Review
Zvala se Gloria i bila je isključivi krivac moje glazbene ovisnosti prema četvorici Iraca koji su svoj bend nazvali prema najpoznatijem špijunskom avionu svih vremena.
Tu sam ovisnost prenio i na moju djecu, pa sam tako (nadam se) u pozitivnom smislu oblikovao njihov glazbeni ukus. A Irci su svojom glazbom utjecali i na neke od mojih poznanika, jedan je nakon „Sunday bloody Sunday“ zauvijek zamrzio Engleze koji jedino nisu zaratili s Marsovcima, drugi je zbog stihova i glazbe „With or without you“ pronašao svoju životnu družicu, a svi smo „Pride“ prihvatili kao svojevrsnu himnu mladih i gnjevnih ljudi u trajnom procesu općeg formiranja.
Ukratko rečeno, svojim nenadmašnim darom, originalnošću, upornim radom i rezultatima istih, U2 su bez ozbiljnije konkurencije iskreno i zasluženo (makar meni) nakon Deep Purplea, Led Zeppelina, Pink Floyda i Genesisa preuzeli nezahvalnu i odgovornu ulogu lučonoša rocka.
Zakoni prirode vrijede samo do stanovite granice, kad je jednom prijeđu okreću se sami protiv sebe da bi urodili apsurdom, što se možda najbolje može očitovati u glazbi u kojoj ljudi najmanje praštaju iskrenost.
I tako mic po mic dolazimo do ključnog momenta – koliko su U2 iskreni na svom najnovijem albumu kojeg su oblikovali i podgrijavali zaista dugo vremena uz velika očekivanja ljubitelja njihove glazbe, ali i zlurada vrebanja onih drugih. Vrlo je malo ljudi,a to su zaista samo najbolji koji su sposobni jednostavno i otvoreno kazati “ne znam,ne mogu“. Za U2 se zna da znaju, opravdano je pitanje mogu li?
Trenutna sadašnjost im baš ne ide u korist, iako se ona može smatrati kao prijelaz uz obavezno pitanje kamo vodi. Uspoređivanje sadašnjosti sa prošlošću i nije baš pametna odluka, naročito u umjetnosti. Euterpa i njezine sestre su vrlo zeznuta bića. Uglave se oni tako u ljudsko stanište otvarajući umjetnicima nezamislive vizure čiji su rezultati remek djela štovana za vijeke vjekova i od svih. A kada muzama postane dosadno presele se na neko drugo mjesto ostavivši tako bivše najmodavce na brisanom prostoru na kojem se više ne stvaraju remek djela, već samo djela. Takve faze prelazili su umjetnici svih grana suočavajući se uvijek sa činjenicom da ništa nije teže nego pošteno završiti, što ujedno znači i usavršiti. Gotovo sam siguran da su kroz te faze ili umjetničke krize prolazili i Mozart, Bach i ostali glazbeni velikani.
I onda u tu priču uvodimo kritiku koja rado voli tuđim spolovilom mlatiti po koprivama, umjetnička kritika koja je često tako nepotrebna ili sama sebi glupo potrebna kao i esperanto, kritika čije sumnjičenje bez realnog pokrića ne odaje uzvišene duše, već često ograničene i ohole umove.
No vratimo se mi na ovih novih 17 pjesama koje nam U2 prostro pred naša osjetila na ovom Deluxe izdanju. Istina je da nećemo naći emocionalne naboje poput onih sa „One“; ljepotu melodije i cjelokupne atmosfere kao što ima „Ultra Violet“; zarazne energije koju nam isporučuje „It’s A Beatiful Day“; nećemo pronaći demonske gitarske baraže kao u „Bullet The Blue Sky“; himničku atmosferu jedne „Where The Streets Have No Name“ – pa se pitam treba li ih zato ekskomunicirati iz glazbenog svijeta ili je možda bolje ovaj uradak uspoređivati s hrpom glazbenih sranja koja svakodnevno kontaminiraju glazbenu galaksiju čiji su Irci jedni od apsolutnih zaštitnika.
Povijest je prepuna okrutnih činjenica koje nam govore da je sve što je na svijetu propalo, propalo je iz valjanih razloga. Siguran sam da stvaralaštvo U2 neće proći kroz te mijene, njihovo stvaralaštvo ipak je kreativni čin pretvaranja odraza u uvijek prepoznatljiv izraz. Da li će se isti sviđati ili ne sviđati nekome, osobni je odabir uz napomenu da za U2 vrijedi najvažnija činjenica – nisu nalik ni na koga drugoga. I kada se približe samom kraju svoje glazbene avanture za njih će se pitati ne kako su umrli, već kako su živjeli.
Priznajem da su mi U2 omiljeni bend, i ja bih volio od njih čuti neki novi „Exit“; „Elevation“,novi „Fly“ ili „Unforgettable Fire“, ali ni slučajno ne želim preuzeti nezahvalnu ulogu njihovog đavolskog odvjetnika iz dva razloga: iz elementarne pristojnosti ne volim pišati po bendu koji je svojim djelovanjem učinio ovaj svijet kudikamo ljepšim; kao i zbog činjenice da u životu nisam napisao ili odsvirao dvije suvisle note, baš kao i svi oni koji tako rado pišaju po njima.
Đorđe Škarica
/
« Songs Of Innocence 
