×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 852

Razgovarali smo telefonski s Dragom Mlinarcem, uoči njegovog nastupa u okviru 7. Culture Shock festivala u Križevcima 25. veljače. Kako je razgovor trajao 25 minuta, donosimo samo skraćeni transkript toga razgovora.

Ako se dobro sjećam, ti si posljednji put do sada u Križevcima nastupio prije dvadesetak godina, u klubu "Plug" koji je čak i otvoren tvojim koncertom. U međuvremenu stasala je već jedna nova generacija, a tebe nije bilo. Sada konačno opet dolaziš, ali na dosta drugačiji način nego tada. Koja je razlika između onog tvog nastupa prije dvadeset godina koji je bio rock-šansonijerski i ovoga sada?
Sad se pojavljuje dvadeset godina stariji slučaj. Nemam neke velike planove. Hvala na pozivu na festival. Organizatori festivala su imali ideje što bi se trebalo sve dogoditi, pa su htjeli i izložbu mojih slika. No, bit će to samo virtualna izložba, preko računala, na ekranu. A i svirat ću, naravno, i ne znam što će se sve dogoditi...

Ti ćeš se predstaviti kao slikar, fotograf i pjesnik...
Ja volim te medije, kao klinac sam volio tehnologiju, odrastao sam uz stripove i filmove, ali ponajviše uz science fiction knjige, i meni ovo vrijeme u koje smo sad uletjeli ne izgleda baš tako nepoznato, jer sve je tada u tim knjigama pisalo što se danas dešava. Ove stvari koje se dešavaju u društvu ostavimo sad po strani iako je i to u tim knjigama bilo riješeno. Mene sad više zanima tehnologija, danas za "nikakav" novac mogu imati foto-aparat kakav sam nekad mogao samo sanjati, i video i računala. Bavim se time, tako da mi nije dosadno u životu. Tu na selu gdje ja živim, moji susjedi imaju druge sudbine i druga zanimanja, ali ta tehnologija mi omogućuje da nisam sam...

Imaš i svoj web site, drago-mlinarec.com, lijepo se razvija i umjetnički je dizajniran...
To mi je isto jedan od hobija, sam to radim, hvala na komplimentu.

Htio bih podsjetiti da si ti isti onaj Drago Mlinarec koji je počeo svirati prije 50 godina u vrijeme "Beatlesa" i "Rolling Stonesa" i da si ti za naše prilike to isto značio sa svojom "Grupom 220", s kojom si napravio glazbenu revoluciju, jer to je bio prvi naš autorski rock band, koji ne svira obrade. S druge strane, ti si kao pojedinac bio za nas tako "progresivan" kao Donovan i Bob Dylan.
Počeo sam i prije šezdesetih, svirao sam prim u tamburaškom orkestru, bili smo "dresirani", učili smo tek note, ali svi smo se smijali od veselja, jer smo bili ekipa koja nešto zajednički radi, svejedno što. Prvo glazbeno iskustvo bilo je s tamburicom, kasnije je došla gitara u vrijeme rock'n'rolla, 1955. sam vidio prvi put sliku Elvisa Presleya, a onda su počele ploče dolaziti, pa su se vodile rasprave o tome kvari li rock'n'roll omladinu ili ne. Imao sam prve bandove već pedesetih, ali 1966. smo imali hit i onda je krenulo...

Da, "Osmijeh"...
1967. je to objavljeno na ploči, pa nam je onda krenulo objavljivanje ploča, pjesama, onda sam otišao u vojsku, pa sam nakon toga opet pokušao s "Grupom 220", ali ljudi se u životu nalaze i razilaze, različiti su interesi i onda sam odlučio da ću krenuti sam. Nakon povratka iz vojske još su bila dva singla s novom "Grupom 220", ali sam onda krenuo sam i snimio sam nekoliko solo albuma do 1983. godine, pa sam se počeo nečim drugim baviti, pa je došao rat, pa sam počeo crtati, pa sam počeo i pisati. Zvonko Špišić me pozvao da jednom nekim klincima dođem za Božić svirati u Muzeju za umjetnost i obrt. Meni je to bilo glupo, što ću ja dječicu maltretirati s gitarom, pa sam za tu priliku napisao prvu priču, o svom djetinjstvu. Kad sam im to pričao, mali klinci su to slušali, sjajile su im se očice i tako sam počeo pisati.

Meni se čini da si ti prilično samozatajan, jer mislim da je tebi nakon kratkotrajne slave "Grupe 220" odgovaralo da se onaj tip slave više i ne ponovi.
Kad je bio objavljen "Osmijeh" počela su stizati pisma, poštar je uvijek odahnuo nakon što je pozvonio na moja vrata, jer mu se bitno olakšala torba. Razmišljao sam o slavi, jel' treba poludjeti... nisam prolupao, konstatirao sam samo da je to onako, dobro. Ali ipak sam se mogao voziti javnim prijevozom i šetati po ulici, za razliku od onih nekih u Americi koji ne smiju izaći van jer ih fanovi progone. Nije me opalilo onda i tako...

Kad si otišao iz "Grupe 220", ime je ostalo, a sasvim neki drugi ljudi su svirali. Hus, Piko, Pađen, Zubak. Iz toga je nastao "Parni valjak", pa novi val. Zadržali su ime tvoje bivše grupe.
To danas marketinški ljudi zovu "brand".

Zaslužan si i za razvoj novoga vala, producirao si prvu ploču "Azre", Johnnyja Štulića.
Dobro, OK, jesam, preživio sam... (Smijeh)

Vidjeli su uzor u tebi...
U ljudima možemo svašta vidjeti, u redu je ako to nije prazna priča. Najbolja varijanta u druženju između generacija je znanje i iskustvo koje se skuplja i koje se treba dati dalje. Pokojni Boško Petrović je bio moj prijatelj i moj učitelj, on je imao osjećaj poučavanja, ne direktnog učenja glazbe, nego stava u životu, što napraviti. Opće ljudske vrline i mane su da netko daje, a netko ne daje. Pravi učitelji daju.

S kim ti je još bilo lijepo surađivati? Možda Nenad Frangeš ili Tinnie Varga...
Dosta ih je bilo. Više imam lijepih sjećanja nego ružnih, jer filtriram... Samo zlopamtila pamte više ružne stvari. Volim svirati s muzičarima s kojima dobro komuniciram u svirci, na bini.

Ti si radio i elektronsku glazbu, koja je izašla samo na kaseti!
To je bila diverzija, kad je stigao digitalni svijet, ja sam radio na četverokanalnom magnetofonu, pa sam tako napravio taj "Analog". "Beatlesi" su imali Georga Martina, a Pero Gotovac je bio moj George Martin, on se bavio tim igranjem sa zvukovima, pa sam pokušao i ja.

Imaš li društvo u svojoj generaciji, možeš li s njima razgovarati ili su se umorili od života?
Mnogi jesu umorni. Neki "dječaci" iz moje generacije čak su ponosni na to da ne znaju uključiti računalo, jer tko ga uključi taj je totalni idiot koji se predao sumnjivoj budućnosti. OK, no problems, možda sam sad zločest, ali radi se ili o strahu ili o lijenosti, jer ljudi misle da je život gotov u određeno vrijeme, sa 20 si s nečim gotov, pa sa 30 imaš ženu, napraviš kuću, kupiš auto, pa si onda gotov. A nisi gotov nikad i učiti moraš cijelo vrijeme, jer se ne ponavljaju situacije u životu. Smatram da je to verbalni delikt kad se netko hvali s tim da je potpuno tehnološki nepismen.

Da ponovimo i podsjetimo, Drago Mlinarec 25. veljače u 21 sat u Klubu kulture u Križevcima, izložba i koncert.
Izložba je s računala, u elektronskom oblaku, pa "bumo uštekali". Možemo računalo i "ištekati" ako se demokratski dogovorimo.

Ali tebe nikako nećemo "ištekati". Kad smo već kod toga, hoćeš li svirati akustičnu ili električnu gitaru?
Ne bi vjerovali, imam električnu jazz gitaru.

I usnu harmoniku?
Ne, to sam negde zgubil, to je negde u kući i nemrem nać' nigde.

Nabavimo mi to, koji tonalitet treba? Ili svi tonaliteti?
Ne treba, nemam ni ono za konje oko vrata. Onda je bolje potegnuti pravu harmoniku. (Smijeh)

Hvala na razgovoru, očekujemo te u petak, sa željom da se ugodno kod nas provedeš i, naravno, da se publika uz tebe dobro provede.
Hvala na pozivu i vidimo se, do viđenja!