A | B | C | Č | Ć | D | DŽ | Đ | E | F | G | H | I | J | K | L | LJ | M | N | NJ | O | P | Q | R | S | Š | T | U | V | W | X | Y | Z | Ž | # |
Sebringov film nastao je na temelju niza razgovora vođenih s Patti Smith u proteklih dvanaest godina bez ambicija u smislu sveobuhvatne biografije. U život osebujne umjetnice uvodi nas polako, kroz pogled iz vlaka praćen suzdržanim i jasnim kronološkim izlaganjem same Patti, da bi nas potom prebacio u njen mirni dom akumuliran uspomenama. I odmah nam je u početku jasno kako se Sebringove namjere više od svega odnose na afirmaciju jedne osobite strukture misli, a ne toliko konkretnih tragova koje je Patti za sobom ostavila u širokom području kreativnosti i društvenog angažmana, što netko može sasvim opravdano smatrati propustom, ali što ja doživljavam tek kao pružanje drugačije perspektive, koja je, iako ne posebno efektna, možda najpoštenija s obzirom na subjekt čitave priče.
Kao važnije naglaske svog života Patti u filmu navodi fascinaciju pjesnicima Poeom, Blakeom i Rimbaudom, Dylanov utjecaj, odlazak u New York 1960ih, prijateljstvo s Robertom Mapplethorpeom i Williamom Burroughsom, kultni CBGB's klub, album Horses kojem kontekst pronalazi u slikarstvu, preko Pollocka i Picassove Guernice, te nekoliko političkih kampanja. Isto tako, ona se prisjeća smrti dragih ljudi i govori o svojoj ulozi majke i kćeri. I pritom mnogo toga izostavlja, ali nema veze, jer detaljniju faktografiju ionako možemo pronaći na internetu.
Poseban je ugođaj filma u kojem se sve istovremeno čini i blago odsutnim i skroz usredotočenim čemu je vjerojatno kumovala 16-milimetarska kamera koja u pravilu ostavlja takav dojam na suvremenog gledatelja, ali i Pattino viđenje svijeta u kojem stalnost promjene zasigurno djeluje najuvjerljivije. Statični kadrovi u četiri zida izmjenjuju se s brzim prijelazima preko industrijskih veduta, a sve je učvršćeno jednom fleksibilnom naracijom koja pomalo podsjeća na otkucaje srca. I koja je čisto ženska.
Čisto ženski su i energični nastupi Patti Smith kojih je u filmu slobodno moglo biti i više, i to je moja najveća zamjerka Sebringu, jer isto kao što se fenomen Patti Smith dojmljivo ogleda u jednoj isprekidanoj retrospektivi, odražava se bome i u onome što nam je ona pružala s pozornice. A ne znam mnogo drugih žena koje su na isti nenametljivi način uspjevale držati čitave dvorane na okupu.
Ono što je mene osobito iznenadilo, i što nisam očekivala je naglašavanje Pattinog iskrenog osjećaja za povijesni kontinuitet kroz već tad tradicionalnu romantičarsku i simbolističku poeziju, kao i njena potreba da samu sebe prvenstveno odredi kroz vlastito podrijetlo i obiteljski dom, pa tako, dok gledamo film, stabla u vrtu njenih roditelja dobivaju više na važnosti od čitavog punk pokreta u povojima. Ja se vjerojatno ne bih usudila postaviti stvari na takav način, pa taj Sebringov potez smatram prilično hrabrim.
Općenito, film naginje eksperimentu i treba ga takvim promatrati. Usputni sadržaji ovdje su izjednačeni s Pattinim najvećim uspjesima, koncentracija je često prisutnija na predmetima nego na ljudima, a ima i mnogo praznina koje su oblikovane kao pauze za razmišljanje i donošenje vlastitih sudova o razvoju jedne plodonosne karijere. I sigurno da se sve moglo izvesti i drugačije i atraktivnije. I definitivno je moglo trajati kraće.
Ali tko nam garantira da bi u tom slučaju postigli jednaku uvjerljivost? Jer Patti Smith predstavlja mnogo više od svih točaka svoje biografije. I zato je dobro što je Sebring odlučio malo rekomponirati stvari, izbaciti Patti iz središta nekog društvenog okvira, i prilagoditi čitav kontekst njoj kao naglašenoj individui koja nikad ne gubi doticaj s vremenom i prostorom, ali koja ipak ima svoj put. Zato je čitav projekt pozitivan, i preporučujem ga svakome tko je željan drugačijih perspektiva (i nije previše umoran), bio upoznat s Patti ili ne.
Marina Vukman