A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
1 | The Mighty Sparrow | 2:37 | ||||
2 | Mourning in America * | 2:59 | ||||
3 | Ativan Eyes * | 4:22 | ||||
4 | Even Heroes Have to Die | 3:46 | ||||
5 | The Stick | 1:57 | ||||
6 | Bottled in Cork * | 3:18 | ||||
7 | Woke Up Near Chelsea | 3:51 | ||||
8 | One Polaroid a Day | 4:10 | ||||
9 | Where Was My Brain? | 2:19 | ||||
10 | Bartolomeo and the Buzzing of Bees * | 3:21 | ||||
11 | Tuberculoids Arrive in Hop | 2:26 | ||||
12 | Gimme the Wire | 2:55 | ||||
13 | Last Days * | 0:00 |
Ted Leo and the Pharmacists jesu bend, ali postoji razlog zbog kojeg je ime Ted Leo posebno naglašeno u njihovom nazivu. Dok je njihov zajednički glazbeni jezik formiran još 1999. na debut albumu uvrnutoga naziva Tej Leo (?), Rx/Pharmacists, ono što ga je pokrenulo, a i očuvalo svježim 11 godina i još 5 studijskih albuma kasnije jest gospodin Ted Leo glavom i bradom. Točnije, osobnošću, životnom filozofijom, iskrenošću, kantautorskim talentom. The Brutalist Bricks nije iznimka.
Od prvih sekundi albuma jasno je da ni ovaj put nećemo ostati zakinuti za ono na što smo od Ted Lea i ekipe navikli – njihovu verziju indie rocka koja na jedinstven način pomiruje punk i pop, i sukladno tome, dva naizgled suprotstavljena tematska polariteta – globalno i osobno. Upravo u toj pomirdbi leži glavna snaga Ted Lea kao singer/songwritera. Kao prvo, mnogo bolje barata riječima, gitarom, vokalom i kompozicijom nego što bi od punkera očekivali, što rezultira pjesmama koje sadrže najbolje od oba svijeta – punkersku žestinu i strast i melodičnost i prijemčljivost popa. Bez obzira što njegova glazba nije čisti, sirovi punk, u duši je pravi punker, iako pomalo netipičan - svojim kritikama društva i stanja svijeta daje potpuno osobni, čak konfesionalni pečat. Za razliku od “običnih” punkera, nije zainteresiran samo za nabrajanje sranja koja se trenutno događaju u svijetu i upiranje prstiju u uobičajene sumnjivce. Kao bonus između redaka dodaje svoj osobni doživljaj svega toga, prišapnuti će vam kako se zbog svega toga osjeća, i na koji način se osobno suprotstavlja anksiozno-depresivnom svijetu u kojem živimo. Teško je objasniti na koji način mu uspijeva pomiješati politički angažirano i privatno emotivno. Možda smo najbliže tome ako se prisjetimo jednostavnog, gotovo svakodnevnog iskustva ispijanja jutarnje kave u kvartovskom kafiću dok listamo svježi broj jednog od regionalnih ili nacionalnih žutila po izboru. Fokus nam je podijeljen – samo je djelomično na tmurnim novinskim naslovnicama, ostatak je već na okusu kave, cigareti, novom danu, poznatim i nepoznatim licima, dijelovima razgovora, zvukovima s radija. Misli tako nasumično preskaču iz jedne sfere u drugu, istovremeno smo ljuti, suosjećamo, želimo promjene, ali se ujedno i nastojimo prebaciti na sadašnji trenutak u najbližoj okolini i iz njega izvući sve moguće pozitive. Bit će da je riječ o jednom od obrambenih mehanizama koji su modernom čovjeku prijeko potrebni ako želi na posao otići normalan, pod uvjetom da ga još uvijek ima. Svaki album Ted Lea i Pharmacistsa mogao bi se opisati kao jedan takav tok svijesti s Tedove kavice, što ga čini najbližim nečemu što bi mogli nazvati “glas naroda”. Američkog možda, ali i bilo kojeg drugog – svaka zemlja ima iste goruće probleme s kojima se mali čovjek mora suočavati na dnevnoj bazi.
Dio albuma je tako posvećen kratkim, žestokim, gotovo hardcore-punk rafalnim paljbama bubnjeva, gitara i ljutog, skoro bijesnog Ted Lea koji je sav u politici i zahtijevanju promjena – Mighty Sparrow, Mourning in America, The Stick će rijetko koga ostaviti ravnodušnim. Ativan Eyes predstavlja drugu krajnost Pharmacistsa, power-pop savršenstvo u kojem saznajemo gdje Ted Leo pronalazi svoje sedative – u očima voljene osobe. Bottled in Cork je bez sumnje jedan od vrhunaca albuma - vedra, fluidna, gotovo jam-band orijentirana duhovita priča o imaginarnom putovanju jednoga Amerikanca po Europi, koji se trudi da svojim ponašanjem ne ostavi dojam idiota. To putovanje zapravo je samo sredstvo kojim Ted sebe, a i nas, želi podsjetiti na neke od onih malih stvari koje čine život vrijednim življenja. To nije prvi puta da nas vodi na takvo putovanje – La Costa Brava je bila destinacija s istom svrhom na prethodnom albumu Living with the Living. Takve lažno putopisne, optimistične pjesme pomalo već postaju Tedov zaštitini znak, budući da vješto pronalazi načine da istu osnovnu postavku dovoljno modificira i ispretumba da bi i dalje ostala privlačna i šarmantna. Bend usporava ritam za One Polaroid a Day, u kojoj ismijavaju našu sve naglašeniju potrebu da dokumentiramo praktički svaki trenutak, dok klikamo fotićima, pokušavajući to document decay, kako to Ted genijalno primijećuje, trenutak koji se više neće vratiti prolazi. Bartolomeo and the Buzzing of Bees osobno mi je najdraža pjesma na albumu, sa svojom neumoljivom bas linijom, prodornim, eksplozivnim gitarama i emotivnom vokalnom izvedbom, u kojoj je možda sadržana i sama poanta albuma:
I still believe in the futures unwritten
Living and dying like a damned human being
Believe in the buzzing of bees around me and we'll get on.
(Dakle, zato ova osica/pčelica na coveru.)
Gimme the Wire vraća nas u dane The Damned i Buzzcocksa, a Last Days je najbolji mogući način da se zaključi album – carpe diem himna u kojoj bend pokazuje sve što zna i umije.
Većina će se složiti da je Never Mind the Bollocks, Here’s the Sex Pistols označio pravi početak onoga što danas zovemo punk. Bili su glasni, šokantni, imali su muda i bili su prvi. Zbog toga ih cijenimo, ali njihov “fuck this, fuck that” nihilizam i anarhizam, iako je dao punku početni zamah, nije bio ono što je punk učinilo bitnom glazbenom i društvenom pojavom. Bila je to sposobnost The Clasha da glazbeno evoluiraju, u punk inkorporiraju nove glazbene elemente i izgrade mostove prema drugim žanrovima, i možda važnije od svega, konstruktivizam u njihovim tekstovima, činjenica da su osim kritika imali i ideja, koje nam je isporučivao karizmatičan, inteligentan i da, reći ću pjesnik, nikad prežaljeni Joe Strummer. Joe Strummer je možda posljednja ličnost koju su mnoge generacije doživljavale kao svog osobnog heroja, i teško da ćemo ikada dobiti njegovog nasljednika. Ipak, ne mogu si pomoći a da u Ted Leu ne vidim dieliće njegova naslijeđa i sposobnosti da doprije do ljudi. Tako je malo izvođača koji danas rade glazbu koja vas istovremeno tjera da skačete, mislite i osjećate. Ted Leo je jedan od njih, a tako su nam prijeko potrebni. Zato ću svjesno zanemariti sve moguće nedostatke ovoga albuma i reći da je jedino što Ted Leu i Pharmacistsima možemo zamjeriti činjenica da u svojoj diskografiji imaju i boljih albuma.
Ted Leo & the Pharmacists dolaze u Zagreb, svirati će 22.05. u Teatru &TD u skopu prvog Demode festivala. Dođite biti pravi punker. Dođite skakati. Dođite biti ljuti na vladu, na pljačku, na nepravde. Dođite na pozitivno ispiranje mozga. Dođite kupiti koji T-shirt, možete ga ponosno nositi dok vam je onaj sa Paul Simononom koji razbija gitaru na pranju.
Danaja Glavičić