facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Listopad 1969
Format Albumi
Vrsta / Fusion / Jazz-rock / Album Rock
Dodano Četvrtak, 13 Kolovoz 2015
Žanr Rock
Length 47:15
Broj diskova 1
Edition date Listopad 1969
Država SAD
Etiketa Bizarre Records
Catalog Number RS 6356
Edition details objavljeno: 10.10.1969.; produkcija: Frank Zappa; snimano: kolovoz - rujan 1969. T.T.G. i Sunset Sound u Los Angelesu te Whitney Studios u Glendale korištenjem 16-tracka
Tags Frank Zappa Bizarre Records

Review

Listopad je 1969. godine. Tvrtka Bizzarre/Reprise upravo nas je pozvala na privilegirano prisustvovanje jedinstvenoj glazbenoj avanturi. Nije bilo teško ukrcati se na putovanje od 43 i kusur minuta po saznanju da je vlakovođa s trademark kozjom bradicom i brkovima poput Groucho Marxa nezaobilazna,  ikonična i uvijek prepoznatljiva faca s američke Zapadne scene, koji je kroz svoje verse skoro uvijek bio provokativno nepristojan, socijalno osviješten ,a kroz svoju glazbu – u najmanju ruku čudan. Da, to je Frank Zappa, osnivač statusno poznatih Mothers of Invention. Glazbenik koji je utjecao na mnoge druge glazbenike poput Alicea Coopera, Johna Frusciantea, Black Sabbath, Stevea Vaia. Glazbenik za kojeg je Paul MacCartney svojevremeno izjavio: “Sgt.Pepper's je za Beatlese bio ono što je za MOI bio „Freak Out“.

Ukratko – Frank je bio  Don Quijote elektronskog doba.

Ostatak osoblja na ovom albumu, doduše gostujućeg, apsolutno je reprezentativnog karaktera: Ian Underwood (piano, flauta, klarinet, sve vrste saksofona), čije su note obogatile zvučne slike Quincyja Jonesa, Barbre Streisand, Herba Alperta, Dolly Parton, Jefferson Airplanena; Max Bennet (bas) svirao je s Ellom Fitzgerald, Joni Mitchell, Joan Baez; John Guerin (bubnjevi) svirao je sa Frankom Sinatrom, Thelonius Monkom, Ellom Fitzgerald, Oskarom Petersonom, Rayjem Charlesom, a neko je vrijeme bio i član Byrdsa; Paul Humhrey ( također na bubnjevima) svirao je sa Jimmyjem Smithom, Alom Kooperom, Natalie Cole, Quincyjem Jonesom, Marcom Bolanom, Steely Danom; Don „Sugarcane“ Harris (električna violina) svirao je sa Johnom Mayallom, Little Richardom; Jean-Luc Ponty (električna violina) – član grupe Return To Forever – svirao je s Chick Coreom, Stanleyjem Clarkom, Al Di Meolom, Billyjem Cobhamom…

Takva – s obzirom na upravo spomenuta imena i njihove čvrsto izgrađene i nedvojbene sviračke sposobnosti – obećavajuća glazbena avantura, dobrom znalcu odmah sugerira da će Frank svoj nedvojbeni rock background pretvoriti u jedan veliki session, uvelike obojan nepredvidljivim nijansama i rješenjima fusion jazza.  „Hot Rats“ u stvari predstavlja  njegov  drugi samostalan album nakon „raspuštanja“ MOI, koje je najavio, citiram, sljedećim riječima: „Mothers of Invention, neslavni tinejdžerski rock-kombo više ne nastupa.“

Glazba s ovog albuma, potpuna suprotnost u odnosu na njegov prijašnji rad, samo je potvrda te izjave. Smatra se njegovim najboljim uratkom, za kojeg postoje nebrojene sugestije i upute da ga obvezno morate poslušati za svog životnog vijeka. Vrlo je melodičan, istražujući pritom razne nove oblike (tada) suvremenog rock'n'rolla i prezentirajući Frankov pomalo zaboravljeni talent i ukus u dugim gitarskim solima prepunim distorzija.

Album je među prvima u svijetu sniman 16-kanalnom tehnikom koja je omogućila snimanje određenih dionica umanjenom brzinom (Frankova dionica na basu s osam žica) koja prilikom slušanja ostavlja dojam kao da ima oktavu viška. Bila je to njegova ideja koja dokazuje njegove producentske i snimateljske vještine.

„Hot Rats“ je još jedan, donekle manje eksponiran u odnosu na druga  fusion jazz ostvarenja, ali zato rasni primjerak tog, od nekih smatranog potpuno anarhičnog i od tradicionalne matice udaljenog odjeljka jazza. A za njegovu vjerodostojnu prezentaciju postoji samo jedan uvjet: moraš znati svirati, jer u protivnom krajnji rezultat poprima karikaturalne oblike.

Srećom, glazba s ovog albuma nema te posprdne odlike; naprotiv, bend konstantno briljira na tehničkoj, ali i emocionalnoj upečatljivosti. Zapravo, ovo je autentična potvrda, apolog o dobroj svirci punoj teškog, rekao bih pravo macho groovea.

Otvarajuća „Peaches en Regalia“, laganica s osvježavajućom atmosferom, često se zna usporediti s temama svojstvenima jednom Henriju Manciniju ili Burtu Bacharachu, te nedvojbeno dokazuje Frankov raskošan talent. Smatra se jednom od njegovih najpopularnijih kompozicija, uz nadahnute minijature Iana Underwooda na klarinetu i orguljama.

„Willie the Pimp“ svojom je dužinom trajanja omogućila glazbenicima veliki zamah u kojemu su opetovano dokazali svu raskoš svojih talenata. Naročito briljira Frankov zaista teški i gusti, možda i prvi (u odnosu na prethodne radove) solo na gitari, te odlična violinska rola. Ovo je jedina kompozicija na albumu kojoj je pridodan vokal Frankovog „druga po oružju“, također čudnovatoga lika s američke glazbene scene - Captain Beefhearta.

Vrhunac albuma nedvojbeno je „The Gumbo Variations“. U nekih 17 i kusur minuta Ian Underwood dokazao je zašto ga Frank „vuče“ za sobom još iz MOI dana. Njegov saksofon zvuči kao da je uključen na wah-wah pedalu, vrišti, propinje se u nevjerojatnim krešendima. A taj solo traje toliko dugo da se čovjek zapita koliki je kapacitet njegovih pluća. U nekim filmovima na kraju stoji obavijest: „Prilikom snimanja ovog filma nije povrijeđena niti jedna životinja“. Ja bih nadodao – životinja ne, ali je prilikom sviranja njegov saksofon sigurno pretrpio znatna oštećenja. Tamo gdje je Underwood stao, Don „Sugarcane“ Harris nastavlja svojom jednako tako nadahnutom svirkom na električnoj violini, koja na trenutke zvuči poput gitare.

Majstorima se treba pokloniti, voljeli vi fusion jazz ili ne. „The Gumbo Variations“ u ovome slučaju ne ostavlja nikakve dvojbe.

Na kraju bih citirao Dantea koji kaže: „Sretan je onaj čovjek koji večer svog života može povezati s njegovim početkom“. Iskreno, ovaj album nije predstavljao Frankovu životnu večer, mnogo je toga on snimio nakon toga, ali ipak nije uspio nadmašiti lucidnost, realizaciju jedne ovakve  briljantne  ideje,  određenu dozu pionirstva, kao i ogroman pozitivan odmak u odnosu na njegove početke.

Frank je (ne samo ovim albumom) zaslužio svu svoju sreću, a ja bih samo nadodao: „Those were the days my friend“.

Đorđe Škarica

Hits 912

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42