Intervjui

facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852


Diyala je glazbenica, umjetnica, hip-hoperica. Jedna je od poznatijih glazbenika naše alternativne scene. Njena turneja Diyala Upgraded je u zadnje vrijeme u punom zamahu, rad u studiju i snimanje također, a u pauzi sam odlučio obaviti intervju s njom, i približiti njen rad i djelovanje.

Odakle se stvorilo zanimanje za hip-hop?
Moje zanimanje za hip-hop počelo je negdje od četvrtog osnovne, još dok sam živjela u New Yorku, tada se u moje vrijeme i slušao hip-hop, još dok su bili aktualni MC Hammer, sav taj MTV. Tu je bilo razdoblje također osnovne kad sam morala izrecitirati jednu pjesmicu na engleskom, i kako sam koristila tadašnji "Street English", sleng, onda sam shvatila koliko mi je zapravo to nešto odlično, pa sam se izražvala kroz to. Ono nešto tipa od pjesmice ja napravim hip-hop oblik. Zatim četvrti srednje kad sam morala izrecitirati pjesmu profesoru za peticu iz Engleskog, pa sam recitirala od 2 live Crewa stvar koja je bila puna psovki pa je bilo svega, od smijeha do tog shvaćanja kako se kroz hip-hop mogu izraziti. Tu je još i ljubav prema jezicima pa se nekako to sve poklopilo, kroz razne metafore i izražvanja, jednostavno je tako krenulo.

Možeš li mi nešto reći o početku tvoje hip-hop karijere i svega što se događalo u tim početcima?
Početak moje hip-hop karijere bio je prožet raznim događajima, živjela sam u Iraku, New Yorku, prva rima u osnovnoj, sve je to nekako vodilo ovome sada. Prvi koraci su počeli zapravo u raznim bendovima, među kojima je prvi bend bio „Plag“ gdje sam bila drugi vokal, zadužena za rap dionice, pa prvi koncert u Rogozu gdje smo tada nastupali, tako je to nekako krenulo. Vokal Jurica Merkaš me pozvao da im treba drugi vokal u bendu, tada je bio popularan taj new breed, hard core, razni rock i metal oblici koje smo kombinirali i svirali. Više sam svoje početke imala u bendovima takvog tipa, gdje je i rap bio prisutan, što mi je kasnije pomoglo u svom ovom scenskom izvođenju i glazbenom djelovanju, sve to nekako artistički. Imala sam taj hard core stav koji mi je pomogao da se i vokalno izoštravam, jer sam morala često se i derat kao drugi vokal u tadašnjoj toj new breed/rap/rock sastavnici, sav taj nekakav agresivan pristup. Nije to ona agresivnost, nego emocije koje su pojačane, ta nekakva ekspolzija njih. Jednostavno u mojoj glazbi sve ima artisitčki pristup, stvaram umjetnost, svoju osobnost pokazujem kroz umjetnost, i tako da sam cijelo vrijeme u toj umjetnosti.

Tvoj prvi korak se veže i uz lokalno djelovanje sa DJ Ain'tuneom, NMC-om i Tristosixty crew, možeš li reći nešto više o tome?
Antun je bio moj dugogodišnji prijatelj, imao je poslovni nos kako bi se reklo. „Raw“ je bio njegov prijedlog za singl. Mi smo bili više onako, čuješ beat, idemo nešto probati, snimiti. Sve je krenulo tako što me Antun, DJ Ain'tune, pozvao na jedan freestyle, tada sam počela freestylat preko NMC-ovih beatova, i tako smo i mi krenuli, cijeli taj Tristosixty crew. Mi smo nekako trudili se podignuti hip-hop sjeverozapada na nekakav nivo, jer sve je bilo u Zagrebu tada aktualno. Zagreb je bio pomalo sebičan u svemu tome, i to je sve bilo u stilu ako se tamo nekome svidiš, to je onda to. Nije nas to nikad previše diralo jer imali smo svoj stav i pokazali da možemo puno toga učiniti i puno više, tako da je nekako i sve to bilo polagani uzlet prema svemu ovom što danas imam.

Kakva te glazba inspirirala i utjecala na tebe?
Pa najviše hip-hop, ali naravno ni rock nije bio stran pojam, netko tipa Marlyn Manson ili Tool, pa onda angažiranost Public Enemyja, sve što je imalo doticaj sa hip-hopom kao jakom porukom, kako glazbenom, tako i životnom. Mislim spoj svega toga se vidi kod mene i danas, ta neka dark atmosfera, to ti je ono, artistički nastrojena i spreman eksperimentirati. Mislim da je baš to eksperimentiranje potrebno svakom glazbeniku i da mi ono daje prostora da djelujem i da se izržavam.

Tekstovi su ti pretežno na engleskom, koji je razlog tome?
Engleski je moj drugi materinji jezik, živjela sam u New Yorku, tako da se i izražavam njime i u pjesmama. Imam tu ljubav i zanimanje prema stranim jezicima, tako je i Engleski našao svoj put i ostao tu gdje je kod mene, što se vidi i po pjesmama koje radim. Engleski je jednostavno moja ljubav.

S Edom je krenula tvoja druga hip-hop priča. Oduševljen je tobom i često te spominje.
Edo je moja hodajuća reklama! (smijeh) Ma on je jednostavno legenda, bio je toliko oduševljen sa mnom i zbilja imam respekt prema tom čovjeku. Prilikom jednog nastupa sam upoznala Edu Maajku, jer sam nastupala prije njega, nisam to mogla jer sam bila nervozna, doživljala sam ga s velikim poštovanjem i bilo je „ne mogu ja njega upoznati, pa srušila bih se“. Tokom nastupa u prve redove dolazi tip s pivom u ruci, točno mi se stvori ispod lica, mislim da sam ostala šokirana u toj mjeri, da je to bilo nešto strašno. Pobjegla sam odma nakon nastupa! Tri mjeseca kasnije tijekom običnog dana, nakon svih kućanskih poslova kako to već ide, zazvoni mi telefon i samo se čuje „Ovdje Edo“. Isprva sam mislila da nije moguće, kao koji sad Edo. Kad sam shvatila o čemu je riječ skamenila sam se. Zatim je izrazio svoje oduševljenje samnom i rekao bih li htjela snimiti s njim pjesmu. Tako je nastala „Down“, pjesma koja se nalazi na njegovom drugom albumu „No Sikiriki“, a producirao ju je Shot iz Elementala. Kad sam čula stvar odlučila sam ipak da moj rad na njoj bude drugačiji od onog što sam dosad radila, da ne bude toliko mračno i agresivno, već jednostavno da odiše ženstvenošću, da bude drugačije. Edo me je zvao na svoje koncerte kao predgrupu i tako je to sve nekako dobilo svoj slijed, ljudi su me odlično prihvatili, nisam mogla vjerovati da se takvo što događa, nastupati prije Ede i još odraditi bis! Sve govori ono kad Edo Maajka iz svog džepa želi ti platiti da budeš predgrupa, nisam znala što bih učinila, bila je to velika čast. Nakon jednog mog koncerta s bendom u KSET-u frend je rekao da su Edi rekli„Upad 30 kuna“, a on im je vratio „Ma šta trie'st kuna?! Trie'st eura!“ Ne znam kako bih mu vratila više sve to, Edo je moja hodajuća reklama!

Prvi singl je bio „Raw“, je li „Raw“ polučio uspijeh?
DJ Ain'tune, Antun jel, on je imao dobar poslovni nos. Rekao je-„Raw“ će biti singl. To je bilo bacanje u vatru, sve ili ništa. „Raw“ je polučio uspjeh. Snimanje spota je bilo iscrpno, tako da sam nakon samog spota bila u totalno drugom stanju. Mitja Okorn je snimao taj spot i bilo je naporno, ali isplatilo se. Jednostavno sve se to ispreplitalo, Raw, Edo, sve je to imalo svoj tok, i drago mi je da to tako ispalo.

Osvojila si Zlatnu Kooglu 2006. za demo izvođača, i onu možda najvažniju 2009. godine za najbolju žensku izvođačicu, kakv je to bio osjećaj?
Neopisiv! Dobila sam mail u kojem su pisala imena izvođačica, i sad vidim Josipu Lisac na popisu, i pogledam malo dolje vidim svoje ime. Ostala sam šokirana. Nisam vjerovala. Ono, moje ime pred Josipinog?! Pa Josipa je ono oličenje glazbe, legenda, ujedno i moj uzor. Sad prije svega toga na dodjeli se upoznam s Josipom i krenemo priču, kao koliko imaš godina, koliko si u glazbi. Kad sam rekla da imam trideset, to nikad neću zaboravit, samo je rekla „30-e su najbolje godine za glazbu“, to je bio ono masivan vjetar u leđa. Još je Josipa to izgovorila u onom svom filmu, nekako kad čuješ to od svog uzora. To je bilo divno iskustvo. Još čekamo proglašenje, krene „Raw“, ništa mi nije bilo jasno, i pročitaju moje ime. Zasigurno jedno od najboljih životnih događnja. To je nekako obilježilo tih deset godina rada u glazbi i sve te muke koje su se isplatile.

Kako je tekao tvoj proboj na scenu i kako si stvarala albume, je li sve bilo nekako iznenada ili si polako gradila to sve? Jer kao što znamo danas neki glazbenici postanu instant, pogotovo što se tiče hip hopa.
Bilo je tu svega, zaista svega, od problema sa izdavačkim kućama pa do ne znam čega ne. To je zbilja bio jedan naporan i težak put. Sve je teklo nekako polako, jer eto, u našoj državi to tako i ide. Potpisala sam za izdavača u N.Y ali, nakon 9 mjeseci sam ja tražila raskid ugovora jer nije bilo nikakvih poticaja ni pomaka u tom smjeru! Bilo je tu puno problema, pa sve do toga da si u Americi jedan dan gore, drugi već dolje. S druge strane tu ide i ona financijska priča. Bila je to jedna velika životna škola. Bila sam svjestna da odlazim od obitelji i imala sam podršku od njih jer su znali što to znaći. Mislim, glavna stvar danas su financije. U RH je problem što na našoj sceni nema mjesta za ovakvu glazbu. Recimo vani postaneš primjećen. Mnogi su me glazbenici pohvalili, od Kirila Džajkovskog koji je htio da nastupim na jednom njegovom koncertu pa sam ga dan kasnije u Zagrebu upoznala, pa do Manno iz Nizozemskog Roadrunner recordsa, Mary Ann Hobbs sa CNN-a, stvarno jako velika imena glazbene svjetske scene su pohvalila moj rad. Na mom drugom albumu D.I.Y 2010/2011 ,koji je uploadan na Soundcloudu pojavilo jako ime Belgijske scene dubstepa BunZer0! Distance -legenda UK dubstepa je uvrstio stvar s mog albuma CravingZ kao novitete na svojoj radio emisiji ali i s velikim poštovanjem prema BunZer0 kao d.jem i producentom! Trebala sam potpisati s Dallas Recordsom, ali i tu je bilo problema. Gospodin Sanjin Đukić mi je pomogao s organiziranjem par koncerata, sve je kasnije utihnulo i nestalo, a sugerirao je da može doći do potpisivanja za njih. Neprofesionalan odnos naših izdavača sa izvođačima. Nadaš se da ćeš jednom zaradit taj minimalac, ali financijski potrošiš više nego što zaradiš. Teško se živi od glazbe. Jednostavno ljudi koji nisu u glazbi ne shvaćaju to, ne shvaćaju kroz što prolaziš, pa sram nas je doć na malo bolje festivale jer nemamo takve uvjete rada. Snimam recimo albume u Sonarscope studiju u Varaždinu kod gospodina Emila Hercega, i uvjeti su jednostavni, radim sve sama, aranžman i tekst, i sve to zvuči zbilja dobro. Vani to prolazi, dok kod nas se sve bazira na neprofesionalnosti. Barem jednom želim normalan rad, otići spavati bez straha za sutra, prekosutra, za dvije godine.

Također o toj instant zamisli glazbenika, ego tripovi, nabrijavanje, takvi gazbenici i MC-i ništa ne pokažu, jer po njihovom svako može biti MC. Nema kontakta s publikom, jednostavno ne daju sebe. Imam taj artisitčki pristup, za mene je glazba umjetnost, sve je to išlo polako, od prvih demo-a, albuma, i ne bih uspjela bez podrške obitelji i muža.

Album „Rapstract“, što možeš reći o njemu?
On je moje životno blago. U njemu je skoro sve ono od samih glazbenih početaka pa do danas. Nekako sam objedinila sve što sam imala i stavila u taj album. On je nekako sva ta umjetnost, taj artistički pristup koji njegujem. I zaista mogu ponoviti, on je moje životno blago.

Odakle ideja za „Diyala Upgraded“, nastupi s bendom?
Oduvijek sam bila u bendu! Svirala sam s bendovima, hard core, metal, new breed, old school, sve i svašta. Mislim da je najbitnije eksperimentirati u glazbi i to volim. Teško je prišutiti bend, neki ne obavljaju zadaće, pa su problem međuljudski odnosi, ali ja sam uspijela okupiti profesionalnu ekipu. Frankia, basistu, znam deset godina, Aleš Horvatek kao moj menadžer je pomogao dosta u realizaciji svega toga, pa Tin na kalvijaturama i elektronici, Cipal koji je na bubnju i radio je s velikim imenima naše scene, on je abnormalno lud za radom. Nekako se sve poklopilo, pa godina dana dogovaranja, i krenulo je sa tim „Upgradedom“. Cipal i Tin dugo postoje pod imenom „Bilk“. Prvo smo odlučili album „Rapstract“ prenijeti na taj način rada s bendom, htjela sam da dečki daju svoj touch tome svemu, slobodu njihovog izražavanja. Nadam se da ću jedan dan i snimiti album s bendom, naravno kada budu bolji uvjeti.

Žene u hip-hopu? Smatraš da li da ženska strana ove glazbe ima šanse, i je li netko posebno se svidio tebi sa te strane hip-hop scene?
Uf. Kako da se izjasnim? Žao mi je da žene smatraju da bi bile komforne u hip hopu gledaju na njega kao mjesto gdje mogu izraziti stajališta kao nekakve battle žene, same si postave da se moraju dokazivati, mislim jedeš mamin čušpajz, nisi u Bronxu! Nedavno sam bila i na Femme Atacku i nadala sam se jačoj lirici i ne tolikoj dozi ego tripinga, sve sheme i furke na gangsta bitchez mislim nadrealno. Mala Leah je cura koju sam odabrala kao pobjednicu večeri baš zbog nekog skromnijeg ali i čvrstog "stage-presence ", eto tu večer sam bila tamo u ulozi žirija i nekako sam po svome smatrala da bi njoj trebalo dati šansu. Trebaju shvatiti da se može govoriti o drugim stvarima, da nije sve samo hate. Predstavljaš svoju personu, a ne imitaciju, nisi tuđa sjena, već osoba koja se mora artistički izraziti, kroz glazbu kao umjetnost. To je ono da želim pokazati sebe i da sam svoja. Recimo MC No Lay (UK-grime) dolazi zbilja iz takvog jednog „ghetta“, ali ubije mic, predstavi sebe, nekako iz svega izvlači nešto i riječi imaju smisla. Ja sam ekspresionistica, ali opet gledam da bi takav stav trebao biti u hip-hopu. Recimo Remi iz Elementala, ona je pristupačna, simpatična, mislim da se dobro orijentira. Pjesma „Crveno“ je odlična stvar, i sve je rečeno. Tu se radi o tome biti svoj.

Sudjeluješ u World in Reverse, možeš li približiti malo o čemu se radi?
Jedna ekipa iz Švicarske koja okuplja izvođače, duo „Reverse Engineering“, oni imaju jaku scenu, jak label, i to je pokazatelj da se puno toga može.

Kolike su šanse na sceni u RH?
Kao što sam već spomenula, teške, Sve što većinom objavljujem ide preko interneta, Facebook kao dobar način promidžbe, profil na Soundcloudu, internet kao jedna druga i nova dimenzija svega. U Hrvatskoj je sve to nekako tako kako je, recimo nema te jačine, podzemlje nekako nema velikog odaziva, ljude očito više privuku komercijalni izvođači, a ono što ide prema modernom i suvremenom je nezapaženo. Recimo često sam u Ljubljani, tamo na K4 festu ljudi su dobro prihvatili ovo šta radim, i što rade drugi izvođači, jednostavno svi dobiju priliku, dok kod nas nakon dugih godina rada napraviš tek minimalni pomak, i nije ni čudo što svi bježe van.

Gdje te sve možemo pratiti, i planovi za daljnji rad?
Možete me pratiti na Soundclicku: Soundcloud.com/diyalaa/
Na Myspace stranici: Myspace.com/diyala11
Na mojoj Facebook stranici i profilu možete pratiti nadolazeće koncerte, a trenutno se može glasati za mene za nastup na EXIT festivalu ove godine, dovoljno je smo otići na stranice festivala i kliknuti like kod Diyala, time se omogućuje izvođaču da skupi dovoljno glasova za nastup, a EXIT bi bio ostvarenje mog životnog sna.

I za kraj, ponešto o make-upu kojim se baviš?
Ja radim kao vizažistica-završila sam školu VRBAN&JOKOVIĆ, ali cijelo svoj život crtam, slikam pa je i to nekako došlo svojim tokom!
Imala sam prilike biti dio make up tima Saše Jokovića na Fashion.hru prošle godine i to me ful nadahnulo da se afirmiram u tom poslu!

Diyala hvala na razgovoru, bilo je ugodno družiti se s tobom.
Hvala, također i do idućeg puta.