facebook
Twitter
Instagram

SoundGuardian

A B C Č Ć D Đ E F G H I J K L LJ M N NJ O P Q R S Š T U V W X Y Z Ž #

Data

Released Veljača 2017
Format Albumi
Vrsta Garage rock / Post-punk / Alternative/Indie Rock / Shoegaze
Dodano Srijeda, 29 Ožujak 2017
Žanr Rock
Length 37:05
Broj diskova 1
Edition date Veljača 2017
Država Europa
Etiketa Fuzz Club Records
Catalog Number FC56CD
Edition details objavljno: 15.2.2017.; produkcija: Leonard Kaage
Tags The Underground Youth Fuzz Club Records Leonard Kaage

Review

The Underground Youth započeo je 2009. svoju priču kao one-man projekt Craiga Dyera te nakon osam godina, jednako toliko albuma i nekoliko EP-jeva došao do statusa jedne od najbolje skrivanih tajni britanskog i europskog alternativnog rocka.

Počeo sam pratiti ovaj sastav prije tri-četiri godine kad je aktualan album bio gotovo genijalni ‘The Perfect Enemy for God’, do ovog posljednjeg albuma zasigurno vrhunac diskografije The Underground Youth. Ubrzo potom dvaput su u godini dana posjetili Zagreb te sam se uvjerio kako se radi o punokrvnom live bendu koji atmosferu svojih albuma uspješno prenosi u klupsko okruženje. Usput ubran vinilni primjerak ‘perfektnog neprijatelja’ i dalje se rado vrti na gramofonu... A ne sumnjam da će se na repertoaru uskoro naći i ‘What Kind of Dystopian Hellhole Is This?’.

Međutim, fanovi grupe mogli su uoči ovog albuma biti tek umjereni optimisti. Nakon ‘The Perfect Enemy for God’ bend je izredao tri albuma koji su donijeli određene promjene u izričaju, ali kvalitetom se nisu mogli mjeriti sa spomenutim albumom, čak ni s još starijim ‘Delirium’, ‘Sadovaya’ i ‘Madmoiselle’. Najava albuma krenula je s omotom koji nije baš na razini prošlih uradaka, a uslijedila je i objava imena albuma s datumom izlaska. Opet, podulji i čudan naziv zasigurno je zbunio mnoge – The Underground Youth su počeli djelovati manje cool nego dotada. No, kad smo konačno mogli zavrtiti album, mogao nam se samo razvući osmijeh preko lica. ‘Dystopian Hellhole’ je malo remek-djelo; iznimno zrelo, samopouzdano i fokusirano, više nego ijedan album Dyera i ekipe prije.

The Underground Youth i dalje s minimalnim aranžmanima i naramkom akorada uspijevaju rekreirati svoj mračni svijet želja, nedaća, sukoba, strasti i nadanja. Iako je ovaj album najpolitičkiji u opusu benda, većinu pjesama i dalje prožima ljubavna tematika. Jedna od takvih je ‘Half Poison, Half God’, pjesma koja otvara album i najviše vuče na starije uratke. ‘Alice’ jest i vjerojatno će ostati najveći ‘hit’ grupe, s gorko-slatkim stihom ‘I never wanna see your pretty face again’. ‘You Made It Baby’ jedan je od vrhunaca albuma; uzima atmosferu The Cramps i miješa ju s onom starih holivudskih filmova, kotrljajući se preko jednostavnog, repetitivnog riffa. ‘Beast (Anti War Song)’ još jednom priziva samoću kojom se ogrnuo Dyer na prvim albumima grupe, kad još nije bio pritisnut očekivanjima publike i kritike.

Dyerove akustične pjesme, ‘A Dirty Piece of Love For Us To Share’ i posljednja, ‘Inacapable of Love’, pokazuju da je on konačno dostigao punu autorsku zrelost. Ranije su mi se njegovi akustični pokušaji činili pomalo nespretnima, no ovdje se na ‘A Dirty Piece...’ izjednačio s majstorima akustične psihodelije The Psychic Ills, dok je na ‘Incapable of Love’ našao svog unutarnjeg Cohena i izrecitirao stihove poput ‘Policeman shoots a younger man/A child runs from war/A suited man looks down his lens and claims he never saw’. ‘Amerika’ je bila druga objavljena pjesma uoči izdavanja albuma te čini odličan singl s zavodljivom psych gitarom, dok je ‘The Outsider’ nešto abrazivnija, a Dyer s kratkim uzvicima podsjeća na Alana Vegu iz Suicide, njegovog velikog uzora. Čini se da je mnogo pažnje posvećeno duetu s Faith Vernon, ‘Persistent Stable Hell’, no radi se ipak o najmanje dojmljivoj pjesmi na albumu, iako nipošto slaboj.

Jedina neoriginalna pjesma na albumu je pretposljednja ‘Your Sweet Love’, vrlo dobra obrada pjesme Leeja Hazlewooda. Njome je zapravo Dyer uspio dodatno naglasiti svoje namjere s (n)ovim albumom: psihodeliju i post-punk učiniti filmičnima, zrelima i pogodnima za uši onih koji inače ne preferiraju takav izričaj. Uvjeren sam da je u tome uspio – da je album izdan za bar malo većeg diskografa od Fuzz Club Records, njegov bi uspjeh zasigurno bio daleko opipljiviji.

Filip Katić

Hits 740

Posljednje recenzirano - Jazz

Posljednje recenzirano - 42