva je i sama pjesma. Što se kolekcionarstva tiče, upoznao sam kolekcionare koji imaju 12, 13 tisuća ploča, ja sam prema njima jadan – imam 1200 ploča i to nije nešto. Ali, još uvijek ih kupujem.

Odakle nasov Cinemascope Blues, koji i sam po sebi ima neki, nostalgični prizvuk?
Prvo vrijeme naslov je bio samo Cinemascope, budući da su mi stalno «drobili» kako je moja glazba filmska i slično tome, pa sam zaključio da je naslov kao takav dovoljno dobar. Međutim, što sam više slušao to što sam snimio, a inače se nikada ne predoziram s time što slušam već snimke odnesem u studio i izmiksam ih zajedno s Matejem Zecom. On mi je rekao kako album ima prilično «bluesy feeling» i ja sam tu njegovu misao «ukrao» i dodao ju imenu Cinemascope. To je po meni, najiskreniji naslov jer odlično objašnjava ono što već nekoliko godina radim, a to je kombinacija fiktivne filmske glazbe i blueserskih eklektičkih fora. To je nešto što sam slušao i što me uvijek privlačilo. Je li album nostalgičan, ne znam. Ako jest, to je pravi pogodak.


 

Uskoro krećeš na 18-mjesečnu turneju prilikom koje planiraš i gostovanja u inozemstvu. Gdje će te moći čuti ne-Hrvati?
U našim uvjetima 18-mjesečna turneja podrazumijeva nešto što traje 18 mjeseci, a to je period koji me veže za Dallas Records. Ovo mi je bio posljednji album koji sam radio za njih pa ću slijedećih mjeseci promovirati sve dosadašnje albume koji su izašli pod tom etiketom i pokušati to napraviti na najbolji mogući način, svirajući i izvan regije. New York, London, Rim i Berlin četiri su grada koja bih volio po zacrtanom planu posjetiti. To su moje želje koje intenzivno želim ostvariti i koje me na neki način, vežu emotivno iako sam samo London posjetio od svega toga.

Pošto je trilogija zamišljene filmske glazbe završena albumom «Cinemascope Blues» , što je u planu slijedeće? Nešto slično tome ili nešto potpuno drugačije, budući da ionako ne radiš glazbu koja je za hrvatske okvire uobičajena? 
Mislim da jedna takva scena undergounda, ambijentale i ovakvog stila postoji, međutim, ona se rijetko može objavljivati i u tome je problem. Imao sam sreću s Dallasom što sam s njima napravio dobar ugovor i oni mi bespogovorno vjeruju. Ja izvoljevam ploču, oni mi naprave ploču, ja izvoljevam CD, dobijem CD. U tom smislu sam od svog izdavača dobio sve što sam htio. Da se pruža malo više prilike, izašlo bi puno više svirača i eksperimentatora koji bi se time bavili na javniji način. Što se tiče prvog pitanja, albumom «Cinemascope Blues» jedna je faza definitivno završena. Glazba je toliko živahan organizam za kojeg nikada ne znaš kamo će krenuti. Upravo kada sam sve to završio, počeo sam raditi pjesme za koje ne znam kamo će i kod koga završiti, hoću li ih ja ili netko drugi izvoditi, no to je i dobra praksa. Volim raditi pjesme za druge.


Kada bi mogao, kojem bi redatelju prepustio korištenje tvoje glazbe? Za čiji bi film volio raditi glazbu?
Nedavno sam ustupio glazbu redateljici Morani Komljenović za njezin dokumentarac Bosanoga, a kad bih baš mogao birati redatelja, onda bi to bili Bernardo Bertolucci i Martin Scorcese, a od naših Dalibor Matanić i Predrag Ličina.

Ima li razlog zbog kojeg zazireš od snimanja spotova i promoviranja glazbe putem vizualnih medija?
Volio bih puno više raditi na video prezentiranju onoga što bi bila moja glazba, a smatram da je pojavljivanje mojeg stasa i lica potpuno suvišno. Cijeli taj proces je malo naporan, iako znam da to nema komercijalnog efekta kao što bi imalo kada se glazbenik pojavi na videospotu pa se ljudi obično poistovijete s njegovim likom bez obzira na to, otvara li samo usta ili svira gitaru.