Jedan sms kriv je za unošenje nemira i nesanice u posljednja dva dana mog života. Kada sam urednika moljakala da mi sredi akredetaciju za koncert Marianne Faithfull u Lisinskome, nisam ni sanjala da ću par dana kasnije sa svog mobitela iščitati slijedeću kombinaciju riječi: Sutra u 18:30 u Westinu je intervju sa Marianne.
Marianne boginja Faithfull. Samo godinu dana prije uronila sam u njen dekadentan svijet rocka šezdesetih i sedamdesetih, čitavši njenu opčinjavajuću autobiografiju. To je jedna od onih knjiga koju ne možeš ispustiti iz ruku i prestati razmišljati o njoj. Iako nisam sklona voajerizmu, njen me život fascinirao. Zamisao da barem na jedan dan budeš u njenoj koži, činila se vrlo privlačnom. Mlada, bogata, prekrasna, okružena svim tim boemima i umjetnicima i tim božanskim muškarcem koji ju obožava. No, što je to u vezi nje što je privuklo tolike muškarce i inspiriralo ih na pisanje legendarnih pjesama o njoj? Što je to što i danas fascinira i privlači ljude u vezi te žene? Mnoge su ljepotice bile u vezama sa rock zvijezdama. Mnoge su živjele dekadentan život i kasnije završile kao junkie na ulici. Mnoge su živjele život baš poput njenog. No, niti o jednoj drugoj se još uvijek ne piše sa toliko strasti, obožavanja, oduševljenja i idoliziranja. Iako se toliko toga zna o njoj, ona je i dalje mistična i nedokučiva.
Kada sam krenula na intervju obećala sam si da neću postavljati pitanja u vezi Stonesa, Micka, droge ili ičega vezanog uz njen skandalozan život u Londonu zbog kojeg je stekla tu svoju besmrtnu slavu kao muza rock bogova. Marianne je sve to stavila iza sebe nekoliko desetljeća ranije. Ona je sada 64-godišnja žena, majka, baka, umjetnica koja neprestano radi, objavljuje albume, snima filmove, kolaborira sa impresionirajućim brojem talentiranih umjetnika i glazbenika i uvijek iznova uspije oduševiti svojim projektima i kvalitetom performansa.
U Zagreb ju je doveo projekt Forte Fortissimo, u organizaciji Koncertne direkcije Zagreb, u sklopu kojega će ovog četvrtka u Lisinskom, sa simfonijskim orkestrom izvesti Kurt Weillow Seven Deadly sins. U lobiju Westina dočekao me njen presimpatičan manager Francois i objašnjavajući mi na svome francusko-engleskom kako za intervju imam 15 minuta, odveo me do Marianne koja je sjedila za stolom i držala čašu vode u ruci. Njen širok osmijeh u isti tren me oborio sa nogu i odnio svu moju nervozu i klecajuće noge.
Razgovarajući sa njom, odjednom sam shvatila ono “zašto?”. Nema tu objektivnog objašnjenja. Nema crne magije. Nema fame zbog dečka rock zvijezde. Ta žena jednostavno sjaji. Ima taj čaroban sastojak kojim može osvojiti sve i svakoga jednim osmijehom, jednim pogledom. Ona je elokventna, prelijepa, talentirana i ima taj osmijeh i ima tu auru. Ona je Marianne. Jednostavno Marianne.
Bok, Marianne…Uživaš li u svom boravku u Zagrebu?
Da, svakako. Ovdje sam od dva popodne. Bila sam na ručku koji je bio jako dobar i dala sam noge depilirati… (u ovom trenu povlači nogavice hlača prema gore i ponosno mi pokazuje glatku kožu na nozi)
Oh, to je uvijek lijepa stvar!
Da, nije li?
Definitivno…odmah se osjećaš ženstvenije!
(smijeh)
Koje su tvoje impresije Zagreba, za sada?
Obožavam te habsburške vibre. Jako dobro poznajem Beč. Moja mama je bila bečanka. Volim žute zgrade i cijeli taj ugođaj. Djeluje vrlo elegantno i dekadentno i interesantno.
Uvijek postavljam to pitanje jer mi je interesantno čuti kako ljudi doživljavaju grad u kojem živim. Meni Zagreb djeluje jako balkanski i mračno i prljavo.
Da, i to je dio njegovog izgleda. Sadrži sve te elemente. Zapravo, gledala sam i par balkanskih filmova i bili su jako dobri. Grad može biti što god ti želiš da bude. Svatko će ga drugačije doživjeti.
Da, slažem se…Reci mi, kako je došlo do suradnje sa Simfonijskim orkestrom HRT-a?
Imam sreću što imam tako divnog menadžera, Francoisa i što radim sa tako dobrim agentom Olivierom, koji je odgovoran za ovu suradnju. Nadam se da će dobro funkcionirati. Obično radim sa jednim dirigentom kojeg poznajem, zove se Dennis Russell. I prije sam imala priliku raditi sa drugim orkestrima i ponekada to ispadne predivno, a ponekada je bilo stvarno loše. Ovisi o tome kako dirigent doživljava to djelo. Ono što je stvarno loše, jest kada mu pristupe na vrlo sladunjav, kičast način. Zamišljeno je kao jazz.
Znači imaš točnu viziju glede zvuka?
Oh da. Upravo onako kako sam ja to i snimila na albumu. Tako treba da zvuči. Radila sam mnogo koncerata sa Dennisom, tako da točno znam kako sve treba biti.
Orkestar će u četvrtak izvoditi i djela Srđana Dedića i Aaron Coplanda. Da li si upoznata sa njihovim radom?
Oh, stvarno nisam upoznata sa redoslijedom kojim će svirati i neću biti prisutna da to čujem. Samo ću odraditi svoj dio.
Što te toliko privlači glazbi Kurt Weilla?
Stvarno, stvarno ju volim i pogotovo ovo djelo. (“Seven deadly sins”). Priča je tako zanimljiva.
Misliš li da te privlači glazba koja reflektira mračniju stranu života, koja kreaira melankoličnu atmosferu?
Ne bih to rekla. Moj vlastiti rad je postao mnogo laganiji, ali obožavam raditi “Seven deadly sins” i obožavam raditi svoj cabaret, ali ne mogu zauvijek održavati ovakav tempo rada. Ne mogu nastaviti raditi previše stvari. Ima toliko puno posla. Samo mojih vlastitih projekata ima mnogo i onda još toliko projekata sa strane koje radim jer ih volim….kao Shakespeareove sonete…
Novinari te hvale za tvoju izvedbu u “Seven deadly sins”…
Istina! (širok osmijeh)
Da li se smatraš osobom koja je vrlo samokritična glede svog performansa ili nakon nastupa dođeš doma i misliš “Bravo, Marianne. Ovo si super izvela noćas.”?
Oh, ne radim to. Ali, ipak imam malo samopouzdanja. Poznajem svoj rad predobro i sretna sam zbog toga i zaslužila sam to jer konstantno radim već 25 godina bez publiciteta i ipak uspijevam dobiti mnogo sljedbeništva.
Trenutačno si u jako dobrom razdoblju života. U mogućnosti si da biraš stvari koje želiš raditi i imaš prilike surađivati sa iznimno interesantnim i talentiranim ljudima.
Da…i ono što volim postalo je komercijalno i održivo…
(Na ovom djelu prekida nas konobarica koja nam je došla poslužiti piće)
Marianne: Hvala, dražesno…Mogu li pušiti ovdje?
Konobarica: Neeeee….neeeeee…(na šarmantan način)
Marianne: Jeste sigurni?
Konobarica: Neeee….mi ići u Europu!
Marianne: Da, znam, ali još niste u Europi!
Konobarica: Možete pušiti vani na terasi.
Da…to je novi zakon…(tonom kojim joj se pokušavam ispričati za to)
(Konobarica se nasmiješi i ode.)
Marianne: Ovo nije vrlo hrvatski, zar ne?
Ne, nimalo…
Marianne: Pokušavate li biti poput Amerikanaca?
Umm…prije kao zapadni europljani…Ali, ne, to definitivno nije vrlo hrvatski.
Marianne: Ahh, koja šteta.
Surađivala si sa mnogo umjetnika. Uglavnom se radi o tvojim prijateljima…
Da, da…
Da li ih nazoveš i kažeš im “Slušaj, želim raditi sa tobom na novom projektu” ili…?
Da, upravo tako! Sa “Kissin time”…na primjer, da li se album zvao “Kissin time”? Da, jest! Surađivala sam sa Billy Corganom i Beckom i Damonom Albarnom i sa mnogo drugih prijatelja i ispalo je super. Uživala sam radeći sa njima. Znaš…stvarno moram reći da digitalna glazba…stvarno ju ne volim. Preuska je i kompresira glaznu. Poput Ipoda i tih stvarčica….
Ali posjeduješ Ipod?
Da! (smijeh)
Ahhh…teško je odoljeti igračkicama modernog života!
Da je, ali ono što volim jest analagno i vinil.
Čini se da ploče doživljavaju comeback?
Da, čini se da ih mnogo mladih ljudi kupuje. Ja uvijek izdajem svoje albume i na pločama.
Imaš li listu ljudi, u svojim mislima, sa kojima bi voljela surađivati?
Ne, uopće ne…ali za potrebe snimanja iduće ploče idemo u New Orleans gdje ću raditi sa bendom Aarona Nevillesa i Dr. Johnom. Čini se da imam mnogo više prijatelja nego sam mislila! (smijeh)
Znači, uzbuđena si radi toga?
Oh, totalno! I Maca (Dr. John) poznajem jako dobro, tako da se veselim suradnji.
Kada surađuješ sa ženskim glazbenicama poput PJ Harvey i Cat Power…da li to unosi drugačiji element u glazbu koju stvarate, da li se povežeš sa njima na nekom drugom nivou?
One su samo glazbenice. Nema veze što su žene. Isto je kao kada radim sa svim ostalim umjetnicima.
Smatraš li da se glazbena industrija, što se tiče odnosa prema ženskim glazbenicima, mnogo promijenila od dana kada je “Sister morphine” povučena iz prodaje?
Polly je toliko talentirana da ona ne mora nikome ništa dokazivati. Mislim da ja jesam. Morala sam se stalno dokazivati, ali već se odavna to promijenilo. Sada sam vrlo cool i samopouzdana glede svojeg rada.
Ovo ljeto ideš na akustičnu turneju sa Dough Pettiboneom?
Da, vrlo mala turneja, ali bit će jako lijepo.
Da li je Zagreb na listi?
Oh, mislim da ne. Ne koliko ja znam. Idem u Skandinaviju i Španjolsku i malo u Njemačku. Mislim, ako žele da dođem, samo moraju nazvati Francoisa.
Ja ću ga nazvati!
(smijeh) (oponaša moj razgovor na telefon i na francuskome kaže) Francois, au revoir!
Koje pjesme ćete svirati na turneji? Hoće li to biti miks stvari sa tvojih albuma?
Da, upravo tako i jako mnogo materijala sa mog posljednjeg albuma jer sam još uvijek zaljubljena u njega. I onda, nakon toga, sljedeće turneja biti će u ožujku, za idući album. Uvijek radim jako mnogo solo nastupa.
Uvijek si zaposlena i isprobavaš različite stvari…Možeš li zamisliti da će doći jedan dan kada ćeš pomisliti “Ok, dosta” i što nakon toga?
Marianne: Pa, da…godine 2014. raditi ću veliku retrospektivu, bit će to obilježavanje 15 godina na cesti i nakon toga ću možda usporiti ritam. Mislim da postoji mogućnost da ću se osjećati umorno.
Misliš da ćeš moći samo tako stati?
Ne znam. Mislim da ću pronaći druge stvari koje mogu raditi. Ima mnogo toga što mogu raditi…Sigurna sam da ima stvari gdje mogu pružiti svoju pomoć…znam mogo o književnosti…
Trenutačno snimaš i film “Faces in the crowd”?
Da, trenutačno mnogo snimam i zapravo, imam osjećaj da ću se nakon 2014. tome više posvetiti.
Film ili kazalište?
Voljela bih više raditi u kazalištu, ali organizacija toga oduzima toliko vremena. Ne znam….možda neću biti u stanju zapamtiti tekst. Snimanje filmova nije tako teško. Radila sam “The black rider” sa Tom Waitsom i William Burroughsom ne tako davno, ali to te tako umori…starenje je vrlo kompleksna stvar. Ne osjećam to, ali znam se osjećati jako umorno. Performansi iziskuju mnogo energije i moram dati mnogo više sebe.
Baviš se yogom?
Da! (širok osmijeh)
Ja isto…
Ahh…lijepo…Redovito se bavim yogom i plivanjem. Zapravo, imam termin za yogu ovaj petak.
Čitala sam da se ne voliš gledati na slikama?
Ne, ne volim.
Da li taj isti osjećaj imaš kada se gledaš na platnu?
Za sada, sve u redu! Ali sa glumom je to drugačije…mislim da je to zato jer su me u životu snimili na toliko fotografija da sam se umorila od toga.
U Londonu je nedavno otvorena izložba fotografija sa “Broken English” foto sesije. Pretpostavljam da nećeš otići na to?
Pa…kada sam u Londonu imam toliko stvari za obavljati iz mog privatnog života da ne stignem puno toga…Idem posjetiti svoga sina i unučad. Bila sam tamo prošli vikend, u stvari…Mislim da mi ta ideja ne bi bila mrska, ali bilo bi teško uvrstiti ju u moj raspored.
Napisala si dvije autobiografije. Kakav je to osjećaj kada ljudi znaju o tvom intimnom životu i raspravljaju o tome, kritiziraju ga, ispituju te o vezi toga…?
Mislim da zapravo nisam otkrila mnogo. Prestala sam misliti da itko zna išta. Više me nije briga. Briga me za mene i vodim vrlo tih i privatan život. Uopće ne pokušavam biti u medijima, osim za potrebe svog rada. Prihvaćam da postoji javna strana mog života i sa time se moram nositi. Eventualno će napraviti i film o mom životu.
Pretpostavljam da se ne veseliš pogledati ga!
(smijeh) Ne, definitivno ne! Mislim da ne bi bila dobra zamisao pogledati takvo što. To je previše.
Je li dio razloga zašto ne živiš u Londonu, to što su mediji tamo tako intruzivni?
Da, može biti. Stvarno mrzim novinare.
Oh! U moju obranu, ja pišem samo o glazbi!
(smijeh) Ne, ne mislim na tebe…i ja volim mnoge novinare.
Pa, tip ljudi na koje ti misliš, ja niti ne bih nazvala novinarima.
Da, mrzim taj tip stvari. To je tako vulgarno i trashy, ali naučili su pustiti me na miru. Danas sam vidjela gospođu iz dućana sa kozmetikom, koja je otišla na odmor za pušenje i bila sam fascinirana njenom pojavom. Bila je debela, ne prejako, ali malo jest i nosila je vrlo kratku, ravnu suknju sa remenom i bio je to onaj tip trashy izgleda i onda sam shvatila da su ljudi godinama očekivali da ja tako izgledam. Sada su konačno shvatili da ja nikada neću takvo što izvesti.
Mislim da si takve javne predrasude ostavila iza sebe prije mnogo godina.
Ja isto tako mislim. Možda je preljubazno reći da se to promijenilo prije mnogo godina. Sjećam se jednog koncerta koji sam odradila u Kanadi, Montrealu…Koncert je bio jako dobar, ali svi novinari su napravili tu ogromnu scenu zbog mojih cipela! Zato što nisam nosila visoke pete! Jer su me htjeli strpati u tu ladicu.
Dylan je ovdje svirao prošli tjedan i Cohen dolazi u srpnju…
Oh, stvarno! Jesi išla?
Ne, na žalost nisam. Imala sam prilike vidjeti ga par puta ranije i karta je bila preskupa pa sam odlučila propustiti ga ovaj put.
Ali znaš da on više ne zvuči kao…
Umm….Dylan?
(smijeh)
Da li pratiš što tvoji kolege rade ovih dana? Da li te još uvijek mogu inspirirati svojim radom?
Obožavam Dylana, on je moj drag prijatelj. Znaš…idem ja na njihove koncerte. Išla sam vidjeti Paul McCartneya, on je isto moj prijatelj…i Brian Wilsona…Oni su divni. Ali….mislim da kada navršim 67, 68 godina…kao što sam ti već rekla, da se više neću baviti glazbom. Ja brinem o sebi i vježbam i sada sam još u redu, ali mislim, i kao što imam prilike vidjeti kod svojih starijih prijatelja koji su svi sada oko 67, 68, 69 godina stari…mislim da te starost dohvati…Mislim da bih bila vrlo glupa kada bih sada rekla “oh, raditi ću dok ne navršim 80!”. Možda i hoću, ali mislim da će to biti na filmu, u drami.
Koji dio bavljenja umjetnišću te najviše ispunjava – da li stvaranje glazbe, suradnja sa drugim umjetnicima, nastupi…?
Bavljenje time…jednostavno bavljenje time.
Hoćemo li imati priliku čuti album sa pjesama koje je Marianne napisala?
Da…pisala sam pjesme tijekom svoje suhe faze. Pa…napisala sam tri pjesme. (smijeh) Da, izaći će album i uživam u tome i to isto ulazi u kategoriju “bavljenja” umjetnošću i obožavam nastupati i to me uzbuđuje i uzbuđena sam radi četvrtka.
(U ovim trenucima njen manager Francois dolazi do nas i daje nam na znanje da je 15 minuta isteklo)
Pa…čini se da je našem druženju došao kraj…Puno ti hvala i nadam se će ti ostatak vremena u Zagrebu biti ugodan.
Oh, već? Hvala i tebi, ovo je bilo jako lijepo. Dražesan intervju. Čuvaj se.
Ispričavamo se čitateljima što nemamo fotografije sa intervjua, ali njen management nam nije dozvolio fotografiranje. Stoga, ako želite doživjeti svu ljupkost i čarobnost ove iznimne žene, imate priliku za to ovog četvrtka u dvorani Vatroslav Lisinski u 19:30 sati!
So long Marianne…
Hello, Marianne. How are you, enjoying your stay in Zagreb so far?
Yes, I am. I have been here since 2 o'clock. I had a bit of lunch. It was very good, actually and i had my legs waxed...
Oh, that’s always nice!
Yes, isn’t it?
Certainly…makes you feel more girlish…
(laughs)
What are your impressions of Zagreb so far?
I love the sort of Augsburg vibe. I know Vienna very well. My mother was vienesse. I love the yellow buildings and the whole vibe. Very elegant and decadent and interesting.
I always ask that question because i find it interesting to see how people experience the city i live in. To me it also looks very Balkan and dark and dirty.
Yes, it looks like that too. It has all these elements in it. I have actually seen a couple of Balkan movies and they were very good. A city can be whatever we want it to be. Everyone sees it differently.
Yes, I agree…Tell me, how did the collaboration with the HRT Symphony orchestra come to take place?
I am lucky to have such a great manager, Francois and I have this really good agent, Olivier so he booked it. I hope it will work. I usually do this with the conducter i know, he is called Dennis Russell. I have done it like this before and sometimes it was wonderful and sometimes it was real crap. Depends on how they conduct. How they see it. What is really wrong is to do it in a very schmalzy way. It is meant to be jazz.
So you have a vision of how it needs to sound?
Oh yes. I have recorded it like that. That is the way it should sound. I have done many concerts with Dennis so i do know exactly how i want it to be.
That night, the orchestra will also be performing pieces from Srđan Dedić and Aaron Copland. Are you familiar with their works?
Oh, i really don’t know what order they will be doing and i wont be hearing it. I will do just my bit.
What attracts you to Kurt Weill's music so much?
Marianne: I really, really love it and particulary this piece. The story is very interesting.
Do you think you are naturally attracted to music that reflects the darker side of life, sets a melancholic atmosphere?
I wouldn’t say so. My own work has gone much much lighter but I love doing the “Seven deadly sins” and I love doing my cabaret but I couldn’t keep up with all of that forever. I cant keep doing too many things. There is a lot of work. My work itself is a lot of work and then to keep doing this just because I love it… like the Shakespeare's sonnets…
Journalists praise you for your performance in “Seven deadly sins”…
They do! (widely smiles)
Are you someone who is very self critical about your performance or do you go home and think “Bravo, Marianne. You did well tonight.”?
Oh, I don’t do that. I am a little bit confident. I know my work too good and I am happy with that and I have earned that because I have been working steadily for 25 years with no publicity and I still get a lot of following.
And you are in a vey good place now. You can choose the things you want to do and you get to work with very interesting and talented people.
Yeah, and what I like has become commercial and viable…
(Here is where we get interrupted by the waiter who comes to serve us our drinks)
Marianne: Thank you, lovely… Can i smoke here?
Waitress: Noooooo…noooo… (in a charming way)
Marianne: Surely?
Waitress: Noo….we going to Europe!
Marianne: Yes, i know but you are not in it yet!
Waitress: You can smoke outside on the terrace.
Yeah…this is a new rule…
(Waitress smiles and leaves.)
Marianne: This is not really Croatian, is it?
No, not at all…
You are trying to be like the Americans?
Umm…more like the western Europeans. But no….its not very Croatian, no.
Ahh….what a shame.
In your work, you collaborated with many artists. They are mostly your friends…
Marianne: Yes, yes…
Do you phone them and say “Listen i wanna do something with you” or…
Yes, exactly like that! With “Kissin time”…for example, was is called “Kissin time”? Yes, it was. I was working with Billy Corgan and Beck and Damon Albarn and so many other friends of mine and it was really good. I loved it. You know…I really have to say the digital music…I really don’t like it. It's too narrow and it compresses the music. Like an ipod or whatever….
But you do own an ipod?
I do! (laughs)
Ahhh….its hard to resist the modern life gadgets!
Yes, it is but I like analog and I like vinyl.
And vinyls seem to be having a revival.
Marianne: Yes, and more young people seem to buy them. I always release my albums on vinyl aswell.
Do you have a list of people in your mind you would love to work with?
No, no, not at all but for the next record we are going to new Orleans and i will be working with Aaron Nevilles band and Dr. John. I seem to have a lot more friends than i realize. (laughs)
So you are excited about that?
Oh, totally! And I know Mac (Dr. John) very well. So I am looking forward to that.
When you work with female artists like PJ Harvey and Cat power…Does it bring a different element into the music you create, do you think you bond with them on another level?
They are just musicians. It doesn’t matter that they are women. It's like working with any other artist.
Do you think the music business has changed much for women since the days when “Sister morphine” got pulled back from the shelves?
Polly is so skilled, for example. She doesn’t have to prove anything. I think i did it. I had to prove something but for ages now things have changed. I am cool and quite confident with my work.
You will be doing an acoustic tour this summer with Doug Petitbone?
Oh yes, just a little one but it will be very nice.
Is Zagreb on the list?
Oh, i don’t think so. Not as far as i know. I am going to Scandinavia and to Spain and a bit of Germany. I mean, if they want me to come, they just need to call Francois.
I will call him!
(makes an impression of me calling him on the phone and uses an French accent) Francois, au revoir!
What songs will you play on that tour. Will it be a mix of your work?
Yes, exactly and a lot of my latest album. Because I am still in love with it and then after this, the next tour will be in march, for the next album. I always play a lot on my own.
You are always very busy and always do and try many different things…Can you imagine that this one day comes when you will say “Ok, enough, stop” and what comes after that?
Well, yeah…in the year 2014. I will do a big retrospective thing, it will be 15 years on the road and after that i might cut back. I think i might be feeling a little tired.
Do you think you will be able to just stop?
I don’t know. I think i will find other things to do. There are many things i can do. Im sure there are things where I can help and I know a lot about literature...
You are filming a movie called “Faces in the crowd” at the moment?
Yes, at the moment I am filming a lot and I have a feeling that after 2014. I will be doing a lot of that.
Films or theatre?
I would love to do a theatre play very much but it takes so much time to organize. I dont know… I might not be able to learn lines. Making films is not so hard. I did “The black rider” with Tom Waits and William Borroughs not so long ago but it gets so tiring…but aging is a very complex thing. I don’t feel it but I do get very tired. Performances take a lot of energy from you and I have to give much more of myself.
You do yoga, right?
Yes, i do! (wide smile)
Me too…
Ahhh, nice. I do yoga regulary and i swim. Actually, I have a yoga session on Friday.
I read that you don’t like to look at pictures of yourself?
No, i don’t.
What about when you watch yourself on screen?
So far so good! But with acting it's different…I think maybe I just had too many photographs of myself taken and I just got very tired of it.
There is a photo exhibition of your pictures from the “Broken English” photo session in London. I assume you wont go and see it?
Well….I have so much to do when I get to London, for my private life. I go to see my son and my grandchildren. I went last weekend, actually. I don’t think I would dislike it but it might be difficult to fit into my schedule.
You wrote two autobiographies. How does it feel to have people know about your intimate life and to havet hem discuss it, critisize it, ask you about it…?
I don’t think I gave away that much. I stopped to think anybody knew anything. I don’t care anymore. I care about myself and I lead a very quiet and private life . I don’t look to get into the press at all, except for my work. I accept that there is a public side of my life and I have to cope with it. There will be a film about it eventually.
I guess you are not looking forward to seeing that?
(Laughs) No, I definetly wont! I don’t think it would be good on the subject to go and see it. It's too much.
Is part of the reason why you don’t live in London, the fact that the media there is so intrusive?
Yes, it might be. I really hate journalists.
Oh!to my defense, i only write about music!
(laughs) No, its not really you, and i do like many journalists.
Well, the type od people you refer to, i wouldn’t call journalists.
Yes, i hate that sort of thing. It's so vulgar and trashy but they have become to leave me alone. Today I saw a lady from the beauty shop today taking a smoke and i was fascinated. She was overweight, not that much but a bit and she was wearing a very short flat skirt with a belt but it was a very sort of trashy look and i realized that that’s what people for years have expected me to look and they got used to it now i have never gonna do that.
I think you have put that public image and the prejudice, behind you years ago .
I think so too. Well, maybe saying years is too kind. I remember this one gig i did in Canada, Montreal and the show was really good and the reviews made this huge scene about my shoes! Because i wasn’t wearing high heel, trashy shoes. Because that’s where they wanted to put me. In that box.
Dylan played here last week and Cohen is coming in july…
Oh, really!Did you go?
No, unfortunately I didn’t. I saw him a few times already and the ticket was too expensive so I decided I will pass this time.
But you know he just doesn’t sound like….
Umm…Dylan?
(Laughs)
Do you follow what your peers are doing nowdays? Do you still get inspired by any of their work?
I love Dylan, he is a dear friend of mine.You know, I do go to their concerts. I went to see Paul McCartney, he is also a friend of mine…I went to see Brian Wilson. They are wonderful. But….i think when i get 67, 68…like i already told you, I don’t think i wont do music anymore. I do take care of myself and exercise and I am fine at the moment but I think and what I have seen in my older friends, because i was the youngest in my group, much younger than the rest, they are all like 67, 68, 69 now, I think it starts to catch up. I would be very stupid if I would sit here now and say “oh, I will work until I am 80”! I might but I think I will be in film, in drama.
What part of being an artist do you enjoy the most – is the creating music, working with other artists, performing…?
Doing it…just doing it.
Will we be hearing an album of Marianne songs ?
Yes… I have been writing songs during my dry patch. Well, I have been writing 3 songs. (laughs)
Yes, there will be an album and I enjoy that very much and that also goes into the category of “doing it” and I love to perform and I do get excited and I am excited about thursday.
(Our 15 minutes have ran out and we get interrupted by her manager Francois)
Well, seems like our time is over…Thank you very much and I hope you enjoy your stay in Zagreb.
Oh, already? Thank you too, this was very nice. A lovely interview. Take care.