Review
Koliko god kompilacije bile zadnja, najraritenija stavka u mojoj fonoteci, uvijek ću stati iza tvrdnje da su "umjetnost" za sebe. Složiti uistinu smislenu, opravdanu i edukativnu kompilaciju nije tako jednostavno kako se na prvi pogled čini, tim više, odnosno, manje što ti atributi prečesto uopće nisu imperativ kad su u pitanju legalna diskografska izdanja. Vjerujem da ćete se složiti da velika većina kompilacijskih izdanja koja zapljuskuju police CD-trgovina,odnosno, trgovačkih centara uopće ne kriju svoje čisto financijske pretenzije i namjenu. Pa, probajmo bar ugrubo raščlaniti vrste kompilacija...
Pođemo li od najopravdanijih, imamo one koje znače inventuru. Meni najdraži primjer su kolekcije B-strana ili rariteta, ali, naravno, samo u slučaju gdje kvaliteta materijala to opravdava i gdje mnogi ti svojevremeni "otpadnici" izdrže test vremena i dokažu se bar približno jednakima svojim službenim, albumskim kolegicama. Naravno, pritom je važno ne biti gramziv ili premalo samokritičan i izvršiti selekciju koja će opravdati izbor jednodiskovnog ili višediskovnog izdanja (najpozitivniji opsežni naslovi iz novijeg vremena su kolekcije Nicka Cavea i Suede). U ovu "inventurnu" skupinu možemo ubrojiti i best-of kolekcije izvođača koji se ne drže striktno albumske forme, pa nakon određenog perioda požele širem auditoriju prirediti odabir najboljih radova sa svojih albuma, EP-ja i singlova. Drugu bi skupinu činile strogo tematske kompilacije tipa zbirke singlova, samo balada ili samo bržih pjesama, instrumentala, pjesama što počinju na A ili na Š, i tako dalje... Njih možemo podijeliti na kolekcije jednog izvođača ili više njih.
I tu bih već podvukao crtu između opravdanih, logičnih, korisnih s te i komercijalnih sklepotina s druge strane. Jer kako drugačije opisati četvrtu u sedam godina best of kolekciju istog izvođača ili šestu kolekciju božićnih pjesama gospodina X ili gospođ(ic)e Y? Ili naslove tipa "20 najljepših rock-balada", "30 ultimativnih ljubavnih pjesama", "15 kompozicija za dušu" ili "33 melodije za dernek uz janjetinu i mladu kapulicu"? Kako opravdati kompilaciju sastavljenu od odabranih pjesama s više drugih kompilacija?
Domaći diskografski metuzalem Croatia Records zadnjih je godina na tržište lansirala seriju kompilacija svojih najdičnijih izvođača. Svaki od njih, naime, dobio je poseban tretman, prilično opsežan i upakiran u celofan s rječju "ultimate" u prvom planu. Sve u redu; kod nekih od njih čak dobrodošlo s obzirom na tretiranje redovnih albuma (Haustor još nije dobio CD-reizdanje svih svojih naslova, poput hvalevrijednog boxa Đavola). No, sada, evo, imamo u rukama i kompilaciju tih kompilacija, koja je nužno na svoj celofan istaknula izraze poput "best" i "ultimate" u istom dahu. Bez žanrovske selekcije i sortiranja, bez ikakvog kronološkog, povijesnog kriterija. Bez ikakvog popratnog materijala (doduše, to je logično, budući da ne znam može li tko smisleno opravdati i opisati ovakvu kupusaru?). Za najlijenije među nama (kafići ionako prže mp3-ce, daleko urednije nego što je to netko poslagao ovdje), svega tu ima, od još presmiješnog narodno-metalnog arlauka s početka "Motora" do nevinih osmijeha Grupe 220, s dičnijim i manje dičnim stanicama. Pržionica, ne tretiranje glasovitih imena iz velike diskografske i nacionalne obitelji. Samim tim i najniži, najzadnji oblik onoga o čemu sam pisao u prvom pasusu.
Toni Matošin
« Putumayo presents: Blues Around the World 
