×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852


 
Koja je pjesma nastala na WC-školjci? Koja je smišljena na sam dan završetka snimanja ploče i neočekivano postala velikim hitom? Kako su neke riječke grupe dobile imena, tko je, kada i s kime svirao i što su na kraju pjesnici željeli poručiti kroz uglazbljene stihove? To je tek nekoliko pitanja, a odgovori na još stotinu drugih mogu se pronaći u knjizi Riječke rock himne, opsežnom i vrlo zanimljivom djelu Zorana Žmirića. S književnikom, glazbenikom, fotografom, i ne manje važnije, ocem dvoje djece, u prvim danima 2012. godine našli smo se u klubu Palach i popričali o knjizi, plodu trogodišnjeg rada i istraživanja.

Za one koji ne znaju, koliko ste pisali knjigu koja ima nevjerojatnih 465 stranica? Ako me pamćenje dobro služi, u jednom trenutku pisanja došlo je i do zasićenja?
Knjigu sam pisao tri godine. U jednom sam razdoblju uzeo nekoliko mjeseci pauze jer sam se prezasitio informacijama i energijom pisanja koja užasno iscrpi čovjeka. Morao sam se odmaknuti od tog materijala i glazbe općenito. Glazbom sam se u tom periodu bavio jedino kroz moj bend (Grč op.a.). Nakon toga sam se na neki način rekuperirao i uspio se vratiti pisanju. Da nisam, knjigu ne bih uspio dovršiti jer mi je došlo da «prekrižim» sve. Bilo je užasno iscrpljujuće, više nego sam očekivao. Do sada sam pisao fikciju, bavio se prozom, imam iza sebe roman i to je uvijek išlo glatko. S Riječkim rock himnama bilo je drugačije zato što sam se bavio istraživačkim radom, a kada se baviš istraživačkim radom, imaš strahovitu odgovornost prema svima koji to čitaju i prema svima koji su zastupljeni u knjizi. A ljudi su svakakvi. Ljudi s kojima kontaktiraš često se ne sjećaju nekih stvari što je u potpunosti legitimno jer, tko će znati što je bilo prije godinu dana, kamoli prije više od dvadeset godina? S druge strane, ljudi koji su nekada zajedno svirali i stvarali glazbu, danas nisu nužno u dobrim odnosima. Bilo je situacija kada su mi neki u cijelosti prešutjeli imena nekih autora, da bih za njih saznao kasnije od potpuno druge osobe i ponovno se vraćao tekstu i provjeravao što je točno. Ako se ozbiljno baviš istraživačkim radom, ne možeš uvažiti jedan ili dva izvora. Informacije moraš povući iz više njih i onda to nekako uravnotežiti da bi rekonstruirao istinu. Doduše mogao sam ja to pisati i tri mjeseca, kao neki,  «posrkati» informacije s Interneta i to ukoričiti u knjigu. Međutim, ja sam ozbiljan čovjek, riječki rock je ozbiljna tema i mogao sam mu pristupiti samo na taj i takav način.

Je li bilo onih koji su odbili razgovarati o prošlim vremenima i na taj način sudjelovati u knjizi?
Bila je jedna osoba koja je rekla da ju to apsolutno ne zanima. Zbog toga mi je čak i drago jer ne bi bilo dobro da su moju ideju baš svi objeručke prihvatili. Da jesu, nešto ne bi štimalo. Iako stav te iste osobe uvažavam, istovremeno ne dijelim njezino mišljenje jer ne možeš prekrižiti to što si nekada radio, pa čak i ako su to tvoji grijesi iz mladosti, a kamoli ako si u nekom trenutku bio kreativan i nekomu poticajan kao autor. Osim toga, imao sam, uvjetno rečeno, problema s bendom Transmisia. Nagovarao sam ih godinu dana da pristanu na intervjue, no uopće nisu uspjeli shvatiti o čemu ja uopće pišem pa su me uporno odbijali tvrdeći kako sebe nikada nisu doživljavali dijelom riječkog rocka. Pokušao sam objasniti da ne pišem enciklopediju riječkog rocka jer me to ne zanima, već da me zanimaju isključivo pjesme koje su nastale u ovome gradu u određenom periodu. Jako cijenim njihov rad i držim da u njihovom opusu ima nekoliko pjesama koje su izuzetno važne. Osim toga Transmisia je u Americi i Italiji imala CD-izdanja dok ljudi u Hrvatskoj nisu ni znali što je CD-player. Producirali su ih važni ljudi, (op.a. bubnjar Killing Jokea …) a naša publika o tome jako malo zna. Mislio sam da se zaslužuje otkriti i taj dio riječke povijesti. Na koncu su jedva prihvatili da napišem poglavlje o njihovoj pjesmi (Šume umiru op.a.), no kada sam već sve odradio, javili su mi kako su se predomislili i da ne žele reći kako je pjesma nastala. Bio je to udarac jer sam želeći njihovu priču prenijeti drugima potrošio dosta vremena i energije. Njima je inače svojedobno nanesena nepravda jer su ih domaći mediji ignorirali a ljudi doživljavali kao mulački bend koji će se raspasti nakon tri mjeseca, pa vjerujem da tu dobrim dijelom leži taj neki „piss off“ stav koji traje i danas, no na kraju sam odlučio da ću biti jednako ustrajan kao i oni, i da ću ih ipak uvrstiti u knjigu, pa makar završio poglavlje izjavom da ne žele reći ništa o radu benda, što se i dogodilo. No priča o njima je zabilježena s hrpom zanimljivih detalja i to je jedino važno.


 
Na stranici rirock.com još uvijek postoji lista ponajboljih pjesama riječkog rocka što je i vama dalo poticaj da se time pozabavite. Zašto?
Lista koju sam vidio na internetu bila je «trigger», a ne inspiracija za pisanje. Na toj listi nije bilo puno pjesama za koje sam mislio da tamo zaslužuju biti. Složio sam svoju listu nakon čega mi je sinula ideja kako bi bilo zgodno saznati priče o nastanku tih pjesama. Svi imamo omiljenu pjesmu i siguran sam da postoji puno onih koji su se zapitali kako je, ne znam, Paul McCartney napisao «Yesterday» ili kako su Nine Inch Nails napisali «Hurt». To se dogodilo i meni s tim da sam se ja fokusirao na lokalnu scenu. 

Pišući knjigu, koliko ste tekstova morali izbaciti? Je li postojala proširena verzija liste pjesama?
Znatan dio napisanoga nije uspio ući u knjigu, četiri-pet poglavlja jednostavno nisu stala. I bez njih knjiga ima skoro 500 stranica. No ono važnije, ta poglavlja bi mi tematski raslojila ritam knjige, jer bi možda i nezasluženo istaknuo jedan period scene. Čovjek non stop treba imati uključene «senzore» za objektivnost. Ako se vodiš samo emocijama, to nije dobro. Emocija je fenomenalan inicijator za rad ali moraš ponekad upaliti i razum. No nadam se da će se ti tekstovi u bilo kojem formatu, bilo kada, ipak objaviti. Ne nužno u drugom izdanju knjige, već možda na blogu. 

Krenuo sam s deset pjesama i to mi se činilo kao dobar «best of» album riječke scene. Međutim, kada sam krenuo pisati o tome kako su pjesme nastajale, tih deset mi se nije činilo dovoljnim. Pošto sam i sam bio akter scene u jednom periodu života, znao sam da ima fenomenalnih priča o nastanku nekih od njih. Kako te pjesme nisu bile u prvotnom «top 10» odlučio sam listu proširiti. Međutim, ni 30 nije bilo dovoljno pa sam ubrzo poduplao broj. Tada sam ipak podvukao crtu i rekao «dosta». Napisati knjigu o 100 najboljih riječkih pjesama bilo bi pretenciozno… Haha.

Koliko se bilo teško odvojiti od Zorana Žmirića glazbenika i trenutnog basista Grča i bivšeg člana Laufera, Sestara i Grada?
Teško je bilo u tom smislu jer je nezahvalno istovremeno pisati o sebi oslanjajući se na faktografiju, i pri tome imati ulogu naratora. Zato sam se odlučio pisati o sebi u trećem licu. Mislim da je tako poštenije jer nije ovo moja biografska priča u kojoj je scena tek povod. Konačno takav pristup je fer i prema onima koji će u budućnosti knjigu koristiti kao materijal za neka svoja istraživanja i nadopune.

Svoju glazbenu aktivnost sam iskoristio čisto kao izvor informacija s kojima ljudi nisu upoznati. Kao dio Laufera i Grada ponajviše sam znao o nekakvim anegdotama iz perioda druženja, zajedničkih koncerata i putovanja na gitarijade. Tako sad svi mogu čitati kako su Laufer na natječaj poslali jedne pjesme, a na nastupu odsvirali sasvim druge. To su mulačke fore ali danas je zanimljivo za shvaćanje mlađoj publici, kako Laufer nije bend koji je nastao u menadžerskom uredu neke diskografske kuće, već je to pravi garažni rock bend sa svim svojim simpatičnim glupostima koje proživljavaju ljudi koji odrastaju.

Knjiga je između ostalog, zanimljiva i zbog takvih anegdota koje često prate i nastanke pjesama. Postoji li nešto što je i tebe iznenadilo iako ste i sami bili sudionikom scene?
Iznenadila me činjenica da su dečki iz benda Let 2 (preteča Leta 3, op.a.) na jednoj jedinoj probi napravili toliko odličnih pjesama koje neki bendovi ne uspijevaju napraviti tijekom cijele karijere. Poglavlje o Letu 2 razotkriva kako su na jam-sessionu iz čiste zezancije ubijajući vrijeme čekajući autobus, u par sati uspjeli stvoriti Sam u vodi, Ne trebam te, Zoru i takve pjesme. Fascinantno mi je saznanje da na jednoj probi možeš stvoriti takav materijal, bez obzira što ja te ljude poznajem, pratim njihov rad i uvažavam ih odavno. Uvažavao sam ih i kada ljudi nisu razumjeli da je album «Bombardiranje Srbije i Čačka» u desničarski nastrojenoj državi i dalje punk. Staviti opanak u takvom okružju puno je bezobraznije od stavljanja martensice u komunizmu. Dakako, ima još stvari koje su mi bile zanimljive za pisati i kasnije za slušati, a tiču se grupa Denis & Denis, Xenia, Termiti, Paraf, Father… Ma ima ih.

{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2011/11/rrh/1.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2011/11/rrh/1v.jpg, Promocija u Palachu, Center}

Je li bilo onih koji su vam sugestijama ili na neki drugi način pomogli u istraživanju materijala za knjigu?
Vlado Simcich Vava pomogao mi je tako što je pročitao knjigu još dok je bila rukopis. Dao mi je određene sugestije kod autora koji meni nisu bili toliko «insajderski» poznati, na primjer s En Faceom i Damirom Halilićem Halom. No njegova krucijalna uloga u knjizi zbila se oko poglavlja o bendu Kaos. Kada sam kontaktirao Roberta Zambatu rekao mi je da će rado podijeliti svoja iskustva oko nastanka pjesme «Samo prvom klasom» da bih godinu dana kasnije u e-mailu dobio poruku u jednoj rečenici «kako je pjesma odraz društva, stanja i svega što nas je okruživalo u to doba». Meni je to bilo nedovoljno za poglavlje pa sam ih nakon toliko odugovlačenja jednostavno prekrižio. Čitajući rukopis, Vava se začudio kako nigdje nema Kaosa, a kad je saznao da nemam dovoljno materijala, sjeo je u auto, otišao kod Zambate, iscijedio iz njega sve što mi je trebalo za knjigu, složio to u prihvatljivu formu i poslao mi na e-mail. Tako da nije bilo njega, Kaos ne bi bio u knjizi. Također, postojao je problem oko fotografija. Na sreću, svi fotografi koje sam zamolio da mi ustupe svoje fotografije bezrezervno su pristali.

U knjizi obrađujete razdoblje od 1979. do 2009. Zašto baš  to razdoblje?
Godine 1979. u Rijeci je objavljen prvi rock album i to je bila dobra polazišna točka. Po internetu se krivo prenosi kako knjiga počinje s tom godinom zato što je te godine u Rijeci objavljen prvi album, no to nije točno. U Rijeci su prije 1979. objavljivani albumi u formatima koji su tada na tržištu bili zastupljeni, kao singlice, maksi-singlice ili «longplejke». Albumi su se na veliko snimali, pa samo Dalibor Brun do '79. ima skoro 20 izdanja. No '79. je objavljen prvi rock album grupe Vrijeme i zemlja i zato je to moja startna linija. Iste je godine održan i prvi Ri Rock što je bio dvostruki alibi za početak. Da sam priču proširio na 60-e, i uhvatio se poglavlja o Sonorima i Uraganima, mogao bih reći da sam obuhvatio apsolutno sve. Međutim, držao sam kako nije fer baviti se nečime o čemu ne znam ama baš ništa, oslanjajući se tek na spomenare koje danas čuvaju ljudi koji su svirali prije 50 godina.

U knjizi se jasno može vidjeti koliko je riječka scena bila «premrežena» i kako su instrumentalisti prelazili jednog benda u drugi. Podsjetilo me to na knjigu o rock-stablima jednog engleskog autora. Biste li se ikada pozabavili i tim dijelom?
O tome je prije deset godina već pisao Vava Simcich. U Novom listu je izašao članak o obiteljskom stablu riječkog rocka u kojem su navedeni svi akteri od kraja 1979. do kraja 1990-ih. On je naveo sve ljude koji su svirali u bendovima i njihovu «migraciju». To je bilo i vizualno dobro riješeno, čak je i postojala ideja moje dizajnerice koja je rekla da bi takvo nešto bilo zgodno baciti u knjigu, međutim, meni bi osobno to donijelo previše posla. S druge strane, ne baratam s tolikom hrpom podataka, a uzeti tuđi rad i uvrstiti ga u knjigu, meni je neprihvatljivo. Nisam se time bavio ali bilo bi zgodno jednog dana vidjeti na zidu takav poster.

Hoćete li se i dalje baviti temama o riječkom rocku?
Na ovakav način sigurno ne. Ovo je nešto što ne može raditi čovjek koji ima toliko preokupacija kao ja. Imam obitelj, obaveze i dva posla. Netko u toj priči mora patiti, a uvijek pate oni koji ne bi trebali. Ponovno nakon tri godine pisanja iznova posvetiti sve slobodno vrijeme ovako čemu, teško. Da bih završio knjigu, prošle sam godine uzeo godišnji i nisam izlazio iz kuće. Za usporedbu roman «Blockbuster» napisao sam za 23 dana. Pisanje fikcije je zahvalnija forma, nemaš odgovornost prema nikome, no kad uzmeš na sebe obvezu prema ljudima koji su u knjizi, ne smiješ si dozvoliti «kiks», a to iziskuje vrijeme.

{mosthumbviewer: images/SGKolumne/2012/01/RRH(6).jpg, images/SGKolumne/2012/01/RRH(6)m.jpg, Riječke rock himne, Center}
 
Kako to da se nitko do sada na ovakav način nije pozabavio ovom temom, a od prvog Ri Rocka i prvog LP-ja s riječke scene prošlo je više od 30 godina?
Ljudi su konformisti. To je osnovna dijagnoza čitavog društva. Ako nemaju od toga koristi, neće raditi. Nije to boljka samo našeg društva, to je civilizacijski problem. Svi mogu kritizirati i svi imaju mišljenje. Neki od njih imaju čak dar i mogućnost da naprave nešto konkretno no ili ne vide u tome smisao ili previše cijene svoj mir. Za izaći pred svijet s nečim takvim moraš biti spreman na svakakve reakcije. Ne može svatko pisati, no svatko može procjenjivati. To je ne-fer pozicija za autora koju čak mogu i razumjeti.

Kakve su reakcije poznanika, prijatelja i osobito kolega, na tvoju knjigu?
Onaj tko razumije razlog zbog kojeg sam pisao, razumije i knjigu. Ne očekujem da netko tko ne kuži moj poriv za pisanjem uopće razumije koliko moraš biti zaljubljen u scenu da bi joj poklonio tri godine života pišući. Kolege su zadovoljne, jer nisam upao u zamku da knjiga postane telefonski imenik scene. Kažu mi se da sam uspio složiti rukopis o nečemu što je naizgled grubo, faktografski i mehanički, i dati mu emocionalnu dimenziju, tako da tko god je do sada čitao knjigu, bio je vrlo zadovoljan. Ljudi izvan Rijeke koji nisu dio scene i koji uopće nisu glazbenici, a koji su čitali knjigu, rekli su da im je to zanimljivo štivo iz kojeg nešto mogu i saznati. Ovo je bitno jer znači da tema nije hermetična već funkcionira na širem polju.

Gdje se knjiga može kupiti?
U Rijeci se knjiga može kupiti u striparnici u Palachu i u Dallasovom cd-shopu koji je i glavni distributer knjige za cijelu Hrvatsku što znači da se Riječke rock himne mogu kupiti ili naručiti u svim gradovima u kojima postoji Dallas music shop.

Zašto knjige nema u knjižarama? 
Dosadilo mi je hraniti tuđu djecu. Mehanizam izdavača i distribucije pogoduje svima osim autoru. Nema tu neke velike razlike od situacije u glazbenoj industriji. Na knjigama zarađuju i dizajneri, i lektori, izdavači i tiskare, a zadnji koji vidi novac i to u najmanjem iznosu jest autor. To je toliko nepošteno i demotivirajuće za autore, da bi bilo poštenije na naslovnicu knjige istaknuti ime dizajnera, izdavača i trgovina u kojima se to može kupiti, a autorovo ime se može smjestiti negdje pri dnu jer je očito u cijelom mehanizmu najmanje bitan. Na trećoj knjizi mi je dosadio taj odnos i rekao sam da ću radije ići na «underground» i distribuirati knjigu na mala vrata, a onaj koga knjiga doista bude zanimala, taj će do nje i doći. Imam knjiga i stripova koji uopće nisu dobavljivi u Europi ali sam došao do njih jer su me zanimali. Važnije mi je da knjiga dođe do čitatelja koji to iskreno žele čitati nego da se kupuje u Konzumu pokraj časopisa ispraznih sadržaja.