facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #
Šta bi dao da si na mom mjestu

Bookmark

Data

Released Listopad 2014
Format Knjiga
Vrsta Biografija
Dodano Četvrtak, 18 Prosinac 2014
Žanr Rock
Edition date Listopad 2014
Država Hrvatska
Etiketa Naklada Ljevak
Catalog Number 978-953-303-751-6
Edition details Broj stranica: 352; uvez: meki; objavljeno: 1.10.2014.
Tags Bijelo dugme Dušan Vesić

Review

"Bijelo dugme", glavni junak jedne knjige

Ta se knjiga zove "Šta bi dao da si na mom mjestu", što (svakako namjerno) nije nimalo originalan naslov. Njen je autor, Dušan Vesić, samo posegnuo za nazivom jedne skladbe "Bijeloga dugmeta", jednako kao što i u naslovu ovoga članka stoji samo naslov jedne druge skladbe "Bijeloga dugmeta". Goran Bregović napisao je veliku većinu tekstova za uratke svoje grupe, ali je tekst pjesme iz naslova knjige napisao Duško Trifunović, jedan od rijetkih za čijim je tekstovima Goran Bregović posizao i uspješno ih uglazbljivao. Stoga sam u istom duhu u naslov ovoga osvrta "ugradio" naziv jedne druge pjesme "Bijeloga dugmeta" čiji je autor teksta također Duško Trifunović.

Dušan Vesić nešto je mlađi ne samo od prosjeka članova "Dugmića", nego i od svih pojedinačno, ali ne previše da ne bi bio njihov suvremenik od samoga početka njihovog djelovanja, što mu daje pravo da o njima kompetentno piše, i ne premalo da mu ne bi bili "stariji" junaci i uzori, to jest da o njima ne bi pisao kao njihov fan. U toj situaciji ne možemo ga smatrati sasvim objektivnim analitičarom i kritičarom njihovog rada, čak bismo mu mogli "prišiti" i ono što je danas "moderno", "sukob interesa", ali u istoj je situaciji i s istom manom i pisac ovih redaka. Vesić čak i ne krije, nego se na trenutke i hvali kako je u velikoj mjeri i "insajder" mnogih događaja, kao "sporedni" i "skriveni" član grupe. S nekima od njih bio je i vrlo blizak i prilično emocionalno vezan, pa ih je i pratio u mnogim trenucima, osim u onima kad je trebalo s njima svirati i pjevati.

Taj "a priori" definiran položaj i odnos autora prema junacima njegove knjige ne samo da ne "diskreditira" ovo djelo, nego čini njegovu uzbudljivost i napetost. Kad jednom počnemo čitati ovu knjigu, ne možemo je prestati čitati, ne samo kao samu po sebi uzbudljivu priču, neovisno o autoru, jer se temelji na istinitim događajima (kakvi jesu da jesu), nego uzbudljivu i zato što usporedo s "radnjom" pratimo i "unutrašnji konflikt" autora sa samim sobom, znatiželjni kako će ga riješiti. Što će nam reći "po istini", kao novinar i kritičar, a što će ublažiti, prešutjeti, "preskočiti" kao fan i prijatelj ne samo "Dugmića" nego i njihovih štovatelja. Bregović je prije desetak godina u jednom intervjuu (smijući se) rekao (prenosim samo smisao a ne doslovne riječi) da ne smije pričati sve anegdote iz života grupe ako nije siguran da su svi slušatelji punoljetni, a toga se strogo držao i Dušan Vesić. Ne postoji odista nijedan redak ove knjige koji bi joj postavio donju dobnu granicu čitatelja. Knjiga je od početka do kraja toliko "lights" da je slobodno možemo ostaviti u dosegu djece bilo koje dobi, pa neka čitaju ako ih zanima i ako će je moći razumjeti. Jedino je preporučljivo maknuti je iz dosega one djece koja bi od njenih listova pravila origami. Ima dosta "literature" koja i nije za drugo, dok ovu ipak možemo ispoštovati čitanjem.

Da ima nekih detalja u biografiji "Bijelog dugmeta" koje je autor znao pa ih namjerno izostavio, potvrdio mi je Željko Bebek u razgovoru na "Interliberu" u Zagrebu 13. studenoga prilikom predstavljanja edicije "Bijelo dugme - box set deluxe", svih devet studijskih vinila "Bijelog dugmeta", povodom 40. obljetnice grupe i prvog albuma. Bebek je to protumačio kao profesionalni i prijateljski "fair play" autora i prema grupi i prema njihovoj publici.

Pa i ono što je napisano nimalo nije "ružičasto". Svi, i bez čitanja ove knjige, znaju da priča sigurno ne završava kao bajka, "... i tako su živjeli zajedno dugo i sretno u neizmjernoj ljubavi do kraja života..." jer su se davno rastali bez realne šanse za ponovni trajniji susret, osim počasno, ako treba obilježiti neku godišnjicu. Ali i na temelju onoga što čitamo mogli bismo se upitati nije li čitava njihova karijera bila izuzetno stresna i traumatična, nije li protekla uglavnom u stalnoj nesigurnosti, nestabilnosti, psihozi, nervozi, panici, kaosu, sasvim suprotna "idili" prikazanoj s konjima i ovcama u zdravoj divljoj prirodi bosanske zabiti na albumu "Šta bi dao da si na mom mjestu" ili "idili" dokone šetnje neke (tada) čudne krnje postave "Bijelog dugmeta" "džunglom" (pretpostavljam) londonskog parka na sljedećem albumu, "Eto" Baš hoću!" Čak i bolji poznavatelji "Bijelog dugmeta" imaju percepciju da se postava mijenjala samo najnužnije, zbog odlaska u vojsku njenih članova, zatim je bilo još (silom prilika) privremene promjene bubnjara i klavijaturista, te nakon toga pjevača, ali ćemo se iznenaditi kad na kraju knjige vidimo slikoviti grafički prikaz i kronologiju postava grupe. "Bijelo dugme" prošlo je kroz čak jedanaest postava, ne računajući počasnu, "superpostavu" na kratkom "povratku" 2005. godine. Prosječni građanin koji u životu teži što većem miru, stabilnosti i sigurnosti obiteljskog života i što sigurnijem izvoru egzistencije odista nema što zavidjeti shizoidnoj i neurotičnoj karijeri ovih "zvijezda" opisanoj u knjizi. Sličan sam dojam stekao kad sam "studirao" biografiju grupe koja je na svjetskom nivou ono što je "Bijelo dugme" bilo na jugoslavenskom, "Pink Floyda", autora Marka Blakea. Očito se radi o tome da se ne može tako dugo i naširoko pričati o dobrim događajima kao o lošim, kao što i pjesnici više pišu dok su nesretni nego sretni. Da nije sve tako crno kako piše u knjigama, i to mi je rekao Željko Bebek prilikom istog susreta koji sam već spomenuo, kad sam ga pitao što pamti kao lijepo iz "Bijelog dugmeta". Odgovorio mi je "na prvu", bez razmišljanja, da je u "Bijelom dugmetu" sve bilo lijepo! Eto, pa dok čitate ovu knjigu i dođete do iste pomisli da su "Dugmići" živjeli prilično "depresivno", sjetite se da je to samo vaš dojam, jer su "problematične" i "incidentne" scene daleko zahvalnije za opisivanje nego sretni trenuci za čije opisivanje pisci imaju daleko manje motiva, inspiracije i mašte pa ih obično "preskaču".

"Radnja" knjige teče nejednolikom brzinom. Na nekim se trenucima detaljno i iscrpno zaustavlja, da bi onda neko razdoblje bilo preskočeno kao da se ništa nije događalo. Očito i sam autor nije mogao baš iz dana u dan pratiti što se s grupom događa, ali jednako tako u razdobljima kada se grupa razilazila da bi otišla na dulji odmor, autor ih tada nije pratio, ostavivši im to razdoblje kao njihovo privatno, intimno vrijeme koje se ne tiče grupe, pa tako niti teme ove knjige. Općenito, sadržaj knjige daleko je od "žutila" i "tabloidnosti". Od zanimljivih detalja ističe se kompletan transkript pisma koje je Željku Bebeku pomogao sastaviti glavni i odgovorni urednik "Jugotona" u to vrijeme, Dubravko Majnarić, upućeno radničkom savjetu "Jugotona" koji je na temelju tog pisma-molbe trebao odobriti "Bijelom dugmetu" avans za troškove puta na snimanje u London.

Veliku dokumentarnu vrijednost knjizi daju prva, uvodna poglavlja. Da bismo što temeljitije i detaljnije shvatili razvoj glazbe i pojavu fenomena "Bijelog dugmeta" baš u Sarajevu, autor nas vodi kroz povijest Sarajeva doslovno od kamenog doba (a ne samo od stoljeća sedmog). Vrlo je zanimljivo saznati kako se "kuhala" ta situacija iz koje je poput gejzira "izronilo" i "proključalo" "Bijelo dugme", te koji su to glazbenici i kakva je to bila glazba u Sarajevu koja je neposredno prethodila "Bijelom dugmetu" da bi onda ono učinilo veliki, "kvantni" skok ne samo u lokalnim razmjerima, nego i u čitavoj tadašnjoj državi.

Autor piše zanimljivo, s lakom dozom humora, koji nije čest, pa zato tim više uspijeva kada se pojavi na neočekivanim mjestima. Dušan Vesić živi na relaciji Beograd - Pula, a i ova knjiga objavljena je istovremeno u Beogradu i u Zagrebu (u Zagrebu čak možda i nekoliko dana prije). Beogradski izdavač je "Laguna" a zagrebački "Naklada Ljevak". Razlikuju se po dizajnu naslovnice, a pretpostavljam (jer beogradsku verziju nisam imao prilike vidjeti) i po jeziku. Lekturu i korekturu potpisuje Đorđe Matić, bar u zagrebačkom izdanju. Budući da sam čitao samo zagrebačko izdanje koje je objavljeno u prijevodu na hrvatski jezik, primjećujem da je taj dio posla mogao biti i solidnije obavljen. Kao da je rađen na brzinu, u nedostatku vremena, pa ima nekih propusta i previda. Premda se knjiga čita bez problema s razumijevanjem, jezični čistunci bi joj (s pravom) mogli zamjeriti na površno odrađenoj lekturi. Nerijetko se dogodi da je neka riječ ostala u ekavskom obliku (ne mislim pritom na citate čiji izvorni oblik nije upitan) ili je mogla biti prevedena nekom pogodnijom riječi. Kako knjizi želim i drugo izdanje, evo prilike da se i to popravi.

Autor Dušan Vesić je našim mlađim čitateljima uglavnom nepoznat. On je beogradski novinar i jedan od najistaknutijih rock novinara bivše Jugoslavije osamdesetih godina prošloga stoljeća, a sada i redatelj dokumentarnih filmova o rock glazbenicima. "Bijelo dugme" prati od samoga njihovoga početka kada je bio tinejdžer, a tijekom vremena se s njima ne samo upoznao i družio, već s nekima od njih i prisno prijateljevao.

Uz to što je knjigu pisao s neskrivenim simpatijama prema "Bijelom dugmetu", pogotovo nekim njegovim članovima, nastojao je biti i strog i kritičan, ne zaboravljajući objektivnu profesionalnost. Knjiga obiluje mnoštvom rijetkih i ekskluzivnih fotografija članova "Bijeloga dugmeta", od privatnih, obiteljskih, iz njihovog djetinjstva, do bendovskih iz raznih razvojnih faza i postava grupe, a također i njihovih bliskih suradnika i osoba koje su im pomogle u njihovoj karijeri. Knjiga počinje bilješkom autora, a završava pogovorom Đorđa Matića. Na kraju se nalaze još i vrijedni prilozi i dodaci: kompletna diskografija grupe, te "sitnice" koje podižu "profesionalnost" knjige: izvori i literatura na koje se autor poziva, vrlo vrijedno imensko kazalo u koje je uložen mukotrpan trud i mnogo vremena, vrckava i duhovita bilješka o piscu da steknemo uvid u njegovu kompetentnost, te grafički prikaz svih postava "Bijeloga dugmeta" od početka rada grupe do simboličkog okupljanja 2005. godine.

Netko bi u naslovu ovoga članka mogao primijetiti pogrešku. "Bijelo dugme" naime nije glavni junak jedne knjige, nego više knjiga. Mi znamo bar za onu "Ništa mudro" Dražena Vrdoljaka i Darka Glavana iz 1980. godine. U popisu literature na kraju ove knjige čitamo da ima još knjiga o "Bijelom dugmetu", a Vesiću je ovo druga. Postoji već i suradnja u trećoj, naime zajedno je sa Sinišom Škaricom napisao knjigu koja se nalazi u sklopu već spomenutoga izdanja "Bijelo dugme - box set deluxe", pa zapravo ima dvije knjige o "Bijelom dugmetu" objavljene s razmakom od oko mjesec dana.

Glavni junak jedne knjige
došao mi da se žali:
"Divno bješe glavnim biti
dok me nisu pročitali."
...
Saznali su moje mane,
moje tajne, moje tuge,
pokidali neke strane
i pošli da traže druge...
...

(dijelovi teksta iz pjesme "Glavni junak jedne knjige" Duška Trifunovića, sa singlice "Bijelog dugmeta" iz 1974.)

"Bijelo dugme" odavno već ne postoji i ostalo je samo na svojim vinilima, u sjećanjima suvremenika, u glazbenoj povijesti naših krajeva i kao glavni junak ne jedne nego više knjiga. Ovaj se junak još ne treba žaliti da su ga "pročitali" tako da su ga odbacili. Iz knjige smo saznali neke njegove mane, tajne i tuge ali na "pokidane strane" još nismo naišli po cesti, kao što nailazimo na stranice udžbenika na kraju školske godine. Ljudima još nije dosta ovog glavnog junaka, što dokazuje činjenica da je ova knjiga u trenutku kad sam čitao knjigu i pisao ovaj osvrt (studeni-prosinac 2014.) držala nekoliko tjedana prvo mjesto u prodaji publicističkih naslova u Hrvatskoj, po podacima koje je objavila HRT-ova emisija "Pola ure kulture".

Ratko Matić

Hits 1887

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42