Review
Skori zagrebački gost Saul Hudson (26. lipnja, Šalata), poznatiji kao Slash je još 2007. godine u SAD-u objavio svoju autobiografiju koja je nastala uz pomoć (sada već bivšeg) novinara Rolling Stonea, Anthonya Bozze. Beogradska izdavačka kuća Laguna je 2010. godine prevela i objavila ovo izdanje, a zaista je teško naći bolje vrijeme za čitanje osobne ispovjesti jednog od najvećih gitarista u povijesti rokenrola, od ovog u kojem je (kako kruži priča) na osobno inzistiranje Slasha, Zagreb dodan na listu turneje.
Iako će na Šalati, Slash nastupiti s Mylesom Kennedyjem i bendom The Conspirators promovirajući zajednički "World on fire" album te unatoč činjenici da je gotovo prije dvadeset godina napustio "posljednji opasni rokenrol bend" a u međuvremenu formirao Slashs Snakepit i Velvet Revolver te bio dio niza drugih suradnji - Guns n' Roses je i dalje sinonim koji se javlja na sam spomen lika bujne kovrčave crne kose koja zaklanja oči i crnog cilindra s kopčom na glavi. Naravno i gitara je neizostavni dio te već sada kultne figure rokenrola, možda i posljednje iz onog "veći od života" niza rame uz rame s Keithom Richardsom i Jimmyjem Pageom.
Rođen u Londonu 1965. godine, a odrastao u Los Angelesu, Slash je iskonski produkt ulice, slobode, trasha, glamuroznosti i kiča u čijem okruženju se formirao kao osoba. Iz rasno miješanog braka dvoje izrazito kreativnih ljudi, majke kostimografkinje koja je surađivala s Ringo Starrom i Davidom Bowiem te ocem slikarom koji je crtao covere albuma i za Joni Mitchell te Neila Younga između ostalog, Slash je bio praktički "osuđen" na to da iznađe način kojim će kanalizirati sve te poticaje i signale iz okoline. Kada mu je jednog dana sada već pokojna baka poklonila staru akustičnu gitaru, krenula je priča koja će petnaestak godina kasnije okrenuti svijet rokenrola naglavačke.
Veći dio od ovih gotovo šest stotina stranica knjige se razumljivo odnosi na period proveden u Gunsima o kojem Slash izražavajući se u prvom licu priča vrlo emotivno i ostavlja dojam nikada prežaljene ljubavi ma koliko se u posljednjih stotinjak stranica posvetio "životu nakon Gunsa" i Snakepitu i Revolveru, pokušavajući pokazati da je "cool". Ali nije. Gunsi ostaju vatra koja ga i dvadeset godina nakon, proždire. Oni i heroin, druga najzastupljenija supstanca knjige.
No, krenimo redom.
Stih koji bi najbolje opisao ono o čemu Slash govori u većem dijelu autobiografije jest:
I'm on the nightrain
Bottoms up
I'm on the nightrain
Fill my cup
I'm on the nightrain
Ready to crash and burn
I never learn
I'm on the nightrain
I love that stuff
I'm on the nightrain
I can never get enough
I'm on the nightrain
Never to return - no
Sve ono što ste eventualno mislili o životu u koži rokenrol zvijezde pod egidom seksa, droge i rokenrola, pomnožite sa DESET i ispod svega dodajte još jednu litru votke, crtu kokaina i šut heroina, jer Slashova priča je jedan smrtonosni koktel koji se samo zahvaljujući ludoj sreći nije u potpunosti realizirao. Ako naravno izuzmemo onih osam minuta kliničke smrti u nekom trenutku ludila s početka devededetih. Dakle, Slashova priča je priča čovjeka koji je po svim zakonima fizike i prirode trebao biti već odavno mrtav. Činjenica da tome nije tako, čitavu stvar čini kud i kamo zanimljivijom.
Priča o Gunsima je manje više opće mjesto rock kulture, nastali sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća u L.A.-u i nestali službeno deset godina kasnije ostavivši iza sebe ponajbolji debi u povijesti suvremene glazbe "Appetite for destruction" (1987.) te dva monumentalna izdanja "Use your illusion I" (1991.) i "Use your illusion II" (1991.), te gomilu krša i loma na tom putu po ivici razuma.
(Ono što i dan danas postoji pod imenom Guns n' Roses a predvodi ga Axl Rose, je parodija vrijednja sažaljenja.)
Slash nas kroz svoje viđenje stvari vodi u samu srž tog vrtloga, tako da knjiga obiluje eksplicitnim popratnim sadržajem ali i jako zanimljivim faktima vezanim za glazbu Gunsa i sam proces stvaranja pjesama koje su obilježile turbulentan period s prijelaza iz osamdesetih u devedesete. Čitav slijed stvari je poput puta bez povratka a konačni cilj je potpuno uništenje, što iz Slashovog ugla još apsurdnijim čini ono čime se Axle bavi posljednjih petnaestak godina.
Prvi veći ožiljak je otpuštanje bubnjara Stevena Adlera 1990. godine zbog ovisnosti, nešto kasnije nakon famoznog incidenta u St. Louisu bend napušta i ritam gitarista Izzy Stradlin, dok uz A. Rosea do konačnog kraja teškom mukom ostaju Duff McKagan i Slash. O tom konačnom razlazu dvojice najeksponiranijih likova aka Slasha i Rosea, sve do danas traju nagađanja i raspre u kojima najmanje sudjeluju njih dvojica.
Kako god taj u suštini gorak rastanak iza kojeg su ostali mnogi (pa i sudski) repovi, nije naveo Slasha da s prevelikom gorčinom priča o Roseu, čak štoviše riječ je o većim dijelom komplimentima vezanim uz njegov doprinos Gunsima. Premda, imam dojam da je Slash osim sa Bozzom prilikom pisanja knjige surađivao i sa odvjetničkim timom kako bi otklonio svaku mogućnost eventualne tužbe zbog iznešenog u knjizi. Ta suzdržanost na trenutke iritira ali se donekle i poklapa s čitavom poviješću odnosa Rosea s ostatkom benda a napose Slashom koji je (pre)često pribjegavao liniji manjeg otpora.
Ta linija je u konačnici i dovela do toga da danas Axl ima zakonski legitimitet koristiti ime Guns n' Roses, kao i niz drugih benefita koje je stekao svojim egoističnim odnosom iskorištavajući neodlučnost ostatka benda, a ponajprije Slasha. Činjenica da se Rose u vrlo ranoj fazi uspjeha grupe počeo koristiti menadžerom kao posrednikom u komunikaciji s ostatkom benda dovoljno govori o njemu više nego bilo šta drugo.
Osim nepomirljivih karakternih razlika, tu je i različita vizija razvoja benda u umjetničkom smislu, dok je za Slasha to trebao ostati žestoki i opasni rokenrol, Rose je težio sve bogatijim orkestracijama i aranžmanima koji vode ka grandioznošću. Bilo kako bilo, koloplet tih tenzija i autodestruktivnih poriva nekolicine članova je doveo do nekih zaista briljantnih ostvarenja ali i mit o "najopasnijem rokenrol bendu na svijetu" je tako zapečaćen.
Biografija Slasha je samo jedna u nizu potvrda tog statusa koja se nalazi između mora ispijenih boca alkohola, praznih šprica i gomile uplakanih ostavljenih djevojčica. Jesu li Gunsi doista bili posljednji opasni rokenrol bend (kako voli reći moj poznanik Steps iz Stonebridea), sa svakim mogućim klišejem koji prati tu tutulu?
I prije čitanja ove knjige sam mislio da jesu. Sada - znam.
Mihael Pinter
